Ima li ga tko se čudi tomu što su djeca vikala: "Ubij Srbina!" Postoji li itko među nama tko još vjeruje kako je generacija koja dolazi tolerantnija, uključivija i "šira" od nas koji smo svjedoci mračnih devedesetih?
Mladi ponavljaju ono što čuju od seniora po nogometnim stadionima i u obiteljskim kružocima kad netko "po gasom" sipa mržnju po drugima i drugačijima, želi im smrt, nesreću, nestajanje u vremenu i prostoru. A na takvim mladima, jao nama, svijet ostaje.
Djeca su izvikivala ono što čitaju sa zidova koje, gotovo tri desetljeća od kraja rata u Jugoslaviji, i dalje prekrivaju poruke od kojih se ledi krv u žilama. Pa ovdje je postalo sasvim normalno da se na sve strane "kočopere" kukasti križevi i ustaško "U". Oni su gotovo dio nekakvog uličnog mainstreama na koji se više nitko ne osvrće, za kojeg ne mare ni vlasti, čiji bi ih komunalni redari trebali pobrisati u "roku odmah".
Ni po muke da su mržnja i isključivost samo stvar ulice: ološa, šljama, bande neodgojene. No oni su se odavno uselili u institucije: propagiraju ih pojedinci u školama i crkvama, medijima, udrugama... Nema nijedne pore društva u koju se nisu uvukli ekstremisti čijem su utjecaju, zorno to govori najnoviji primjer iz Sarajeva, podlegla i djeca.
Više ovdje:
Nacistički otrov truje danas i ovdje i najnevinije duše. Strašno je do čega nas je dovelo stalno podgrijavanje rata nakon rata, samo da bi oni koji su se u toj silnoj nesreći "nahlapali" sačuvali opljačkano i oteto.
Kad prebrojavate Srbe u Vukovaru pa im slavodobitno poručujete da ne smiju koristiti ćirilicu u javnom prostoru jer ih ima manje od trećine od ukupnog broja stanovništva, posredno ohrabrujete sve koji su ove male Splićane na nogometnom turniru u Sarajevu potaknuli na krvožedno skandiranje.
Kad u eter puštate emisije poput "Bujice" i ostalih televizijskih šovinističkih stratišta u kojima se relativiziraju zločini nad Srbima u Jasenovcu i revidira povijest iz Drugog svjetskog rata na najpodmukliji mogući način, onda je jasno da će i najmlađi među nama pozivati na klanje. Zapravo, ta riječ tim mladim ušesima više ne znači ništa strašno, ona se nerijetko spominje u "pjesmama" koje šeraju jedni drugima ili ih slušaju sa starijima kad svadbeni bend, negdje poslije ponoći, raspali morbidnu "Gradišku Staru".
Toleriranje najgoreg crnila oko nas dovelo nas je do toga da su nam neonacisti i njihovi sluge – ustaše i četnici – uzeli najljepše što svako društvo ima: mladost, odnosno budućnost. A budu li nas sutra vodili oni koji danas uzvikuju "ubij Srbina!" loše nam se piše. Povijest se, ta uče nas to cijelog života, ponavlja. Ne daj Bože da je osjetimo u onom obliku kakvim se ovdje uprizorila u režiji Ante Pavelića od 1941. do 1945., a u čijoj su se uvertiri izvikivale upravo ovakve "parole" kakve smo čuli u Sarajevu, kao priprema za genocid.