Može li Vinko Žuljević Klica biti heroj obrane Zadra? Gdje su Zadrani bili 5. listopada 1991. i zašto je Zadar prozvan Bežigradom?

Sudbina Valentina Grdovića, zadarskog čistača ulica i istinskog heroja Domovinskog rata, koju smo objavili na Dan obrane grada Zadra, otvara bezbroj neugodnih pitanja, a jedno od njih glasi: može li Vinko Žuljević Klica biti heroj obrane Zadra?

Može li netko tko je skončao u mafijaškoj sačekuši u Zagrebu prije pet godina, i koji je prije toga punio stupce crne kronike, biti zaslužnik po kojem će se u Zadru nazivati ulice ili negdje podignuti spomen ploča?

Vinko Žuljević Klica tog 5. listopada 1991. nije bio jedini na prvoj crti obrane Zadra u Dračevcu Zadarskom. Bili su tamo i pripadnici 4. gardijske brigade iz Splita i Imotskog, naoružani mještani Dračevca, a u pomoć im je priskočilo desetak Bukovčana, mahom iz Medviđe. Zadrana gotovo da nije ni bilo. Kako Grdović priča, oni su držali prvu crtu sve dok 5. iza podneva nije krenuo snažan prodor JNA i srpskih paravojnih formacija koji ih je odbacio duboko prema Zadru. Neprijateljske snage bile su brojčano i tehnički nadmoćnije, ali je s druge strane bila nepobjediva ratnička volja. Kad su tenkovi već ušli u Dračevac, zapovjednik Andrija Bartulić Toni okupio je sedmoricu dragovoljaca, među njima i Grdovića, i odlučio se vratiti na položaj, odlučan da tamo ako treba ostavi kosti. Uz njega su još bili Željko Vulić, Klica, Jozo Šerić i trojica pripadnika Četvrte kojima Grdović do danas nije doznao ime. Jedan od njih spasio mu je život nakon što je upao u ruke rezervista.

Junačka priča na Dračevcu nije nikad postala centralnim mjestom proslave Dana obrane Zadra. Tenk JNA kojeg je osom uništio Vujić danas je pretvoren u spomenik na Dračevcu uz koji se održavaju prigodne komemoracije i drže uzvišeni govori. Nitko od ovih osam junaka tog ključnog dana u obrani Zadra nikad nije bio pozvan kao gost na službenu svečanost, nikad im imena nisu bili pročitana, njihova priča nije postala „lektira” kao neke druge priče iz Domovinskog rata. Ostali su duboko anonimni heroji za koje nitko nije mario, o njihovom sudjelovanju u obrani Zadra govorilo se potiho, na medijskom rubu, dovodeći u pitanje njihovu osobnu vjerodostojnost. Tako se otvorio neželjeni prostor i za propitkivanje samog događaja. 

Priča anonimnih heroja jednostavno se nije uklapala u stvoreni kanon, u dominantni narativ o Domovinskom ratu, o besprijekornim junacima s naše i beskrupuloznim koljačima s druge strane. Zato je toliko godina i ostavljena da egzistira na rubu javnosti, više kao ulični trač, nego „povijesna istina”.

Njih osam je kroz rat i nakon rata doživjelo različite sudbine. Neki su završili u kriminalu, neki su ubijeni, neki su još živi, a Dračevljanin Grdović je zadnjih 13 godina čistač ulica. Čisti Kalelargu. Bog ga je, kaže, tu stavio da ga svi vide, jer kad ga vide oni koje se kite njegovim ratnim perjem, spuštaju pogled i okreću glavu od njega.

Gorka je to priča o junačkim danima i herojima koji žive poslijeratnu nepravdu, o svim malim ljudima koji su srcem krenuli u rat kao domoljubi, a svoje sudjelovanje u ratu nisu pretvorili u golu profesiju. Smeta ih što nisu dobili društveno priznanje za svoju ratnu ulogu. Ne na papiru ili u radnoj knjižici, ne u koncesijama, upravnim odborima i braniteljskim mirovinama, kao mnogi drugi, tražili su samo javno priznanje svoje stvarne uloge u obrani svog grada i zemlje. Malo dostojanstva.

Grdović nije htio o tome govoriti, ali sigurno da politici nije svejedno takvu „kontroverznu” skupinu proglasiti herojima. Ruku na srce, takvih situacija nije bilo samo u Zadru. Nijedan rat, pa ni Domovinski, nisu vodili samo sjemeništarci i aktivisti humanitarnih udruga, ali je točno da su u ključnim trenucima i konkretni ljudi „druge vrste” bili spremni krenuti u obranu zemlje. Slučaj Valentina Grdovića rastvara mitologiju stvorenu oko Domovinskog rata i diskurs o „svetim bojovnicima s krunicom oko vrata”. Jer svi koji su sudjelovali u ratu nisu bili junaci. A neki su naknadno počinili i neka „neherojska djela”. 

Grdović se osjeća izdano, boli ga javno prešućivanje, što su njihove zasluge drugi preuzeli i masno ih naplatili, raznoraznim statusima i apanažama. Priča o njegovom podvigu zato je jedan od načina da se barem donekle pokuša ispraviti počinjena nepravda, da se o događajima od prije 30 godina počne razgovarati s činjenicama. 

Puno je naknadne pameti i interpretacija nakon rata, puno je toga što se nije trebalo dogodilo među samom braniteljskom populacijom. Puno je onih koji zagovaraju samo jednu istinu o Domovinskom ratu, a sudbine i priče koje se ne uklapaju u taj obrazac odbacuju, a sudionike omalovažavaju. Neki su previše tog uložili u društveni status da bi ga olako prokockali. Jedan od njih je i mit o obrani Zadra kojeg su u najkritičnijim danima obranili Splićani i Imoćani i zbog toga ga kasnije podrugljivo nazvali Bežigradoma.

Zadar je nakon 5. listopada konsolidirao svoje redove i na svom području kroz 112. brigadu dao veliki doprinos obrani, ali to ne znači da neke priče o počecima rata ne treba ispričati onako kave su stvarno bile. Valentino Grdović svojim primjerom pokazuje da ne postoji samo jedna istina od Domovinskom ratu.