Stanojkovski ih optužuje za korupciju, a administracija Branka Dukića - šuti!?

Gordan Jandroković je predsjednik Sabora i čovjek iz samog vrha HDZ-a. Jedna jedina njegova rečenica, izgovorena s tih "orkanskih visina", ma koliko izgledala nemušto, kao nekakva "andol-poruka" lišena potrebne oštrine i očekivanog zgražanja, ostala je jedini glas iz HDZ-a o duboko skandaloznom nalazu državnih revizora i poražavajućem rezultatu njihova češljanja poslovanja Općine Škabrnja i njenog načelnika Nediljka Bubnjara.

Evo što je Jandroković rekao:

- Vidio sam nalaz revizije i on svakako nije dobar za načelnika Škabrnje, ali sačekajmo da vidimo što će reći DORH, što će reći to državno tijelo koje je nadležno za to, pa ćemo onda naravno donijeti odgovarajuće odluke.

Mada je savršeno jasno da nalaz državne revizije "svakako nije dobar" ni za koga, a najmanje za porezne obveznike Škabrnje koji cijeli cirkus načelnika Bubnjara plaćaju, katastrofalni nalaz revizije po Jandrokoviću "nije dobar za načelnika". Samo za njega?! Što je sa strankom koja je Bubnjara postavila kao kandidata za načelnika?! Kada je riječ o eventualnoj kaznenoj odgovornosti Nediljka Bubnjara, logično je da Jandroković i HDZ čekaju što će utvrditi državni tužitelji, ali – što je s izravnom političkom odgovornosti HDZ-ovog načelnika i njegovom "autentičnom primjenom" raširene floskule o "politici kao radu za opće dobro"?

Zašto nitko iz županijskog HDZ-a nije rekao niti jednu riječ? Zar im se čini normalno da revizori otkriju sve što su otkrili, a da stranka o tome nema što reći? Da ih je bilo briga za "moralni profil" svog čovjeka od povjerenja i da su pažljivije osluškivali, mogli su čuti što su im poručili mještani Škabrnje na prošlim lokalnim izborima – Bubnjar je ostao kratak za 65 glasova i izgubio je od nezavisnog kandidata Luke Škare, pa je načelnik postao zahvaljujući biračima iz Prkosa.

Čak i sada, kada je manje-više sve jasno, iz lokalnog se HDZ-a nitko nije oglasio, a i Jandroković je sa svojim "alibi stavom" izašao u javnost tek kada su ga novinari priupitali za poražavajući nalaz državnih revizora nakon što je on već postao nacionalni skandal. Nezamisliva je količina buke koju bi, s pravom, HDZ podigao da je nekim slučajem riječ o kakvom načelniku neke od opozicijskih stranaka! Ovako, sve je prošlo po smušenoj logici "ne udaraj svoga ni kad znaš kakav je".

Ako smo se takvih i sličnih primjera principijelnosti već nagledali i to ne samo kada je HDZ u pitanju, onda drugi slučaj potpune šutnje zaista predstavlja veliku novost. Zadarska gradska uprava je svih prethodnih godina, ma tko joj bio na čelu, bezbroj puta reagirala i u javnost išla s demantijima, pojašnjenjima ili objašnjenjima čak i povodom potpuno minornih informacija ili poprilično blesavih izjava koje su u javnost puštali mediji ili lokalna opozicija. Pa i onda kada su one, u odnosu na "slučaj Bubnjar", zaista bile bezvezne, uvijek je brojna služba za odnose s javnosti toj istoj javnosti pravovremeno dostavljala "porciju stvarne istine".

Ali, zabilježen je i primjer gromoglasne šutnje.

Direktor Avvantura Film Festivala Sergej Stanojkovski nedavno je, povodom odlaska tog festivala iz Zadra, izgovorio ovu rečenicu:

- Meni je jedan čovjek iz gradske uprave došao i otvoreno mi rekao da jedan posao u okviru festivala, vrijednosti do 50 tisuća kuna, dam određenoj osobi i onda će, kazao je, sve ići glatko.

Naravno da su njegove riječi registrirali svi u administraciji gradonačelnika Branka Dukića i kada se očekivala bučna reakcija – s Narodnog trga je grunula zaglušujuća tišina!? Ni Dukić ni svi njegovi birokrati nisu našli za shodno odgovoriti na izravnu prozivku za korupciju i notornu namještaljku u gradskoj upravi.

Mada je potpuno sigurno da je u gradskoj upravi proteklog tjedna "nekakav odgovor Stanojkovskom" bio napisan, pa je iz nepoznatog razloga povučen, nikakvo drugo objašnjenje s Narodnog trga do danas nije ugledalo svjetlost dana. Tako je ostalo nepoznato misli li Dukić da ga ni na kakve javne izjave ne obvezuje nešto što se dogodilo prije njegovog mandata (što bi bila mutava demonstracija nekakvog diskontinuiteta u odnosu na pred-dukićevsko razdoblje), ili postoji strah da bi Stanojkovski, u slučaju da ga se iz gradske uprave demantira, mogao progovoriti puno konkretnije i navesti ime i prezime "jednog čovjeka", a možda i više njih koji su ga nagovarali na "dogovornu ekonomiju s našim novcima".

Potreba gradske vlasti da javnosti dostavi odgovarajuću porciju istine odjednom je nestala, a jedino što je prozujalo društvenim mrežama su vjerojatno utemeljene primjedbe da ni Stanojkovski nije organizacijski genije jer je brojnim "kooperantima" ostao dužan. Ali, ma koliko to bilo točno, to ne govori ništa o njegovoj optužbi da u gradskoj upravi postoji najmanje "jedan čovjek" koji tamo ne bi smio biti.