Pred zakonom svi su jednaki, no čini se da ima i "jednakijih"; u konkretnom slučaju govorimo o ugostiteljima, koji su zbog aktualnih korona-mjera listom bačeni na koljena.
No, neki su se pridigli, ponajviše zahvaljujući okolnosti da su registrirani tako da smiju barem prodavati hranu i piće "za vani".
E, tu dolazimo do klice apsurda; među najtraženijim artiklima "za vani" je kava - a upravo kavu kafići, njihov "dom", ne smiju prodavati.
Razlog tomu je činjenica da, po slovu zakona, za takvo što nemaju minimalne tehničke uvjete. No, zato ih imaju benzinske pumpe, pekarnice, trafike... Ukratko, svi osim samih kafića i kavana, objekata u čijem je korijenu naziva riječ "kava".
Aparat za kavu, rekosmo, osmjehuje se sad iz svake pekare i trafike, mada ne i cijena; uglavnom je neznatno niža ili istovjetna onoj koju bi nam servirao konobar u "danima sreće". Je li riječ o diskriminaciji pojedinih ugostiteljskih grana ili o nebitnoj stavci koja ionako ne bi puno pomogla u ovoj agoniji preživljavanja kafića, pitanje je koje smo uputili nekolicini vlasnika kafića u Trogiru, Splitu, Omišu i Kaštelima. Mišljenja su podijeljena, no očaj je kod svih podjednak.
Dotučeni krizom
Hrvoje Kereša Kerry vlasnik je caffe bara "Prestige" u Omišu, jednoga od onih dotučenih krizom; naime, registriran je kao objekt u kojemu je dozvoljeno pušenje, što znači da iznošenje čak ni "kave tu gou" iz njega nije dopušteno zakonom. No, Kereša smatra da mu ni to ne bi puno pomoglo, osim kad bi dnevno uspio prodati barem dvjestotinjak takvih, "vanjskih" kava.
- Odredba je nepravedna prema ljudima koji imaju kafić na takvom mjestu gdje bi čak i prodali nešto "kava za vani", što bi u mom slučaju teško išlo. Dvadesetak takvih kava dnevno (koliko bih realno mogao prodati) bi mi samo stvorilo još veće troškove, trebali bi raditi frižideri, kafe-aparat, struja ostaje kao stavka, cijena najma i dalje je tu...
Ne živi se samo od kave, ali nitko neće uzeti "pivo tu gou" ili gin, pivo će kupiti u samoposluzi za na zidić, gin će piti doma. S druge strane, na kavama zarađuju pumpe, pekare, suvenirnice i trafike, štajaznam, objekti koji gostima ne mogu pružiti ni odlazak u WC! Cijena im je, međutim, ista kao kod mene u kafiću, gdje imaju profesionalnog konobara i sanitarni čvor. Nema logike - zaključuje Kereša iz Omiša, uz poruku:
- Ako netko iz redova ugostitelja organizira prosvjed, bit ću u prvim redovima!
Pero Klarić, vlasnik kultnog kafića "Galion" u Trogiru, također je jedan od onih koji u aktualnim okolnostima ne može uprihoditi ni lipe.
- Meni sve ovo vonja na lobiranje unutar sekcije ugostitelja u korist onih koji "mogu nešto", a na štetu drugih koji "ne mogu ništa". Zapravo, čak nisu svi niti ugostitelji, profitiraju pekarnice, trafike, raznorazne butige, dok je kava u kafićima - presušila! Konkurencija je nelojalna, kafići koji su nešto malo radili u teškim zimskim mjesecima izgubit će i najvjernije goste, ljudi, naime, gube naviku dolaska po kavu; da su nam dopustili barem održati "kavu za vani", možda ne bismo puno zaradili, ali bimo ostali u kontaktu s građanima. Na koncu, barem bi ljudi došli po vrhunsku kavu u kartonskoj šalici, a ne po neku brlju iz pekare - ljutit je Klarić, Trogiranin "na timunu" legendarnog kafića "Galion", poznatog po rock-svirkama.
S druge strane, u istom gradu, Trogiru, solidno posluje na trgu preko puta katedrale lokal naziva "Corto", i to zahvaljujući sretnom spletu okolnosti: vlasnica Anamarija Ivanda prošle zime preregistrirala ga je u "bistro".
Najcrnji scenarij
Tako je prozorčić na "Corteu" postao žarište društvenog života Trogira; na njemu se izdaju "kave za vani", ali i kuhano zimsko vino, topla čokolada, čaj...
- Ni u najcrnjem scenariju nisam slutila ovakav slom poslovanja, ova preregistracija objekta iz caffe-bara u bistro ispala je slučajna slamka spasa. Dnevni promet na prozorčiću nije loš, možda onakav kakav bi i inače bio u zimskim mjesecima kad je Trogir pust, tako da se ne mogu požaliti - iskrena je Ivanda.
- Kamo sreće da mi dopuste davati "kavu za vani" - veli, pak, Kristina Čulić, suvlasnica caffe bara "Real" u Kaštel Sućurcu, a u partnerstvu s Tonijem Ivaniševićem, vlasnikom konobe "Rudine" u Kaštel Novom.
Kristina je jedna od onih koji teatrom apsurda drže činjenicu da kavu smiju prodavati svi - osim samih kafića.
- Apsurdistan, što da vam kažem! Sad odjednom za "kavu za vani" trebaju novi minimalni tehnički uvjeti, a zapravo je kava "zaštitni proizvod" svakog kafića! Imamo u "Realu" idealne uvjete za prodaju "coffee to go": blizinu ceste, veliki parking, odličnu kavu. Ali ništa od toga, jer je u pitanju "samo kafić" - ogorčena je Čulić.
Smatra i da će ova situacije dovesti do poremećaja tržišta.
- Ljudi će se naviknuti kupovati kavu po kioscima, a mi ćemo gubiti na dnevnom prihodu, jer kava je udarni proizvod do nekih pet popodne. Ne sluti na dobro - pesimistična je suvlasnica "Reala".
U Splitu je "kava u kartu" doživjela pak procvat u tisuću nijansi, no ni jedna nije obojila sumornu zbilju vlasnika manjih kafića na ne odveć frekvantnim mjestima. Jedan od njih je 28-godišnji Toni Nižetić, inače sin pjevača zabavne glazbe Alena Nižetića te vlasnik kafića "Star Box" na Bačvicama.
- Imam najbolju kavu, Lavazzu, ali niti opcija prodaje za vani mi ne bi puno pomogla jer nisam tik uz more, niti na Rivi. Svejedno, držim nepravdom činjenicu da nam je ne dopuštaju prodavati. To je diskriminatorno i apsurdno - smatra sin legendarnog zabavnjaka, vlasnik "Star Boxa" iz Splita.