Ali pogledajte kakve su im konobe, pune pancete, pršuta, vina... Svoje selo, kažu, ne bi mijenjali ni za što!

Pokušati se iz grada javnim prijevozom uputiti u mjesta šibenske Zagore, poput onih u unešićkome kraju, ponekad je prava avantura. Otići se još i može, no zato je povratak uglavnom prepušten slučaju i krajnjoj neizvjesnosti. Redovitih putničkih linija nema jer nema ni putnika. Autobusi domaćeg ATP-a, doduše, "kupe" učenike za šibenske ili druge škole, ali to je sve. Takav je slučaj i s Ljubostinjem, mjestom 28 kilometara udaljenim od Šibenika, koje je prije 25 godina brojilo više od 300 mještana, a danas ih je svega 48.

Iako je slična depopulacijska sudbina zadesila i druga mjesta, Ljubostinje je pomalo specifično jer su njegovi stanovnici, barem većina, oduvijek bili orijentirani na šibensko gospodarstvo. Pa kako su davni gospodarski divovi nestajali, tako se i broj stanovnika smanjivao uz sve posljedice koje taj trend podrazumijeva.

O depopulaciji zagorskih sela, posebno Ljubostinja, te bijegu radno sposobnog stanovništva u druge krajeve ili izvan Hrvatske, najbolje znaju Ante Slamić Cigo i njegova supruga Marija.

TLM i Luka

Bivši zaposlenik TLM-a i šibenske Luke, nakon 40 godina staža zaradio je, veli, mirovinu od 3400 kuna, no ni sada ne miruje. Uz sve teškoće seoskog života ističe kako "ni za živu glavu" ne bi napustio svoje Ljubostinje jer ga doživljava jedinim pravim domom. Istina, u mjestu nema ni kioska, ni dućana, a opskrba hranom i kućnim potrepštinama svedena je na "kombi prodaju".

Dođe, govori nam, kombi iz Splita, pa kome što treba, kupi u selu ili se s nekim od mještana poveze do Unešića, Drniša ili Šibenika. Dok smo razgovarali u toploj kuhinji Slamićima je mlađi čovjek dostavio svježi kruh. Reče da se zove Ivica i da iz Splita Ljubostinjanima redovito dostavlja kruh.

– Znaš, nije da se mi tužimo. Nama je ovdje dobro. Na svome imamo uglavnom sve što nam treba – živinu, vinograd s 500 loza, voćnjak i povrtnjak. Sve za prehraniti se. I sve je zdravo, što se vidi i na meni iako mi je 87 godina. A i na mojoj Mariji rođenoj 1938. godine – raspoloženo će naš domaćin.

Stara konoba

Među starosjedilačkim obiteljima, dodaje, svakako je njegova. Otkriva kako mu su mu preci u te krajeve doselili iz Slovenije. U konobi prepunoj alata, posuđa i svega neophodnog u seoskom kućanstvu, o gredama vise pršuti i pancete. Dimljeni su, kako i priliči, na pravom smrekovu dimu, po drevnoj recepturi. Marija se zabavila pripremom fritaje od domaćih jaja, s pečenicom koju je narezao Ante. Mirisu domaće delicije spremljene u velikoj tavi na masti, bilo je nemoguće odoljeti.

U istoj strmoj ulici naših domaćina, staro je obiteljsko imanje Antina prezimenjaka Dane, tišnjanskog hotelijera, vlasnika tamošnjeg "Borovnika". Nerijetko znade navratiti na svoju djedovinu i družiti se sa susjedima.

U Ljubostinju smo upoznali i Dragicu Abramović koja živi u Kaštel Štafiliću, a u selo svog supruga Ante dođe na dan-dva odmora. Na njihovu je imanju nova kuća, no vodi se računa i o starim zdanjima. Uvela nas je, tako, ljubazna gospođa u konobu staru 100 godina i još stariju kužinu s kominom, velikom pekom i zidovima pocrnjelim od dima. U njihovoj izvornosti i jest dragocjenost.

Na povratku do Šibenika mimoišli smo se sa samo nekoliko vozila. Kakva šteta što ta krška oaza vrijednih ljudi polako nestaje.