Tri razloga zbog kojih KK Zadar nikad neće biti privatiziran. A možda ni tada...

Koliko danas vrijede dionice KK Zadra? Milijune eura manje od ništa. Kad bi onda Klub mogao u privatizaciju? Kako sada stoje stvari - nikad. A možda ni tad. Zašto?

Pod broj jedan: nema nikoga tko je zainteresiran za toliku avanturu. Pod broj dva: Klub je organizacijski potpuno devastiran. I pod broj tri: trenutni vlasnik pokazuje ozbiljne simptome shizofrenije. Preostale dvije bitne stvari, nadprosječni interes javnosti za košarku i pristojni infrastrukturni uvjeti, s kojima Zadar dobro stoji, ni na koji način ne mogu priču gurnuti prema uspješnoj i većini građana prihvatljivoj privatizaciji.

Ono pod brojem jedan ne treba pretjerano objašnjavati: nitko nikada nije ozbiljno došao niti na „inicijalne razgovore” o kupnji Kluba, a navodni interes Dogus grupe i Emila Tedeschija više je urbana legenda nego propuštena prilika. Čak da je takva mogućnost i bila otvorena, kakvog bi razloga lokalni HDZ imao za prepuštanje omiljene igračke u ruke ”stranog kapitala” ili ”političkog neprijatelja” u situaciji kada mu je sve bilo u rukama?!

Kako baš nitko ne pokazuje investitorske namjere, pa čak ni iz Australije ili Kanade kao u slučaju trećerazrednog HNK Zadra, stvara se potpuno pogrešan dojam da KK Zadar u stvari svoj financijski život živi na jedini mogući način, duboko i nepopravljivo ovisan o gradskom proračunu.

Organizacijska statika Kluba je naočigled poremećena, tri su temeljna stupa u ozbiljnom razlazu. Gradonačelnik Branko Dukić, krnja klupska uprava i nekompletni Nadzorni odbor su nadmašili Pitagoru: smislili su trokut s tri tupa kuta. Uprava u kontaktu s Nadzornim odborom saziva Skupštinu bez znanja i konzultacija s ”vlasnikom” na Narodnom trgu. Ne znajući da je poziv već upućen, ”vlasnik” se budi i želi posve novi dnevni red s izmjenama Statuta i uvećanjem broja članova NO ne više na sedam, nego na devet članova, pa se šalje i drugi poziv za drugu Skupštinu. A Nadzorni odbor nema blagog pojma da je novac za najboljeg igrača već osiguran, a još manje zna odakle se pojavio prijedlog o devet ”nadzornika”!

Protekle dvije i pol godine i gradska vlast i NO su gonjeni političkim impulsima više brinuli o osiguravanju većine nego o brzom, strateški osmišljenom pripremom privatizacije. Aktualna većina u NO je očigledno dozlogrdila HDZ-u jer „gdje to ima da mi vama dajemo novac, a vi donosite odluke kakve god želite”. A to je opasno blizu pitanju koje građani Zadra već više od trideset godina postavljaju HDZ-u gdje su i danas uvjereni da novac Klubu daje stranka na vlasti, a ne građani.

Vođen golim političkim pragmatizmom, HDZ je vodio Klub kao populističku igračku kojom se navodno dobivaju ili gube izbori, pa mu ni 30 godina nije bilo dovoljno da ga skinu s grbače poreznih obveznika i smisle kakav-takav koncept privatizacije. I zašto bi im sada bilo u interesu da opozicija ne samo sudjeluje u eventualnoj privatizaciji, nego i da taj ”veliki posao” ubroji u svoje političke zasluge, možda naplative i na izborima?

Nadzorni odbor se i bez pritiska iz HDZ-a pogubio, pokazuju to tri idejice kojima su se se ”nadzornici” zabavljali. Najprije se pojavila želja da Klub ne plaća termine za dvoranu. Što je, za Klub, idealno, ali je, eto, nezakonito. Pa je uslijedila druga: dajte dvoranu Klubu! Čak kad bi to bilo i zakonito, već tada je bilo logično postaviti pitanje znači li to da je NO generalno odustao od bilo kakve privatizacije. Jer, dobije li Klub dvoranu, a pojavi se neki ludi investitor i kupi Klub, kupac bi dobio i dvoranu?!

Uslijedila je i treća: spojimo Višnjik i KK Zadar! Opet, kad bi to i bilo zakonito, neki fantomski kupac bi istresao nešto veću količinu keša, ali više ne bi dobio samo Klub i dvoranu nego i cijeli Višnjik?! I kako bi u tom suludom raspletu bio zaštićen javni interes? Ili se većini u NO učinilo da HDZ-ovo maratonsko izbjegavanje privatizacije u suštini i nije tako loše rješenje, a jedina promjena bi bila u tome da umjesto HDZ-a novac Klubu sada ”daje” netko drugi?

Onom dijelu opozicije koji je operativno ušao u KK Zadar nije lako priznati da su ušli u pogrešan autobus i da su im sve kasnije stanice pogrešne. A vrlo izgledna propast privatizacije KK Zadra bi Enija Meštrovića i Antu Rubešu na kraju balade dovela točno tamo gdje nikada nisu željeli biti: na pozicije HDZ-a koji tu privatizaciju izbjegava 30 godina. Zato KK Zadru prijeti ozbiljna mogućnost da završi kao NK Zadar i da zbog nepopravljive političke rascjepkanosti i međusobnog iscrpljivanja različitih političkih opcija ”unutar vlasnika” na kraju završi u nekakvom nižerazrednom natjecanju, pa da kao milost s nebesa čeka nekakve ”australske” i ”kanadske” ponude nad kojima bi, da paradoks bude zaokružen, nekakvo Gradsko vijeće trebalo dobro izdrečiti oči.

Kako god gnjilež oko KK Zadra secirali, od politike nije moguće pobjeći. Niti bi politika, sve dok je Grad Zadar neupitni ”vlasnik” Kluba, od njega smjela bježati niti u tome ima ikakve pravde s obzirom da je politika i dovela Klub na grane s kojih sada visi. Politika bi svoj posao trebala odraditi do kraja – brzom, javnosti prihvatljivom i transparentnom privatizacijom. Ali, pitanje je postoji li u Zadru, nakon rezultata s prošlih lokalnih izbora, ikakva politika oko koje bi bilo moguće okupiti ne samo cijelo Gradsko vijeće nego i većinu javnosti i je li poslije dvije i pol godine mrcvarenja moguće zamisliti ”opći politički konsenzus” oko sudbine KK Zadra.

Stvarnost je negdje drugdje: u opoziciji nitko više ne vjeruje ni nekadašnjim partnerima ni HDZ-u, HDZ ne vjeruje nikome izvan Medulićeve, a sve zbunjenija javnost odavno ionako ne vjeruje nikome. U takvoj ”krizi povjerenja” provesti privatizaciju jednog od najvećih lokalnih mitova je nemoguća misija.

Bilo kakvi izbori tu više ne mogu pomoći: HDZ potajno sanja ”stara dobra vremena” i uvjerljivu pobjedu, opozicija je smrznuta od straha da nikad više neće imati ”ovakvu priliku”, pa jedni ne mogu probaviti izglednu mogućnost da se ”stara vremena” više nikada neće vratiti i da će u budućnosti opet biti osuđeni jedni na druge.

A privatizacija KK Zadra bi ih opet sačekala kao domaći rad kojemu nisu bili dorasli.