Jedno dvadeset poziva dobio sam na godišnjem odmoru, uglavnom od kolega, prijatelja i poznanika.
- Di si?
- U maslinama...
- Aaaaaaa! Blago ti se! Ajde guštaj, neću te smetat...
Tako bi otprilike počinjao i završavao svaki razgovor. „Ajde guštaj, neću te smetat...”
Mislim se, misle li oni ozbiljno kad to kažu ili kažu onako, reda radi, iz pristojnosti, „ajde guštaj”. Što to znači? Ako bereš masline da guštaš? Ono „blago ti se”, kao „i ja bi, ali nemam ili ne mogu”. A ja, kao, imam pa guštam i zato mi se blago? Ja na godišnjem, u maslinama, a oni na godišnjem na ljetovanju, zimovanju ili nekom putovanju? I meni se blago jer ja u maslinama - guštam! Ne razumijem: što mi se to blago? I zašto misle da guštam?
Takve, gotovo tjeskobne misli, dva su me tjedna opsjedale u maslinama. Svaki dan u berbi ovi zovu i zavide mi u mojim guštima. Nije mi namjera ikoga uvrijediti, niti polemizirati s ikim, ali nikako ne mogu dokučiti što mi se to blago i koji su to gušti za kojima drugi toliko čeznu?
Je, ove je godine vrijeme bilo idealno, pravo bablje ljeto, brali smo u kratkim rukavima, nije moglo biti bolje. Ali to je samo vrijeme, a sve drugo je ostalo zapravo isto. Evo kako ti gušti, recimo, izgledaju, iz moje perspektive, kad je jedan prosječan urod.
Kad počne berba dizanje je u šest-šest ipo. Priprema se oprema, kupuje što još treba, sprema marenda i prije osam smo već u masliniku. Velike cerade šire se ispod stabala i kreće berba. Ručna. Kod mene nema plantažnog uzgoja, mladih maslina i debele zemlje kao u Ravnim kotarima, nego kameno, skeletno tlo, maslinici u starim vinogradima sa suhozidima i najmlađa maslina od skoro pedeset godina. Kad se masline obore na ceradu pune se gajbe (košare), svaka barem 24-25 kila. Pune gajbe se stave sa strane da ne smetaju, pa ceradu od nekih 60-tak kvadrata treba pokupiti i preseliti pod novu maslinu. Ako je malo maestrala ili bure, a pogotovo juga, svaki kraj i sredine valja pritisnuti kamenom. Za dobro razvući ceradu po takvom terenu treba se sagnuti i dvadeset puta. I onda bereš, rukom ili grabljicama. Ako su više masline, moraš na drvene skale, do trinaest stepenica, od dobrih 15-20 kila. Nakon cijelog dana na skalama tabane ne osjećaš, leđa su ti otkazala, a ramena tako bole da žlicu ne možeš podići do usta.
Marenda je najviše pola sata, pojede se i popije nešto, preferira se sve domaće, ali nikad pretjerano jer nakon jela treba nastaviti raditi. Ako se pretjera, posao se ne može napraviti. Kad je sunce zašlo, berba je za taj dan završena, cerade se slažu, a pune gajbe treba prevesti doma. Najprije svaku košaru, a bude ih i do dvadeset dnevno, treba iznijeti iz maslinika do automobila s prikolicom. Ovisno o parceli, nekad je to tridesetak, a nekad i stotinjak metara udaljenosti. U svakoj gajbi, kao što sam rekao, i do 25 kila. Kad si ih sve donio do auta, sada ih treba složiti. Opet svaku u ruke podići, namjestiti, složiti. Onda se trpamo u auto i idemo kući. Kod kuće gajbe vadiš iz prikolice i slažeš u dvor jer će za uru, najviše dvije, doći kombi iz uljare i masline idu na preradu. Dok stigne kombi već bude i sedma, osam ura. Sada gajbe iz dvora nosiš i slažeš u kombi. Na uljari masline iz kombija vadiš i slažeš na paletu i odnosiš na vaganje. Nakon vaganja, čekaš u redu za preradu, i po nekoliko sati. Kad konačno dođeš na red, a to u pravilu bude iza deset navečer, opet svaku gajbu u ruke i istresaj masline u veliki koš. Onda sat vremena prerade, pa još pola ure da se iscijedi ulje i već je došla ponoć. Dođeš doma s uljem i praznim gajbama, nakon 16-17 sati neprestanog pogona, u istoj onoj robi što si cijeli dan bio u maslinama, nije te volja ni jesti ni piti. Tuširaš se, pojedeš nešto na silu i već je prošla ura iza ponoći. Ideš leći, ali od umora nikako zaspati, i dok se vrtiš, već sviće, šesta je ura, i idemo u nove radne pobjede.
Tako iz dana u dan, od jutra do mraka. Dizanje, priprema, cerade, berba, skale, gajbe, uljara... Kada je lošija godina, barem deset dana, kad bolje rodi, i dvadesetak. Svaki dan. Spasiti te može jedino kiša, ali ako je vrijeme suho, bez obzira na temperaturu, bere se od sunca do mraka, cijeli dan. Kad berba napokon završi, ne znaš gdje te više boli, gdje se nisi ogrebao, gdje se nisi udario, što ti se nije upalilo. Bez da prizivam nesreće koje u maslinama i nisu baš tako rijetke. Nakon godišnjeg u maslinama trebaš još jedan godišnji za oporavak. S takvog godišnjeg možeš slobodno na bolovanje. Shvatili ste: blago mi se od gušta.
Dobro, razumijem da neko voli jednu subotu ili nedjelju, kad je topli sunčani dan, otići u masline, nekome pomoći u berbi, „dati ruku”, složi se ekipa, veselo društvo, rodbina, prijatelji, malo se bere, malo marendaje, padne zafrkancija, pa čisti zrak, priroda, beračka gimnastika i tako te priče kako je sve to super, zdravo, za dušu i tijelo... Ali, bogami, nitko dva dana zaredom neće ostati u maslinama! Nikome na pamet nije palo uzeti godišnji - pet ili sedam dana - pa od osam do ponoći, zajedno s nama brati, nositi, tegliti... Te gušte ostavili su samo za mene.
I tako se masline beru, a meni se čini kako ljudi, možda i zbog tog silnog tradicijskog kiča kojem smo zasuti zadnjih desetljeća sa svih strana, površno gledaju i idealiziraju poslove o kojima znaju jako malo ili ništa. A berba maslina, makar kod mene, bila je i ostala težak i naporan cjelodnevni fizički rad. Možda ne naporan kao kopanje ili miješanje malte, ali za te poslove vam ionako nitko nikad neće reći „blago ti se” i „ajme gušta”. Ali u masline, e to već ima transcendentalnu dimenziju, to je neka estetika života, viši smisao, meditacija, rekreacija, pilates, joga za kralježnicu...
Naslušao sam se ovih godina takvih floskula da mi više nijedna nije smiješna. Kao da se namjerno ignorira činjenica da je berba maslina težak i naporan fizički rad, koji se danas cijeni samo kad ti ga naplate kojekakvi „meštri” dnevnicom od sto eura. Ali kad bereš masline, pogotovo svoje, onda to nije posao, onda je to, kako ono, gušt i moje blago.
Da se razumijemo, ne žalim se ni na nikoga, niti me masline frustriraju kao što bi se nekome moglo učiniti. Ali nakon dvadeset dana berbe, kada ti svaka gajba dnevno prođe petnaest puta kroz ruke prije nego što završi u ulju, oprostit će te, ali meni je najveći gušt kada berba završi. Kad je sezona iza tebe, a ulje u bačvi i kad više ne treba misliti kada ćeš, kako ćeš i koliko će sve to skupa trajati. A te puste gušte, njih ostavljam drugima. Dok jednog dana više ne budem morao u masline...