Pod nama u izmaglici, kao u fatamorgani, kao nad vrelim asfaltom ceste koja vozi daleko na zapad, pod nama treperi Međugorje. Kao nad vatrom, lome mu se plohe. Kao u slici na vodi. Sunce tone, dan se kloni, u daljini zvono zvoni, rekao bi jednom veliki mostarski pjesnik.
Duge su već sjene. Još malo, nek' se samo smrkne i narod će širom kraja naložit krjesove. Zapalit će svitnjake Svetomu Ivanu. Na vrh brda svjetlo je mekano, tek desetak glava u tišini visi nad znojnim tijelima hodočasnika. Miriše aromatično bilje, kadulja i mirta. Divlji šipak je u cvatu: crveni se sav osut.
Pod Gospinim bijelim kipom meditira mlada Talijanka. Sjedi, trupa povijena naprijed. Spuštene glave pod klobukom boje pijeska. Širok obod skriva joj lice, kao da je metnula golem cvijet na vrh tjemena, a latice mu se objesile.
Nešto malo zapisuje u blok, onda uzima čitati knjigu. Po talijanskom naslovu zaključujemo odakle stiže. Bijela majica kratkih rukava, dolje modra trenirka širokih nogavica i obuća za penjače. Ukratko, spremna.
Bijeloj mramornoj Gospi ispleli su lavandinu krunu. Na podignutom postamentu uklesano ime nekog Dina Felicija (Felici) iz Carrare. Šestokraka kamena zvijezda Madoni pod nogama služi vjernicima da ostave želje i molitve na papiru, pričepljene kakvim kamičkom. Da ne odlete u vjetar. Zvijezda rubi i gredicu đirana, mi bismo rekli. Po nekima, i žeravka. Bijelih i crvenih pelargonija, to će razumjeti svatko. Zuje zlaćane pčele. Nisu tiši ni drugi sezonski letači. Pivaju tice!
Za nas koji živimo kraj mora: zamislite sve one naše izlokane škrape, poliedre oštrih bridova. Uglačane milijunima potplata.
I zamislite dalje da nisu lokvice slane vode ispunile kamene brazde. Nego zamislite da je to škrta hercegovačka zemlja. Crljenica. Svake godine sve plića. Odnose je vjernici na otečenim nogama. Pa tako četrdeset godina.
I niza stranu je ispiru bujice vjere i ufanja: gore od one mramorne Matere, možeš upratiti kuda, pa sve do u svjetovno podnožje Podbrda. Uokvireno mješavinom crnogorice i bjelogorice. Često grmolike. Ne znaš kamo im se to u dubinu pružilo korijenje kad sve je osvojilo stijenje i što ih drži uspravne na tom erodiranom tlu. Tu još Mediteran miriši. Ćutimo ga dokle god se prostiru šipci sladuni i smokve medarice.
Znači: Međugorje 4.0, rekli bi digitalni nomadi. O Međugorju je teško napisati nove riječi, pa i sami pomalo prepisujemo vlastite davne misli. Značajna obljetnica pada na 25. lipnja 2021. godine i svetište Kraljice mira puno je ko onaj 'ercegovački šipak. A još nekidan nije se činilo da će bit tako. Bilo je baš u suglasju s Gospinim međugorskim imenom. Proljetos, da i ne govorimo. Godinu i pol dana pandemija je zadavala jada Međugorcima na svaki način.
Popustilo je s vrućinom: kako su rasli temperatura i datum, virus je slabio, a vlasti Bosne i Hercegovine na jedvite jade liberalizirale ulazak hodočasnika u zemlju. Kaže nam Davor Ljubić, predsjednik Udruge turizma i međugorskih hotelijera, da je teška borba bila.
– Predstavljamo 135 pravnih subjekata, vlasnika i direktora međugorskih tvrtki, a to vam je oko jedanaest ili dvanaest tisuća kreveta, 250 autobusa; to su "rent-a-car" agencije, turističke agencije, vodiči i slično. Ukupno, oko 250 ljudi. Osnovani smo proljetos, baš da bismo probleme struke rješavali sustavno. Na županijsku turističku zajednicu ne možemo se osloniti, od sustava nema ništa, promidžba na sajmovima ne postoji, a lanjska sezona nam je potpuno propala u Međugorju. U Neumu je bilo super, zimski turizam lani i zimus radio je odlično, jedino smo mi ostali u procjepu...
Valjalo se izboriti za lakši ulazak hodočasnika, za otvaranje granica. Da ne duljimo iz runde u rundu, Vijeće ministara BiH tek je dva tjedna prije međugorske četrdesete godišnjice deblokiralo ulaske i ukinulo odredbu da se naprijed smije samo uz negativan PCR test (osim za susjede). Drugim riječima, priznali su COVID putovnice. Vrijedi i antigenski test, potvrda o cijepljenju ili preboljenoj koroni u posljednjih 180 dana. Htjele su državne vlasti povezati sve i s turistima iz Saudijske Arabije, namjeravali su im uvesti bezvizni režim za ulazak u BiH – prepričava Ljubić, dodavši da je Vijeće ministara tek u šestom pokušaju popustilo Hercegovcima.
– Rezultati se vide u Međugorju: puno je!
Ljubićeva tvrtka bavi se organizacijom hodočašća širom svijeta. U 2019. imao je promet od 7,8 milijuna maraka, a lani – od siječnja do ožujka – ni milijun!
Poljaka i Ukrajinaca je najviše. Brat Adam Ivashcshun šesta je, zadnja godina teologije. Napokon, kaže nam. Bit će svećenik ukrajinske grkokatoličke crkve. Obred im je istočni, bizantsko-slavenski. Nose krune i raskošno ruho, kao da je pravoslavnog stila. U jedinstvu su s Papom. Grkokatolike u Hrvatskoj okuplja Križevačka eparhija. Vladika im je mons. Milan Stipić.
Nešto ranije, brat Adam stigao je u Međugorje s majkom Zoranom Lialin i njezinim suprugom Oleksandrom. Ona, tj. njezina tvrtka "Ave Maria", organizira hodočašća iz daleke slavenske zemlje ovamo. U Međugorju je jednom ili dvaput mjesečno još od 2016. godine. Autobusom im treba dvadeset i jedan sat: kroz Ukrajinu, Mađarsku i Hrvatsku u BiH. Nije teško kada imaš jak motiv.
Pascaline Schwartz zapisuje vlastite misli o mladiću u sjeni divljeg kestena. Parižanka je. Iznenadilo ju je pitanje: nije ni sama sigurna hoće li mu dati da pročita. Tom svojem momku.
– Najbolje ga je dovesti ovamo, eto prijedloga!
– Vidi, vidi, možda bih i mogla, ha-ha-ha...
Imala je muke dolazeći zadnji put: testiranja, virusi, propisi. Kad dolaziš i kada se vraćaš kući. Mnoge zemlje traže test za svoje građane na povratku. Zato iza međugorske crkve i postoji "COVID-19 testni centar": brzi antigenski zapada 32 konvertibilne marke, a PCR je 85. Svaka marka je oko četiri kune. Rezultati su na hrvatskom i engleskom. Portugalka Maria u prolazu kaže da je kod njih "antigenski" dvostruko skuplji.
Tamnoputa mlada Parižanka Annick prevodi nam što kaže starija joj suputnica Renelia.
– Kaže, u Međugorju je prvi put bila čim je na francuskom radiju čula za ukazanja: u studenom 1981. godine. Još je Jugoslavija bila živa. Tada ničega nije bilo, jako siromašno mjesto i kraj. Kasnije se sve izgradilo. Došla je bila tek grupica njih. Samo su gledali u nebesa, neće li se odnekud i njima Gospa ukazati. Dosad je bila više od dvadeset puta...
Već je pomalo i gužva. Žeže četrdeset stupnjeva u međugorskom mravinjaku. Na sjenovitoj klupici sjeli smo uz Francisca Rincona. Svećenik i redovnik iz Kolumbije na službi je u španjolskoj Murciji: u kongregaciji braće Gospe od Svjetlosti.
Dolazi od 2005. godine, već 24 puta. Često i nekoliko puta godišnje. Veza je nastala preko vodiča Nikole, Srbina koji je ovisnost liječio u međugorskoj komuni i čija supruga je Španjolka.
– Neeee, pa nismo došli vidjeti hoće li se nama ukazati Gospa! Došli smo okusiti plodove vjere i jačati svoje vjerovanje. Ovdje postoji izražen osjećaj duboke duhovnosti koji i mi crpimo tažeći veliku našu žeđ. Zato se i vraćamo: često budemo za obljetnicu, pa za ljetni festival mladih i onda još malo krajem godine, za Silvestrovo.
Vodič Mika Vasilj govori da je Međugorje dotaklo cijeli svijet kroz četiri desetljeća.
– Izgleda da je Bog pripremio četrdesetu godišnjicu baš za narode koji su dugo trpjeli bezduhovni komunizam: Ukrajince, Poljake, Mađare, ali i za Hrvate koji se ne odazivaju. Ima i Rumunja, vidjet ćete zastave svih naroda. Svi hoteli u centru su puni. Ima ljudi s kraja svijeta, iz Amerike i Meksika, iz daleke Koreje.
Talijani će masovnije tek doći. Očekuje se da Italija skine BiH s "crvene" liste i da ljudi na povratku iz hercegovačkog svetišta ne moraju više u karantenu. Oni s automobilima još nekako i mogu proći, kažu svojim pograničnim vlastima da su bili u Hrvatskoj. No autobusi, kojima hodočasnici najviše dolaze, imaju dokumentaciju, pa je teško prikrivati polazište.
Ilustracije radi: u lipnju, obljetničarskom mjesecu, prošle godine – kada je harala pandemija – u Međugorju je bilo podijeljeno 42.000 pričesti. U kolovozu, kada je Velika Gospa i talijanski feragosto, potrošilo se 62.000 hostija. Proljetos – 35.000.
Slušajte sad ovo: u kolovozu predpanedmijske 2019. godine podijeljeno je 375.000 pričesti. U lipnju preklani 219.000. A u kolovozu prije deset godina čak 406.000 euharistija! Davno je to bilo i svi se u svetištu nadaju da će se jednom ponoviti.
Gomila domaćeg svijeta otišla je za poslom u Njemačku i Irsku. Hoteli, suvenirnice, ugostiteljski objekti..., sve je to pandemija bila zatvorila. Istina, Davor Ljubić kaže da se prethodnih godina i desetljeća nije radilo za čivije (brokve), ali nije pogrešan ni rezon Mike Vasilja da su Međugorci zaradu iz jedne godine pretvarali u beton još jednog kata za iduću godinu, ali beton ne možeš servirati obitelji za ručak u vrijeme kada posla nema. A živjeti treba svaki dan. Ako ste ulagali uz pomoć kredita, tko će ga vraćati bez hodočasnika?!
– Ne možeš ti ni duvan sadit gdje nije sađen četrdeset godina... Zato ljudi odoše. Nije dobra bila zadnja godina, godina i pol. Ali, vjera je sačuvala naše stare, pa će i nas današnje. Evo, danas je u Međugorju sigurno dvjesto autobusa. Je li moguće da desetke milijuna ljudi, možda 40 ili 50, možete lagati četrdeset godina, a da oni i dalje svojom slobodnom voljom dolaze?! Ako takvoga lašca ima, trebalo bi mu dati Nobelovu nagradu – kaže Mika Vasilj.
U Grge Vasilja svega obilja. Govori nam: "Moli se i radi." Pa toči po prst, dva rashlađene žilavke i nehlađene blatine. Jedna druga od bolje. Grgin sin Andrija fakultetsku diplomu iz turističkog menadžmenta donio je iz Amerike. I ne samo diplomu.
– To mi je nevista Tracy, Andrijina žena: irsko-talijanska kombinacija iz Amerike, a rađa Hrvate u Međugorju. Je l' to golemo?! Nikakve veze s Hrvatskom ili Ercegovinom nije imala prije – otkriva Grgo.
– Srili smo se na fakultetu u Pittsburghu. Ja san informatičarka. Andrija nije tija ulagat u mene dok ne bude siguran da ću doć. Prvi put bija mi je šok, druga kultura, običaji, ali rekli su mi da je ovo u Međugorju New York, šta me je sve moglo zapast po Ercegovini. Imademo sina i tri cure: David, Nika, Iva i Sofia. Svak je dobija i po vino sa svojin imenon – govori Tracy ko da je u Međugorju rođena.
A u Grge je sve zajedno dvadeset i jedno unuče!
Rade ljudi: moderan vinski podrum, carska vina Grge Vasilja, 80.000 butelja godišnje s 20 hektara vinograda, kušaonica, hotel "Cesarica" primao je i splitskog "Hajduka" na pripreme, kapacitiran je za sto ljudi. Ili dva autobusa, što je u Međugorju najčešća mjerna jedinica za veličinu objekta. Jer je tako najzgodnije: kako ćeš ugostiti autobus i pol?!
– Nismo mi Gospu zaradili, Gospa je nama darovana i kao dar je živimo: molimo i radimo...
Eto k nama i Vjeke Rimca.
– Bilo je to jednom prije: kreneš iz Samobora s dvojicom prijatelja, Davorom i Milom, pa jedanaest dana pješke, a to ti je 530 kilometara, preko Kozare i Podmilačja pokraj Jajca, gdje je Sveti Ivo, do Međugorja, na hranu i vino kod Grge i na duhovnu okrepu u svetište. Kako se nećeš vratiti opet?!
Hodočastio je Vjeko Kraljici mira nekoliko puta i iz svojeg Livna, 130 kilometara, a ovaj put ga evo malo s djecom i suprugom. Marijom Husar, možda ste koji put slušali kako pjeva...
U Vasilja se nadamo vratiti, nije sve još ispričano do u tančine, još tu štofa ima.
Kod crkve, jedan dedo prodavao je košuljicu duvana, fino rezanog flora. Kaže: "Nuder ga, ponesi za 50 kuna. Takav ti je u Splitu 200! Ponesi jaranima ako sam ne trošiš. Evo, za 40..." Jedna je baka prosila euro. Stvorila se isti čas neka žena. Viče ispod glasa: "Kakvo je to ponašanje?! Ne moreš prosit tuda, ovo je crkveni prostor!"
Dotle je volonter Jakov Gašpar pred Jakovljevom crkvom zalijevao ruže:
– Ko u vatikanskim vrtovima! Je l' da? Amo ajde, Božje se ljubavi namiriši, pusti pare kraju...