Da je čovjek napao vuka, ajde nekako, ali da je vuk napao čovjeka, još se nije čulo.
Sve do prije nekoliko dana kada je zvijer nasrnula na jednog od rijetkih biokovskih pastira Luku Bikića iz Biokovskog sela u općini Zagvozd. Nemili događaj o kojem bruji cijela Imotska krajina zbio se na lokalitetu Osoje između (imotskih) Poljica i Krstatica kada je vučina u sred bijela dana napala Bikića koji je kao i svakog drugog dana čuvao stado od tridesetak krava na zabiokovskom kamenjaru.
- Oslobodi Bože. Tako što se ne viđa svaki dan - hvata se rukama za glavu Luka, ne želeći nikome da mu se takvo što dogodi.
- Pas me je upozorio da nešto nije u redu. Krenio sam bliže prema kravama koje su već uplašeno mukale. Kada sam stiga ima sam šta za vidjet.
Oveća vučina "stegla" je obruč oko goveda, ali im nije prilazila blizu jer su se životinje usprdecale pa su se od straha ritale zadnjim nogama. Uskočio sam među njih, ali kao da nisam. Mislio sam da će se vuk povući, međutim, on je nastavio oblijetati i stado i mene.
Očito je naumio izmoriti i na kraju izdvojiti slabiju ili umorniju kravu. Nevjerojatno je kako je do tada raštrkane krave nagurao u pravilan krug i strpljivo čekao pravu priliku. U takvim situacijama reagirate bez puno razmišljanja, sa srcem.
Tako sam i ja najprije vikom, zatim štapom i kamenjem pokuša zvijer natjerati u bijeg. Nažalost, dogodilo se suprotno. Što ja glasniji, to je vražja beštija bila sve razjarenija. Sve je brže obigravala oko nas ne bi li nas umorila.
Srećom, pas koji je najprije pobijegao od zvijeri se vratio i sa sigurne udaljenosti nekoliko puta zalajao prema nesretnoj životinji. Ma kao da nije. I dalje je trajao njegov kružok sve dok pas nije skupio hrabrost i umišao se među krave.
To je očito bila prekretnica, pa je vučina jednako onako kako je došla, nestala među stablima i niskim raslinjem - u nevjerici će Bikić, vidno pod utjecajem nemilog događaja.
Tim više što je to drugi takav slučaj u zadnjih godinu dana da biokovske zvijeri napadaju istog stočara. Samo je prvi put bio dosta drastičniji i opasniji. Svi njegovi pokušaji zatomljivanja strahota koje je proživio i one slike razvaljenih vučjih ralja, ni danas godinu dana kasnije, nikako mu ne izlaze iz glave.
- Sam u planini s trideset krava i vukom od brat-bratu pedeset kilograma koji na vas kesi zube s tridesetak metara, događaj je koji nikada neću zaboraviti. Tada se ta neman više obazirala na mene nego na krave dok je ovaj od prije neki dan istina skoro pa upola manji od onog prošlogodišnjeg, ali jednako hrabar, svoje ralje je bazirao prema kravama.
I sve je to nekako duže trajalo. Možda i nije, ali meni se svaka minuta učinila kao cijela vječnost.
Ima slučajeva da vukovi napadaju ljude u zaštiti mladunaca, čopora ili ne znam koga, ali nikad ovako. Sve mi je u tih par minuta prošlo kroz glavu, cijeli moj život. Strah me obuzeo, noge se odsjekle, svaka dlaka mi se naježurila, a ladni znoj probio na svaku poru.
Vani na suncu u onom kamenjaru skoro trideset stupnjeva, a ja dršćem k‘o prut - još su svježa sjećanja Luke Bikića na bliski susret čovjeka i vuka o čemu bi se, kako tvrdi, moga film snimati.
Nekoć su stanovnici Dalmatinske zagore doista imali razloga za strah od vučje zajednice, pogotovo zimi kada su se, prema narodnoj predaji, a danas u nizu konkretnih slučajeva, zvijeri spuštale s planine i napadale ljude i stoku. No, čovjek ih je nemilosrdno istrebljivao, pa su, prema istoj navadi, vukovi čim bi namirisali čovjeka panično bježali u skrovite šumske brloge.
To je bilo nekada. Sad je, po slobodnoj procjeni i učestalim štetama, vukova znatno više od službenih brojki kojima barataju hrvatske "stručne" službe i "dušobrižničke" udruge.
Luka Bikić je četvrta generacija svoje obitelji koja se bavi čuvanjem blaga. To je radio njegov pradjed, djed, otac i sada on. Na paši je svaki dan i već tako pedesetak godina.
Nikada nije čuo da su vukovi napali čovjeka ili barem rijetko, koliko u zadnjih nekoliko godina. Istina, viđali su ih i ranije, ali nikada kao u zadnje vrijeme.
- Ne znam šta se događa i radi čega su se promijenile dosadašnje navike, ali znan da država radi krivo. Osokolile se beštije. Znaju i oni da ih država štiti, pa ga ti sada ubij...
Boge mi, ne gine ti tri miseca robije i nekih pet, šest tisuća eura kazne. Iz tih "krvožednih" razloga svojevremeno sam prodao svoje stado burskih koza. Svaki mjesec jedna ili dvije manje i što slijedi nego prodat.
Sada čuvam tuđe krave i imam miran san. Po ovim uvjetima i ovakvim okolnostima, drugačije se ne može – domeće pastir Luka o nemogućnosti bavljenja stočarstvom po uvjetima gdje država štiti vuka i od čije zaštite dobro žive i brojne udruge čiji pojedini članovi ne znaju razlikovati psa od vuka, dok usporedno podižu odštetnu cijenu.
Ne bi ni toga bilo da u tim istim raljama nije završio poni Ursule von der Leyen, predsjednice Europske komisije. Odmah je naloženo i ubrzo provedeno u djelo, da se "ubojica" kodnog imena GW950m humano ustrijeli, a dva mjeseca kasnije Europski parlament izglasao je rezoluciju o smanjenju statusa očuvanja vuka prema Bernskoj konvenciji kako bi se tobože zaštitila stoka.
Tek onda su uočili da se u posljednjih 10 godina povećao broj tih predatora u Europi čija je brojka u 27 država članica procjenjena na 21.500 jedinki.
I tako je jedan poni promijenio mišljenje kod europarlamentaraca, dok u Lijepoj našoj takvo što nije baš našlo odjeka. Možda bi i naši političari učinili isto, kada bi čiju kravicu ili konja iz povlaštene kvote za hlače povukla kakva razjarena zvijerka.