- Je li radiš ovu subotu? – glas moje majke. Iz slušalice. Za nas dvije još vrijedi fiksna linija i osim telefona ne priznajemo ništa drugo kao sredstvo komunikacije koja je kod nas svakodnevna i poduža. Jedino je aparat evoluirao iz starog crnog, s teškom slušalicom i debelom žicom, do ovog modernog bežičnog. Nijansa. Sve drugo ostalo je isto – čujemo se svaki dan.
- Je li radiš ovu subotu – mirno ponavlja majka pitanje.
- Ne radim, majko.
- Onda idemo vani – nekako je zvučala rezolutno i odlučno.
- Gdje vani, na pijacu?
- Ma daj, kakva pijaca. Idemo u šoping centar.
U šoping centar? Ona će po šoping centru šetati u vrijeme korone, a ima, nije ni pristojno reći, koliko godina preko 80. Istini za volju, nikad nije bez frizure, bez laka na noktima (ime kozmetičarke/pedikerke Ane sa štovanjem se izgovara po kući), kreme i pudera na licu, i svih drugih općih mjesta ženske urednosti, čak ni sad u koroni kad joj je cijeli radijus kretanja nekoliko dućana sa spizom oko kuće. Kreme za lice i ostalo iz DM-a dostavljam ja.
Zašto bi onda išla u šoping centar?
- Po torbicu. Fali mi crna borša. Mala. Onako skroz mala, fina – i dalje je mamin glas miran.
- Mama, di ćeš nositi malu crnu boršu? Ništa ne radi, nigdje ne ideš, ove godine nema ni pretplate za kazalište!
- A što je sad to važno, kad ću je nositi? Treba mi. Treba mi jer je nemam. A gdje ću je nositi ne znam niti je važno – malo joj je ton postao špicast.
- Onda, jel idemo u subotu? Oko devet? – organizirala se već.
- Ali mama, korona je posvuda, ja...
- Neka je. Stavit ću dvi maske. Oću hodat. Oću govorit. Oću popit kavu s tobon vanka. Oću kupit boršu. Oću bit živa. Oću srest ljude. Oću pogledat i cipele ako me volja – nabrojala je najstrpljivija majka na svijetu, koja i s 80 plus odbija ravnu cipelu. Nije više štikla, ali skroz ravna cipela – nikako!
U iščekivanju sam subote i našeg šopingiranja. U međuvremenu se majka dosjetila i posteljine. I toga joj fali, e, baš posteljine, a ima finih lancuna u Intertekstilu Stanić, rekla je kasnije. To joj je na prospektu pokazao tata, ispostavilo se. Njegov nagli interes za proizvode iz kataloga shvatila sam naknadno. On je zapravo navijao za mamin izlazak, jer će onda i on vani. S nama do jedne točke. A onda i on ima plan...
Znači, gotovo je.
I oni najstrpljiviji su se pustili od kraja.
Neki eho je odzvonio iz slušalice da može po njih doći i taksi, ako bih se ja oglušila za subotnji izlazak. U trgovački centar. Po lancun i boršu.
Dakle, mali telefonski razgovori za velike zaključke. Nakon godinu dana korone počinju se kovati planovi. Šoping je samo prva stepeničica. Tako stoje stvari s onima najstrpljivijima, poslušnima po pitanju svih mjera izrečenih u posljednjih 12 mjeseci, tako stoje stvari s onim kulturnim svijetom koji će i dalje poštivati mjere, ali više ni oni ne mogu živjeti zauzdani u svom kvartu.
A što će se onda desiti s grozdom?
Koji stožeri i koje mjere će obuzdati grozdove – one skupine ljudi koji bez obzira na koronu tvore grozd gdje god se nešto čeka ili se negdje ulazi – u autobus, na šalter, kod liječnika, na banku na pijaci za baš to kilo blitve, ispred kafića za „to go“, na blagajnama, u pošti...
Moj liječnik obiteljske medicine je prije nekoliko dana dvokrilna vrata vezao zavojem. Zavojem! Koliko god je molio da u prostoru bude samo po jedan pacijent, nije uspijevao. U trenutku kad se dignuo i uzeo škare u ruke u tom prostoru ih je bilo osam. Ja deveta, unutra. Zinula, boli me grlo, ali doktor vadi škare. Kida zavoj. Izlazi i povezuje dvije velike kvake čvrstim čvorom. Grozd je istjeran u širi hodnik.
S novim sojevima virusa, dobili smo i novo doba. Kada će strah od korone i dalje biti prisutan, ali će se ljudi početi boriti za dah, kao da su na kisiku. Za život. Ako mojoj mami hitno treba mala crna borša, ne usudim se ni misliti što sve treba jednoj srednjoškolki. Jednom studentu. Mladim ljudima.
Ok, mama, rekla sam. Idemo u subotu vani. I na kavu. S dvostrukom maskom i mojom velikom brigom. Ali i velikim razumijevanjem da je žena od izlazaka, putovanja, teatra i druženja provela godinu dana za špaherom. E pa, idemo vanka.