Veliki mula je na HTV-u zagrmio: "Tko je taj koji će iz svojeg naslonjača reći da nešto nije dobro?!" Evo ja bih, ako dozvolite, riskirao fetvu...

Upozorenje: prilikom čitanja ovoga teksta moglo bi doći do vaše radikalizacije. Pod sugestijom činjenica i tona autora teksta kod vas bi moglo doći do stvaranja „suprotnog dojma” od službene istine. U tom slučaju moguće da ćete biti identificirani kao „oni koji propituju brzinu donošenja odluka”, odnosno kao „oni koji pokušavaju demontirati državu”.

U četvrtak je državna televizija prenijela riječi velikog mule. "Ma tko je taj koji će iz svojeg naslonjača reći da nešto nije dobro?", kazao je premijer Plenković obrušivši se po tko zna koji put na sve one „suprotnog dojma” koji su s mjesta katastrofalnog potresa na Baniji izvještavali o potpunom neredu državnih službi, o nedostatku organizacije i koordinacije za stradale i ugrožene, o strašnim sudbinama i kriminalnim pričama koje je ovaj potres razotkrio, o neučinkovitosti lokalnih vlasti i stravičnoj, desetljetnoj, potpunoj nebrizi odgovornih za središnji dio Hrvatske koji se praktički nalazi u zagrebačkom dvorištu, najvišim vlastima i politici pod nosom.

Dok je veliki mula izgovarao svoju novu fetvu - "ma tko je taj koji će iz svojeg naslonjača reći da nešto nije dobro?” - potpuno primjereno kritičkom tonu prikazan je kako sjedi u svom velikom, udobnom, kućnom naslonjaču.

Neka mi ne zamjere Banijci, kolege novinari, navijači, volonteri i ljudi dobre volje iz cijele Hrvatske koji su odmah skočili na Baniju, vatrogasci i HGSS-ovci, hitna pomoć i policajci, ali ja bih, ako dozvolite, riskirao fetvu i, iz udobnosti svojeg naslonjača, rekao da nešto na Baniji ili Banovini, kako hoćete, nije bilo dobro.

Rekao bih kako je potres u Petrinji, Glini i Sisku iz utrobe zemlje na površinu izbacio sve nataložene, sustavne i kancerogene probleme ove nefunkcionalne, da ne kažem slučajne države. Rekao bih nešto o tome kako je 6,2 ili 6,4, koliko hoćete, stupnjeva Richtera, eruptiralo magmu kroničnih slabosti sustava zbog kojih je duboko nepovjerenje građana u državne institucije potpuno razumljivo i opravdano. Riskirajući fetvu velikog mule da bih mogao biti proglašen „demonterom države”, samo nijansu između narodnog izdajnika i državnog neprijatelja, duboko svjestan da veliki mula voli medije samo kad izvještavaju „objektivno, nepristrano i profesionalno", iznijet ću nekoliko de-monterskih iskustava jer, moj grijeh, moj preveliki grijeh, nekako sam naučio više vjerovati vlastitim očima nego spinovima velikih vođa iz kućnog naslonjača.

Razrušena Petrinja

Sasa Buric/Cropix

1) Kad dođete u Glinu 24 sata nakon potresa i vidite Tomislava Tomaševića kako koordinira stotine volontera Civilne zaštite i Crvenog križa, a samo nekoliko sati prije tog je bio saborski zastupnik koji je u taj stradali gradić donio humanitarnu pomoć, morate se zapitati kako ta Civilna zaštita funkcionira. Kako se to postaje koordinator u izvanrednoj situaciji pet minuta nakon „slučajnog” dolaska na teren? Htio sam nešto o tome pitati Damira Truta, ali nakon što je zamalo uprljao cipele u Majskim Poljanama, sedam dana ga nisam susreo na Baniji.

2) Ako ogromna pomoć ljudi zapravo sliči na bunt i lekciju državi koja je zakazala, nad čime bi se svaka ozbiljna vlast trebala ozbiljno zamisliti, zašto su se Damir Trut i neki predstavnici Crvenog križa otresli o njih, poglavito navijače, kao da su nešto nekome loše napravili? Zar oni stvarno misle da će te stotine i tisuće građana vjerovati njihovim lažima, a ne onome što su osobno svjedočili? Može li se nakon takvih napada očekivati išta drugo nego bijes i podozrenje prema predstavnicima bilo kakvog establišmenta, pogotovo politički uhljebljenih i stranačkih nesposobnih rukovodioca? Reakcija navijača, od Torcide do Tornada, od BBB do Armade, kao i tisuće individualnih pomoći i akcija građana, pokazali su da ova država ima građane na koje se u nevolji može pouzdati, ali da građani nemaju državu na koju u nevolji mogu računati. Barem ne prvih šest dana.

3) Nakon šest dana, dobili smo krizni stožer. Točno koliko je Gospodinu trebalo da stvori svijet. Sedmi dan Stvoritelj se odmarao, a mi smo sedmi dan, iz udobnosti naslonjača, slušali fetvu velikog mule nezadovoljnog kritikama o kasnom osnivanju kriznog stožera. Milena Safić iz Petrinje, baka Darisa, prvog djeteta rođenog u Hrvatskoj 2021., koja je novu godinu dočekala u automobilu, a pravoslavni Božić u kontejneru, to je ovako komentirala: „Stožer?! Šta ja mogu s tim? Meni treba deka.”.

4) Potres je, uz malu pomoć reportera Slobodne Dalmacije, razotkrio veliki kriminal u državnoj obnovi Banije nakon Domovinskog rata. Stotine kuća obnovljenih od strane države u potresu su teško stradale, iako nisu smjele, da su imale protupotresnu gradnju, odnosno dovoljno armature i betona u nosivim konstruktivnim elementima. Marijan Vrbanac iz Sibića lijepo je opisao modus criminalis: „Tko je imao veze u Ministarstvu dobivao bi posao, 30 do 40 kuća za obnovu. Ali on te kuće ne bi obnavljao, nego bi ih za proviziju od pet do deset posto prepustio drugim obrtnicima. Onda bi oni preuzeli posao, a tih deset posto provizije nadoknadili bi zakidanjem u gradnji, odnosno na krađi materijala, betona, željeza... kako bi kompenzirali ono što su morali dati da bi dobili posao”. U svijetu i Hrvatskoj se inače takve pojave nazivaju korupcija, ali kako je na čelu državne obnove u Sisačko-moslavačkoj županiji nakon rata bio HDZ-ovac, veliki mula ne voli da se ta riječ spominje u istoj rečenici s njegovim stranačkim kamaradima. Ipak je ovo izvanredna situacija i ona zahtjeva montere, a ne de-montere državno ustrojene i poticane korupcije. USKOK je već počeo provoditi izvide na terenu, većina sumnjivih tvrtki je odavno ugašena, pravnici tvrde da se odgovornima za tu besprizornu pljačku može samo staviti soli na rep... Tipično. U Hrvatskoj očito nitko nije dovoljno siromašan da ga država ne bi mogla opljačkati, niti dovoljno pokvaren da ga država može kazniti.

Damir Trut, ravnatelj Civilne zaštite snimljen u Majskim Poljanama

Jure Mišković/CROPIX

5) Šestog dana, nakon što je fetva izgovorena, na terenu sam vidio pripadnike Crvenog križa kako dijele pomoć. Ne uživo, nego u prilogu državne televizije. Došli su u srušenu kuću neke nesretne žene, a volonter joj se ispričava što prije nisu mogli doći i donijeti joj lijekove. Ali su, eto, napokon došli. Nismo čuli što im je žena na to rekla. Njezin ton nisu pustili. Samo opravdanje da šest dana nisu mogli doći do nje. Crveni križ se jako naljutio na tretman u nekim medijima. Zbog toga su zaprijetili podnošenjem kaznenih prijava, navodno zbog tih negativnih i lažnih priča (i aferama koje se vuku za njima) ljudi manje uplaćuju novac za pomoć. Priznajem, kad sam u Majskim Poljanama, Strašniku, Novom selu Glinskom, Graberju, Donjim Kukuruzarima... pitao te nesretne ljude je li im bila Civilna zaštita ili Crveni križ, a oni bi mi rekli da nisu, nisam nazivao „drugu stranu” da provjerim zašto nisu. Vjerovao sam Damiru Trutu koji je rekao da svu pomoć na terenu oni koordiniraju. Nisam tada znao da vjerujem u laži.

6) Negdje u petom danu od potresa, neki se de-monter zapitao „a gdje su državne rezerve”? Zar tamo nema šatora, vreća za spavanje, suhih obroka i kontejnera za spavanje? Ispalo je da ima dva-tri, da je covid kriza dosta toga potrošila, odnosno da ima samo stočne hrane za stoku na pogođenim područjima, a ostalo će se morati nekako zbrda zdola osigurati. Odnosno popuniti donacijama iz inozemstva, ili kupiti od domaćih proizvođača. Državne rezerve bi trebale preuzeti i opskrbu javnih kuhinja u Petrinji, Glini i Topuskom koju zasad volonterski drže udruge hrvatskih chefova. Drže, jer ako je prepuste Civilnoj zaštiti i opskrbi iz državnih rezervi, ne bi se čudili da ubrzo budu zatvorene...

7) Želja da se pomogne unesrećenim ljudima neki su iskoristili da očiste svoje ormare starom i nepotrebnom odjećom, ali i dvorišta, šaljući u Petrinju i Glinu desetine tona potpuno neupotrebljive, prljave odjeće, obuće i pokrivača, stare kampere koji prokišnjavaju, pokvarene grijalice i neispravne peći na drva. Ulazak takvih stvari u sustav humanitarne pomoći podcrtava nedostatak nadzora i koordinacije, ma koliko se god na te kritike bunili u CZ i CK-u.

8) Jedna od tragikomičnih epizoda iz tog svijeta službi za hitne situacije je nefunkcioniranje službenog maila Civilne zaštite na koji su trebale pristizati narudžbe za privremeni smještaj, kontejnere, kamp-kućice i druge oblike pomoći. Mudri Trut i drugari dosjetili su se da postoji gmail i sustav je, gle čuda, naglo profunkcionirao. Još jedna potvrda da u Hrvatskoj prvo trebate pomoći spasiteljima da bi vas oni mogli spašavati.

Mjesto na kojem je poginula djevojčica u Petrinji

Sasa Buric/Cropix

9) Prvi sam put bio na Baniji i stotinu puta mi je prošlo kroz glavu: kako smo dozvolili da se ovo dogodi? Kako je moguće da niti 40 kilometara od Zagreba ovi ljudi godinama, desetljećima, ovako žive? Pauperizirani, bez radnih mjesta, u kućama iz „Tri praščića”, bez perspektive, u najgorem demografskom deficitu. Glina, Petrinja i Sisak su, uz Vukovar, gradovi koji su u zadnjih 30 godina ostali bez najviše stanovnika, gotovo trećine. Nakon gašenja željezare i rafinerije, Sisak nije na koljenima, nego na respiratoru. Obnova nakon rata nikad zapravo nije dovršena, neka većinska srpska mjesta ostala su do danas bez osnovne civilizacijske infrastrukture, struje i vode, od kraja rata tretira ih se kao građane drugog reda... Nekada dinamičan i bogati kraj, postao je najsiromašnija provincija Hrvatske. Mi smo na moru bahati i prebogati za taj svijet, kao Hollywood prema Boratovom Kazahstanu. I onda na sve to još dođe ovakva katastrofa. Bez obzira na potres, Banija je veliki grijeh od kojeg se država ne može lako oprati.

10) Zadnjeg dana boravka na Baniji htjeli smo napraviti priču o Darisu Safiću, prvorođenom Hrvatu u 2021. godini. Nismo uspjeli jer su ga neposredno prije našeg dolaska tata i mama odveli u Sisak na pregled. Htjeli smo ih pitati kakvu budućnost žele za svog sina. Hoće li za deset ili petnaest godina biti tu u Petrinji ili možda u Zagrebu, Dublinu ili Torontu. Nezahvalno je o tome nagađati, a ni veliki mula o tome još ništa nije rekao.

11) Deset mjeseci od potresa, još nije počela obnova Zagreba. Tri mjeseca nakon razorne poplave u Brodskoj Posavini 2014., počela je obnova i gradnja novih kuća. Koliko će trebati za obnovu Banovine? Ne samo od potresa. Kako je moguće tom mjestu vratiti život? Kako osigurati budućnost? Čekamo poruke iz kućnog naslonjača.

Kad su ga na kraju pitali tko to radi na stvaranju "suprotnog dojma", veliki mula je rekao da ne zna, spomenuvši da "treba biti objektivan, nepristran i profesionalan" u izvještavanju.

Oprostite premijeru što sam izvještavao neprofesionalno, mea culpa, ti su mi Banijci jednostavno prirasli za srce.