Jesu li aktualni medijski istupi Andrije Marcelića, kandidata za ravnatelja bolnice u Biogradu, konačni dokaz da neki umjesto obraza imaju guzicu?

„Nakon dugotrajne borbe, bolnica se izborila za tretman Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje sličan onome koji imaju sve opće bolnice, te je tako ova specijalizirana bolnica za ortopediju ostvarila primitak od 7.242.924 kune od strane HZZO-a što dovodi do pozitivnog rezultata od više od 5 milijuna kuna u poslovanju bolnice u prva tri mjeseca tekuće godine. U mjesecu travnju ostvaren je dodatni višak prihoda od 503.444 kune što povećava gore spomenuti prihod, te time uspješnost poslovanja čini još većim.”

Ovo je izjavio Andrija Marcelić (HDZ), dosadašnji ravnatelj Specijalne bolnice za ortopediju u Biogradu, i jedan od šest kandidata za novog ravnatelja. Marcelić je to izjavio u utorak, dva dana prije četvrtka, kada će Upravno vijeće bolnice odlučivati o novom ravnatelju. Marcelić je pritom još rekao: „Transformacija sustava iz kriznog načina rada uzrokovanog COVID-om uspješno i vrlo brzo je vraćena u rad koji se temelji na našoj osnovnoj djelatnosti, a to je ortopedija i fizijatrija. Zahvaljujući dobroj suradnji s našim osobljem i promjenom tretmana HZZO-a prema našoj bolnici u prvom kvartalu ostvarili smo dobre rezultate”.

Netko tko je prvi put čuo za ravnatelja Marcelića i biogradsku bolnicu mogao bi steći dojam da Ortopedska bolnica odlično posluje, a sam ravnatelj uživa takav ugled unutar Ministarstva zdravstva da u tren oka može preko HZZO-a osigurati gotovo milijun eura za njeno poslovanje. Mogao bi se steći dojam, ali bi to bio posve krivi i pogrešan dojam jer činjenice vezane uz mandat ravnatelja Marcelića i poslovanje biogradske bolnice govore nešto potpuno suprotno. Evo ih nekoliko...

Prvo, Marcelić je svoju identičnu izjavu u utorak plasirao preko dva lokalna zadarska medija nastala na razvalinama „novinarske škole” notornog Rena Sinovčića koju je od prvih dana krasila sklonost medijskom reketu, fake newsu i javnom cipelarenju svih onih koji nisu bili umreženi u njegovu stranačko-interesnu hobotnicu. Kao što Marcelićev izbor medija nije slučajan, tako nije slučajan ni tajming objave, manje od dva dana prije odluke UV-a o njegovoj ravnateljskoj sudbini. Marcelić i njegova interesna skupina koja drma bolnicom duboko su svjesni da je i prije pandemije korone njegova budućnost na mjestu ravnatelja bila upitna, a nakon što je u bolnici eksplodirala zaraza, i zadnji stranački sumnjičavci shvatili su kako ne postoji više niti jedan argument zbog kojega bi on trebao ostati na mjestu ravnatelja. Što već spada pod točku dva.

Drugo, naime, ravnatelj Marcelić je nedvojbeno najodgovornija osoba za to što je Ortopedska bolnica bila glavno žarište koronavirusa u Zadarskoj županiji. Od ukupno 88 pozitivnih osoba u županiji, najmanje njih 75 je izravno i neizravno povezano s bolnicom u Biogradu. Preko biogradske bolnice zaraza je prenesena u zadarsku i kninsku bolnicu te Šibenik, a neke informacije ukazuju da je zaraza preko pacijenta prenesena i u jedan od domova za starije na jugu Hrvatske. Kasnije su u svim tim ustanovama od posljedica COVID-a umirali pacijenti, uključujući i jedinu preminulu osobu u Zadru, inače bivšeg pacijenta biogradske bolnice.

Prvi čovjek zadarske epidemiološke službe dr. Alan Medić u nekoliko je navrata ponovio da se u biogradskoj bolnici dogodila eksplozija zaraze zbog nepridržavanja mjera zaštite od COVID-a, odnosno da sustav zaštite nije funkcionirao. Bez obzira je li te mjere kršio netko od liječnika, medicinskog ili nezdravstvenog osoblja, najveću odgovornost za ono što se dogodilo snosi prvi čovjek bolnice, Andrija Marcelić. U sličnim situacijama, u nekim drugim zemljama, ravnatelj jedne takve javne ustanove bi, uz duboku ispriku, smjesta podnio ostavku, ako ni zbog čega drugog, zbog moralnog osjećaja odgovornosti za ono što se dogodilo, za više od stotinu zaraženih osoba i tko zna koliko smrtnih slučajeva kao posljedice širenja bolesti iz biogradske bolnice. Ali ne.

Unatoč nespornim propustima u osiguranju i provođenju mjera zaštite, Marcelić je odbio prihvatiti svaku odgovornost za eksploziju zaraze, ni u jednom javnom istupio nije izrazi žaljenje za onim što se tamo dogodilo, kao ni za posljedice svoje (ne)odgovornosti. Naprotiv, Marcelić se cijelo vrijeme ponašao u stilu „to se događa i drugima pa može i nama”, i bešćutno je najavio svoju kandidaturu za novi ravnateljski mandat.

Treće, biogradska bolnica je 17. ožujka od HZZO dobila 7,2 milijuna kuna, ali ne zato što je Marcelić „nakon dugotrajne borbe” (...) izborio „tretman Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje sličan onome koji imaju sve opće bolnice”, kako sugerira njegov medijski PR. Ortopedska bolnica je taj novac dobila odlukom Vlade RH u sklopu pomoći desetak hrvatskih bolnica čije je poslovanje dulje od sto dana u minusu. Da država nije financijski intervenirala biogradska bolnica bi bila izložena ovrhama od strane dobavljača (veledrogerija), što bi potpuno blokiralo njihov rad, a najveću štetu od toga imali bi pacijenti, odnosno građani.

Četvrto, kad je Marcelić prije četiri godine postao ravnatelj bolnice, dug bolnice je iznosio oko 4 milijuna kuna. Prvog siječnja ove godine taj se dug popeo na 34,8 milijuna kuna, da bi 31. ožujka, na kraju prvog kvartala, iznosio 28,9 milijuna kuna. Kad se tom iznosu pribroji 7,2 milijuna kuna koja je bolnica sredinom ožujka dobila od HZZO-a, realni dug bolnice u prvom kvartalu je iznosio više od 36 milijuna kuna! Dakle, za vrijeme mandata Andrije Marcelića biogradska bolnica je nabila dug od 32 milijuna kuna, što znači da je svake godine bila u novom minusu za prosječno 8 milijuna kuna! Kad se znači dva dana prije odluke o njegovoj sudbini Marcelić preko „voxovskih” medija želi predstaviti kao uspješan poslovni voditelj bolnice, ne govorimo više samo o moralnoj bešćutnosti već i o friziranju stvarnosti, o opasnim manipulacijama koje prizivaju istražne organe.

Peto, od početka godine biogradska je bolnica radila normalno dva i pol mjeseca. Nakon što je izbila zaraza u bolnici su 18. ožujka zaustavljeni sve operativni zahvati, praktički je cijela bolnica zamrznuta, osim hitnog prijema. Potom je 27. ožujka oficijelno zatvorena i dezinficirana da bi od 3. travnja postala bolnica za lakše COVID bolesnike. Sve do prvog tjedna svibnja, kada se vraća svojim specijalističkim djelatnostima, biogradska bolnica je bila isključivo bolnica za smještaj lakše zaraženih bolesnika. Tijekom cijelog travnja u bolnici nije bilo više od deset pacijenata. Zato kad Marcelić govori kako je bolnica u travnju ostvarila višak u poslovanju od pola milijuna kuna, svjedočimo jeftinom spinu i malignom cinizmu kakav odavno nismo imali prilike čuti i vidjeti. Kakav se to ravnatelj može hvaliti pozitivnim poslovanjem bolnice u razdoblju kada praktički nije radila, a državnu pomoć prikazivati kao dobit, iako bi bez nje račun bolnice bio blokiran od nagomilanih dugova?!

Pored toga, od zatvaranja bolnice ravnatelj je morao u samoizolaciju na dva tjedna, a njegovo mjesto, službenog koordinatora za biogradsku bolnicu, preuzeo je dožupan Šime Mršić. Dakle, u periodu kada ostvaruje navodnu dobit Marcelić je praktički bio maknut s mjesta ravnatelja! Razlog zašto nije odmah bio smijenjen čisto je političko kalkulantstvo koje ide na dušu županu Božidaru Longinu i predsjedniku UV-a Ivanu Knezu.

Šesto, ako Marcelić voljom politike (čitaj HDZ-a), kao njihov vjerni član, ipak dobije još jedna mandat, glavni krivci za to će biti njegovi stranačke kolege, predsjednik UV bolnice i gradonačelnik Biograda Ivan Knez i predstavnik osnivača bolnice župan Božidar Longin. U njihovom je rukama stvarna sudbina Marcelića kao ravnatelja. Bez njihovog blagoslova, nitko neće moći postati upravitelj bolnice. Knez i Longin, koliko je poznato, funkcioniraju kao dobri suradnici, ali i istomišljenici po pitanju ravnatelja Marcelića. Marcelić je za ravnatelja došao iz Zadarske županije s mjesta pročelnika za zdravstvo, kao jedan od kadrova bivšeg župana Stipe Zrilića. Javna je tajna da Longin, ali i Knez, nisu (bili) u velikoj ljubavi sa Zrilićem i njegovom „ostavštinom”. Marcelić je, nije zgorega znati, i član MO Plovanija, gdje „žari i pali” Joso Nekić, predsjednik GO HDZ-a. Marcelić je, kažu, njegov čovjek od povjerenja, što znači da u stranci ima dobre i relativno moćne zaštitnike. Unatoč svemu tome, stati iza Marcelića nakon slučaja s koronom, predstavlja visoki rizik i za najjače stranačke igrače.

Sedmo, bez obzira dobije li Marcelić ili ne novi mandat za ravnatelja, neprihvatljivo je da nitko dosad nije i po svemu sudeći neće odgovarati za propuste u biogradskoj bolnici koja je koronom zarazila na stotine ljudi, iako se to moglo napraviti na nekoliko načina. Najprije je valjalo bez ikakvog odgađanja smijeniti Marcelića i potom zatražiti od ministra Beroša da u biogradski bolnicu pošalje zdravstvenu inspekciju. Ministar Beroš je na to i bio spreman, ali očito nije dobio dovoljno poticaja iz Zadra i Biograda da to uistinu i napravi. Beroš je taj input – službeni ili anonimni - mogao dobiti od bilo koga iz Stožera civilne zaštite Zadarske županije, od bilo koga iz Upravnog vijeća bolnice, od bilo kojeg člana županijske skupštine, od bilo koga iz zdravstvenog ili drugog sustava tko smatra da je zbog nepobitnih propusta u bolnici došlo do eksplozije zaraze, bez koje bi Zadarska županija epidemijsku krizu prošla s maksimalno desetak zaraženih osoba. I bez ijednog smrtnog slučaja!

Koliko je poznato, osim nekih usmenih obećanja, nitko od Beroša još uvijek nije zatražio dolazak inspekcije u biogradsku bolnicu. Zbog svega toga za ono što se dogodilo u biogradskoj bolnici, kao i za kobne posljedice širenje zaraze, ne može više biti kriv samo Marcelić. Odgovornost se sada razmjerno prelijeva na sve one koji su morali ili mogli, ali nisu, pozvati zdravstvenu inspekciju u Biograd. Od tog „grijeha propusta” nitko nije izuzet, ni ministar Beroš, ni načelnik Stožera, ni epidemiolozi, ni predsjednik i članovi Upravnog vijeća bolnice, ni župan i dožupani, ni članovi županijske skupštine... Metoda po kojoj HDZ ne želi ravnatelja bolnice izravno smijeniti zbog svojih propusta, nego indirektno, proceduralno, tako što ga neće izabrati za drugu mandat, u stvari više plaši nego Marcelićeva bešćutna neodgovornost. Pogotovo kad se zna da su njihove insajderske informacije o pravoj težini Marcelićevih propusta kao ravnatelja puno sočnije nego što će to javnost ikad doznati.

Slučaj ravnatelja Marcelića nažalost oslikava raskorak između javne dužnosti i odgovornosti. Politički postavljeni na utjecajna mjesta, polusposobni likovi preko noći postaju upravitelji velikih i utjecajnih javnih sustava koje onda prije svega koriste za svoje ili stranačko uhljebljivanje te na tome grade svoju i stranačku moć i utjecaj, ali odgovornost za krive odluke, za negativne posljedice, za arčenje novca građana, nitko od njih nikad ne prihvaća. Takva kultura političke močvare nije ekskluzivna za Zadarsku županiju, ali je situacija ovdje dovoljno specifična da se slobodno može govoriti o endemima koji umjesto obraza imaju guzicu.