Prenamjena devastiranih vojarni u sportske sadržaje i kulturne pozornice, nešto je najbolje što nekadašnji "vojni grad" može ponuditi svijetu

Zadar opet osvaja vojarne, ali srećom ne oružjem i žrtvama, već – sportom i kulturom. Rijetko je koji grad, osim možda Pula, bio toliko veliko vojno uporište u povijesti poput Zadra. Skoro da je više bilo kasarni nego stamebnih blokova i više vojske od građana u gradu kojega su vječno osvajali, preotimali i okupirali. Uniforme na ulicama u vrijeme vikenda ili državnih praznika bila je redovna slika u sjećanju svih Zadrana koji su živjeli u predratno vrijeme, a nije drugačije bilo niti u vremenima prije toga, za raznih uprava i država. Svi su gradili kasarne i bunkere i opasavali grad mitraljeskim gnijezdima i rovovima...

Za vrijeme, a pogotovo nakon Domovinskog rata, odlaskom JNA iz grada, vojarne su uglavnom poharane i devastirane. Što se nije moglo opljačkati, uništeno je, razbijeno, zapaljeno. Nekadašnje kasarne ostale su zjapiti poput poharanih strašila zabijenih u samo urbano srce Zadra. Zgrade koje su napuštene uglavnom u upotrebljivom stanju, postala su legla žohara, štakora, raslinje je izviralo kroz prozore i vrata, nesretni beskućnici i ovisnici silom prilika tamo su tražili privremeni smještaj i sklonište. Činilo se da će u takvom stanju zauvijek ostati nekadašnja vojna uporišta u Zadru.

A onda se dogodila Gradska knjižnica kao svjetionik u magli, a potom je i Sveučilište u Zadru u nekadašnjim vojarnama otvorilo svoj kampus, pa i poljoprivredna, medicinska, glazbena i druge škole, Studentski dom, Caritas, Pučka kuhinja... mnogi su dobili u bivšim kasarnama svoje prostore. Prvi put u povijesti u napuštene vojarne nisu opet ušli vojnici, već su se polako počeli useljavati "civilni" sadržaji. Nekadašnji vojni objekti opasani bodljikavom žicom u samom središtu grada prenamijenji su u Trgovački, Općinski, Prekršajni sud, Općinsko državno odvjetništvo također je "uselilo" u vojarne, čak je i sjedište zadarske policije u nekadađnjem vojnom kompleksu, pa i Nacionalni centar za nadzor granice. Svoje mjesto u vojarnama su našli sportski sadržaji za sveučilište i sportski klubovi, nevladine udruge, dječje igraonice (Loptica). Veliko besplatno parkiralište na Ravnicama nekoć je bio dio vojnog kompleksa, tamo je i pauk služba, JK Sv. Krševan, boksački klub, teretana. Uredi državne uprave, županijske službe, Zavod za hitnu medicinu (hHitna pomoć), čak i trgovački centri: bivši Mercator sada Konzum i Interšpar (Ulica Blajburških žrtava s vojnim objektima zvanim "konjušnica"), našli su svoje mjesto pod suncem upravo u bivšim kasarnama.

Zadar je kao grad potpuno asmilirao u gradsko tkivo vojne objekte, prenamijenio ih i pretvorio u ono što ljudima treba, što ih ispunjava i što im je na usluzi, a najljepši dio te preobrazbe upravo je u preobrazbi kasarni u sportske i kulturne objekte. Vrhunac tog procesa počeo se događati kad je na prostoru golemog bivšeg JNA uporišta izgrađena košarkaška dvorana u sklopu velikoga sportskog centra, uz istovremenu gradnju zatvorenog bazenskoga plivališta, skakaonicom i bazenima za rekreacijsko plivanje. Od tada se SC Višnjik potpuno preobrazio, a pod vodstvom direktora Denisa Karlovića, možemo reći, potpuno "procvjetao". Skoro da nema tjedna kad se na prostoru SC Višnjik ne dogodi neka pozitivna promjena, neki novi sadržaj, a većina toga potpuno dostupno i slobodno građanima-rekreativcima (uz nadu da će tako i ostati). Atletska-tartan staza, rekreativna staza, brojni tereni za nogomet, košarku, odbojku, sprave za vježbanje, teniski kompleks, klizalište i rolarište, dječji park? - eto i njega, vježbalište za pse - ma ima mjesta i za kućne ljubimce! Višnjik je postao čudo, "dnevni boravak na otvorenom" za čitave zadarske obitelji. To je kompleks kojega se već sad može pokazivati turistima kad dođu u Zadru, kao što im pokazujemo Morske orgulje ili Sv. Donat. Pogotovo, opet ponavljamo, jer je namijenjen građanima i slobodan za uporabu i kao takav zadnjih je godina učinio na prevenciji zdravlja građana sigurno više nego sva sila preventivnih programa "u teoriji i na papiru". Ne znam kojoj stranci pripada Denis Karlović, zapravo nije me ni briga, kad takve rezultate čovjek ostavlja iza sebe! Bilo bi dobro da jednom budemo imali takve gradonačelnike ili premijere iza čijih rezultata neće biti važno u čijoj su stranci ili kojoj političkoj opciji polažu račune.

Uz sportsko, događa se i "kulturno" osvajanje nekadašnjih kasarni. Bez obzira na rasprave tko ga i zbog čega financira, ali iza Kvart art projekta vidljiv je velik trud organizatora i volontera koji zapuštene kulise vojarne iza Gradske knjižnice čarolijom na nekoliko dana pretvore u kulturnu oazu. Isto toliko, ako ne i vrijedniji, "gerilski" je cjelogodišnji projekt skvoterske Nigdjezemske koja kvalitetom programa i entuzijazmom zaslužuje priznanje službenih gradskih institucuija. Ovoga se ljeta, opet na prostoru bivših vojarni, konačno nakon dugo godina ponovo vraća i jedan zadarski rock festival, ovoga puta u projektu zvanom Derivat koji će dovesti kvalitetne bendove iz šire regije u Zadar.

Da "osvajanje" kasarni još traje, pokazuju i aktualne reakcije nakon što je na web-u osvanula fotografija na kojoj ministar Goran Marić u pratnji lokalne samouprave obilazi kompleks u neposrednoj blizini Gradske knjižnice Zadar gdje je, s Poluotoka i bivšeg Kazališta lutaka, protjerana nezavisna scena osmislila već spomenutu Nigdjezemskau i Menzu. Navodno je i ugovorom potvrđeno kako će se Zadarskoj županiji darovati baš te prostore za njihove urede pa i za dvoranu za sjednice skupštine. Ne bi bilo prvi put da je nezavisna scena u Zadru izigrana i protjerana. Umjesto da se posluže primjerom Pule gdje je tamošnja bivša kasarna Karla Rojca koju su osvojili alternativci i nezavisni kulturnjaci i službeno predana njima u upotrebu i legalno korištenje, u Zadru bi se moglo dogoditi obrnuto pa bi Nigdjezemska i Menza mogle lako biti predane županijskim birokratama, a kulturnjacima - nogom u tur. Pitanje je tko tu koga istjeruje i tko je čiji "ilegalac".

Nadajmo se da će i ubuduće, umjesto pušaka i tenkova, u bivše kasarane - sport i glazba, umjesto vojske - kulturnjaci i rekreativci. Zadarski koncept preoblikovanja kasarni u sportska igrališta i kulturne pozornice nešto je što niti na Woodstocku 1969. valjda nisu sanjali da će ikad biti moguće, a polako, se, doduše sa zakašnjenjem i sporo, ipak ostvaruje u Zadru. Uspije li taj koncept, bit će to nešto najvrjednije što ćemo ponuditi svijetu. Umjesto vojnog uporišta - otvoreni grad sporta i kulture.

Može li bolje?