Mi ih biramo, oni nekog imenuju, a kada donesu nezakonite odluke, račun plate najbogatiji – porezni obveznici!

Što zajedničko imaju ravnateljica Narodnog muzeja Renata Peroš, načelnik Vrsi Luka Perinić, direktor "Tržnice Zadar" Tomislav Letinić i bivši gradonačelnik Zadra Zvonimir Vrančić? Istina, s izuzetkom potencijalnog "mostovca" Perinića, preostalih troje su HDZ-ovi ljudi, ali je zato svih četvero u jednom trenutku donijelo odluku zbog koje je država posegnula u vaš džep. I to duboko.

Iz Vrsi dolazi posljednji od bezbroj primjera u kojima su političari ili direktori nešto odlučili, a onda je sud utvrdio da su to učinili nezakonito, pa se financijski teret nezakonitih ponašanja "izabranih i imenovanih" svali na lokalne proračune. Mada mladi načelnik Vrsi uporno najavljuje žalbu na (pravomoćnu!) presudu Visokog upravnog suda koji je odlučio da je Perinićev otkaz bivšem pročelniku Ivanu Devčiću bio nezakonit, nema nikakve sumnje da će dosadašnji sudski troškovi biti pokriveni iz općinskog proračuna. Iz iste blagajne će biti podmireni i kudikamo veći računi koji će tek uslijediti, jer će "vrški slučaj" sigurno dobiti novi sudski nastavak u vidu isplata "zaostalih plaća" otpuštenom pročelniku. A ni ta parnica neće biti sve što prijeti dodatnim pražnjenjem općinskog proračuna.

Usput, valja upamtiti da je Perinić 2017. dao Devčiću otkaz koji stupa na snagu 2010. godine!

Prvi potez Tomislava Letinića nakon preuzimanja direktorskog mjesta u "Tržnici" bio je raskid ugovora sa "Saragom" o najmu poslovnog prostora na gradskoj pijaci. Rezultat? Tužba, sudski troškovi, gubitak vremena i energije i onda – nagodba: "Tržnica" je povukla raskid ugovora, a "Sarag" je povukao svoju tužbu! Tek se čeka sudski epilog druge Letinićeve odluke: dao je otkaz bivšem direktoru i njegovoj supruzi, sudski postupak je započeo, a njegov bi epilog mogao biti neusporedivo teži od sudskih troškova u sporu sa "Saragom". Dođe li do toga, stradat će blagajna "Tržnice" i, posljedično, proračun Grada Zadra. Opet bi netko zavukao ruku u vaš džep.

Prije nekoliko mjeseci ta je ruka već posjetila vaš džep zahvaljujući brljanju Renate Peroš u Narodnom muzeju. Ravnateljica je, eto, donosila nezakonite odluke u zapošljavanju Davida Ricova, a Visoki prekršajni sud je i nju i Narodni muzej proglasio krivima. U ovom će primjeru novčanu kaznu platiti i ravnateljica Peroš (9.600 kuna), ali i Narodni muzej čiji će proračun zbog njenih nezakonitih odluka ostati lakši za 72.000 kuna. Peroš je podnijela ustavnu tužbu, ali je krajnje neizvjesno hoće li to pomoći njenom, ali i vašem džepu.

U posljednjem od ovih primjera "odluke njihove, troškovi vaši", nije se radilo o otkazu ili sumnjivom poslovnom potezu, nego o smjeni. Bivši gradonačelnik Zadra Zvonimir Vrančić je usred ljeta 2009. razriješio tadašnju pročelnicu Dragu Petričić i rasporedio ju na slabije plaćeno radno mjesto. Pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda iz 2012. razrješenje je proglašeno nezakonitim. Dvije godine kasnije, presudom Općinskog suda Grad Zadar je bio dužan isplatiti 212.197 kuna na račun svoje nekadašnje pročelnice, a gradski proračun je ostao kraći za 15.812 kuna sudskih troškova, ali i zakonske kamate „na ime razlike plaće od 18. kolovoza 2009. do 26. travnja 2012. godine“.

Kako je do pravomoćne presude taj iznos samo rastao, bivšoj je pročelnici isplaćeno najmanje 250.000 kuna! Nekoliko godina kasnije, kada Vrančić više nije ni bio gradonačelnik, iz gradske su uprave uputili nekakvu žalbu gotovo se očajnićki nadajući – povratu već isplaćenog novca. Od svega, ostala je rupa u proračunu.

Kao u Vrsima, i u ovom je primjeru zabilježena "retroaktivnost": jednim iz niza svojih rješenja, Vrančić je 2012. bivšoj pročelnici naložio da se vrati na posao - 2009. godine i za "povratak" joj dao tri dana.

Ovakvi se primjeri događaju svakodnevno i po istom obrascu: mi ih uporno biramo, oni nekog imenuju, a kada i jedni i drugi počnu brljati i donositi nezakonite odluke, sve se vrati na početak i račun platimo mi. Ako je točno da je prosjek samo statistička fikcija koje u stvarnosti gotovo da nema, postoje li uopće "prosječni građanin", "prosječni birač" i "prosječni porezni obveznik"? Jesu li i oni zaista samo fikcija od koje nekim čudom realno postoji jedino njihov džep?

Ma koliko mi mislili da nam je džep sve plići, on kao da spada u neograničene resurse. Problem je samo u tome što u kategoriju neograničenih resursa spadaju i brljanje i nezakonitosti, pa je pitanje koji će od njih prije presušiti. Ovako ispada da je "prosječan porezni obveznik" najbogatiji: on na kraju sve plati.