Danielu nije bilo dosta izazova, pa se po najtežim zimskim uvjetima upustio na prelazak čitavog Velebita, od Vratnika do izvora Zrmanje!

Munjevito je prošao Biokovsku planinarsku stazu i mnoštvo drugih planinarskih transverzala u Hrvatskoj, pretrčao Put "Oluje", prohodao u komadu sve nemarkirane izložene grebene na Durmitoru, u četiri i pol dana projurio kroz 372 kilometra Goranskog planinarskog puta... Danielu Krstuloviću Opari iz Splita nije bilo dosta izazova, pa je sam sebi digao ljestvicu i upustio se na prelazak čitavog Velebita, od Vratnika do izvora Zrmanje, u dužini od 205 kilometara, u osam dana po najtežim zimskim uvjetima, u kojima ni medvjedi ni vukovi ne izlaze iz svojih brloga!

Teško je shvatiti motive ovog 35-godišnjeg planinara, speleologa, planinskog trkača iz HPD-a Mosor – Sikire, po struci inženjera građevinarstva s radnim mjestom u škveru, posve svjesnog u kakvu se avanturu upušta, no ovo je, kako je kazao, bilo ispunjenje njegove davne želje – proći cijeli Velebit u najtežim uvjetima!

– Prošao sam puno planinarskih obilaznica, ali Velebit je poseban jer je raznolik, naša najduža planina čiji se krajolik neprestano mijenja svakih nekoliko kilometara. Za planinare Velebit je pojam, a ja sam svoju želju htio začiniti i proživjeti je zimi, dok vladaju nemilosrdni uvjeti. Čudno zvuči, ali stvarno sam čekao ciklonu – počinje svoju priču Dane, kako ga prijatelji zovu, kao da govori o nečem posve uobičajenom, a ne o riziku koji je preuzeo na sebe kako bi preispitao vlastite granice.

Opremljen s minimalno opreme, koju je svjesno reducirao znajući da neće moći prtiti dubok snijeg s velikom težinom na leđima, pred zoru drugog dana nove godine krenuo je od Vratnika preko Oltara, gdje ga je okupala kiša i šibalo orkansko jugo. Do Zavižana se već bio zaledio, a kako je tamošnji planinarski dom zatvoren zbog epidemioloških mjera, morao je nastaviti put preko Premužićeve staze do Rossijevog skloništa. Inače, prelijepa popularna šetnica dočekala ga je neprepoznatljiva, zatrpana snijegom, i to u noćnim satima.

– "Premužićka" je bila zeznuta jer je težina snijega spustila grane po stazi, koje su se zaledile skupa s velikom količinom snijega na stazi, tako da sam morao priječiti po padinama ispod staze ili po samom rubu sa strmim nanosima. Poznato je da je provalija uz stazu, a uz to bio je mrak. U Rossijevom skloništu nije bilo drva, pa sam od muke legao u vreću i zaspao. Ujutro su mi i gojzerice bile mokre, pa sam počeo osjećati ozebline na nožnim prstima. Ali guraš dalje – govori nam Opara.

U ono malo opreme stala je jedna presvlaka u dry bagu (suhoj vreći), dehidrirana hrana i voda, krplje, rukavice, kapa, štapovi, mobitel, koji nije uvijek mogao uhvatiti signal, te satelitski GPS lokator, koji je svakih pet minuta slao poziciju njegovima u Splitu, koji su vjerojatno drhtali od neizvjesnosti.

– Šest noći spavao sam u skloništima po Velebitu, a jednu vani, u hammocku. Znam da nije zimska oprema, ali je lakši od šatora pa sam ga ponio. Za doručak sam jeo ječmenu kašu i par keksića, za ručak čokoladicu, napolitanku i energetski gel, a navečer juhicu iz kesice i manistru. Priznajem, bio sam uglavnom gladan. Želudac je stalno krulio, ali to je bilo dovoljno kalorija za dan. Voda je bila problem jer se stalno smrzavala, pa bih je grijao. Zadnja dva dana puhala je škura bura, pa mi se do Crnopca sve zaledilo, tako da sam zadnji dan bio bez vode. Temperatura zraka nije bila toliko niska, tek nešto ispod nule, ali je zbog vjetra osjet hladnoće bio, mislim, minus 20 – priča nam u dahu nevjerojatne dogodovštine koje je proživio u danima potpune samoće.

Pa tko bi uopće lutao po Velebitu po kiši, snijegu, krupi, mećavi?! Tek je u jednom skloništu donekle blizu civilizacije, nakon četiri samotna dana, sreo dvoje planinara koji su tu ostali nakon dočeka Nove godine, a prijateljice Zrinka i Antonija dočekale su ga pri kraju puta, na Strugama.

Dane priznaje kako ovakav "izlet" na koji je on krenuo definitivno nije za svakog. Potrebno je dugogodišnje iskustvo boravka u planinama, poznavanje zimskih uvjeta, kad prijete snježne strehe, lavine, mećave, zaleđene površine, poznavanje staza, opasnosti u planinama i pravila sigurnosti, oprema, kondicija, jaka psiha... Mi bismo dodali – dovoljno ludosti i sreće također.

Svaki je dan, kaže, bio poseban po nečemu, bilo je tu orkanskog vjetra, kada je do Visočice došao na sve četiri, pa zasljepljujuće bjeline na Vaganskom vrhu, s kojeg ništa ne vidiš, pa ni tlo oko sebe. Bilo je priječenja zaleđenih padina, propadanja u dubok snijeg čak i s krpljama, prolaska kraj minski sumnjivih područja oko Tulovih greda...

– Svaki dio imao je nešto po čemu je bio poseban. Unatoč svemu, bio je to predivan ples s majkom prirodom, koju je bilo zapanjujuće osjetiti iz dana u dan u svoj njezinoj moći, pravi privilegij – dočarava nam.

Svakog jutra objavio bi par slika na Facebooku jer je mnogo ljudi pratilo njegov put. Puno su mu značile njihove riječi, priznaje, a bilo je tu i podrške, i kritike. Uglavnom su ga nagovarali da se vrati.

– Mnogi me pitaju pa zašto sve ovo, čemu to. Zašto se svjesno patim i izlažem ekstremnim uvjetima... Kako to objasniti? Ovo je borba sa samim sobom. Već se dugo bavim trčanjem po planinama i fizički sam spreman, ali psiha je uvijek na testu. Ja to gledam kao put kroz samog sebe. Svi imamo viđenje samog sebe koje nije realno, ali kad se nađeš sam sa sobom u teškim situacijama, ogoliš se i vidiš kakav si. To je jedno iskustvo koje je teško replicirati.

U tim trenucima nosiš se sa svom silom emocija. Psihički se dižeš, padaš, i opet tako u krug. Boriš se sam sa sobom, pomišljaš na odustajanje, vičeš na sebe jer si sve to htio, a sad bi doma u toplo, pa opet nastaviš dalje. Sve to čini izazov takvim kakav je – objašnjava Dane.

No iza njega je puno takvih propitivanja, a bez sumnje, i ispred njega. Pa u čemu je kvaka, uporni smo:

– Caka je što se tako stalno propituješ – smije se i nastavlja:

– Kod svakog planiranja imaš neki zacrtan krajnji cilj. Ali kada dođeš do njega, nema nikakvog ushićenja, kao da nestane ona želja koja te je gurala, a zamijeni je praznina. Poenta je zapravo u cijelom putu, u promišljanju, planiranju, kretanju, doživljaju, ulaganju truda i znoju koji si pustio da bi ostvario svoj san. Taj proces, taj čitav put je ono što te iznova motivira na ovakve avanture – iskreno će ovaj momak.