Vježbaj p.... ti materina, legendarna poruka koju je u televizijski mikrofon izrekao izvjesni 82-godišnji gospodin Toni iz Zagreba i tako na vrlo osebujan način poslao poruku svima kako se boriti protiv gripe, obišla je Hrvatsku. Postala je i sinonim čvrstoće i odlučnosti starijih kako se vježbanjem i u poznim godinama oduprijeti bolesti i držati svoje tijelo vitalnim. Šjor Toni iz Zagreba, bar prema slici na televiziji, baš tako izgleda i svaka mu čast. A što reći za čovjeka koji ima 90 godina, 95-postotni je invalid, čovjek koji je prebolio koronu, a još uvijek svakodnevno vježba, odlazi u teretanu, pravi sklekove, vozi moped i jednostavno ne miruje? Konačno i izgledom nadmašuje gospodina Tonija!
On je Ivan Mustapić iz Lovreća u Imotskoj krajini, nekadašnji legendarni atletičar, trostruki prvak Balkana u maratonu, višestruki prvak bivše države, pobjednik bezbroj domaćih i međunarodnih utrka. Samo u 18 godina karijere, trčeći na treninzima mjesečno oko 1200, bez trčanja na brojnim domaćim i međunarodnim natjecanjima, Ivan je optrčao sedam puta Zemljinu kuglu. Ta karijera je trajala kratko, jer ga je nesreća na poslu na radu u Njemačkoj učinila 95-postotnim invalidom.
Prije toga radio je u Africi, oko tri godine u mnogim arapskim zemljama. I danas, desetljećima nakon nesreće Ivan svaki, ama baš svaki dan vježba, podiže utege i rasteže "federe" u svojoj maloj teretani. Dana nema kada ne napravi po stotinjak sklekova ispred svoje kuće. Istina, stotinjak do trenutka kada je dobio koronu. Prebolio ju je u kolovozu i sada nam kaže da ih preventive radi učini samo pedesetak. Ivan još juri svojim mopedom s kacigom na glavi i najstariji je bajker u Imotskoj krajini. Kako sve to, na koji način? Kratki posjet njegovom Lovreću otkrio nam je tajnu.
- Tamo 57., 58. godine prošlog stoljeća počeo sam se baviti atletikom, trčeći po ledinama i puteljcima moga Grabovca, a kasnije, kada sam se oženio, i moga Lovreća. I dakako vidjeli me, vidjeli moju izdržljivost i ja se priključih u Splitu tamošnjem ASK-u - atletskom klubu 1965. godine. Radio u "Lavčevića", spavao po barakama, a rezultati bili samo najbolji. Trčao sam na pet, deset kilometara pa kros za ASK-a. Stan mi nisu osigurali i onda nakon jedne utrke u Sarajevu dođoše meni iz AK Sloboda iz Tuzle. "Ivane bi li došao kod nas, osiguravamo ti stan i posao." A ja s obitelji odmah u Tuzlu... - započinje svoju priču Ivan te nastavlja:
- Radio sam kao građevinski majstor u rudniku. Stan udaljen od posla nešto više od 17 kilometara. Moji prijatelji za posao koristili autobus, a ja stare tenisice i svaki dan, bilo lito, bila zima, trči na posao i s posla. Po prilici jedno 36-40 kilometara dnevno. Znao bih puno puta doći na posao prije njih. I onda, budući da se od atletike nije dalo živjeti, krenem u Njemačku kao pravi Imoćanin. A zaboravih kazati da sam s atletikom obišao cijelu Europu - Engleska, Francuska, Italija, Češka potom Rusija. U Helsinkiju, Finska, u dvomeču Skandinavija - Balkan srebro, nakon što sam se prevario jer sam morao optrčati još jedan krug, ali mi to nisu spomenuli. A bio ispred pobjednika skoro cijeli krug. Ma ko će sve znati. A što se tiče Balkana, tri puta bio sam prvak u Ankari, Sofiji, Sarajevu. Pobjednik u Ateni, tamo di je kolijevka maratona od Maratonskog polja na novi stadion. Zlatnu medalju daje mi predsjednik Andreas Papandreu - opisuje Mustapić.
Cijeli život cilj mu je bio samo jedan - biti prvi. Ali onda mu se 1976. godine dogodila nesreća u Njemačkoj.
- Oplela me neka sajla, tregeri po nozi, nisu je srećom otpilali, ali nisam više mogao trčati. No, nisam prestao vježbati, svaki dan sve do dana današnjeg u svojoj devedesetoj. Evo gledam slike di su poznati nekadašnji atletičari, moji prijatelji Mihalić, Škrinjar, Tomo Stefanović, Stojanović, Dedić, svi mrtvi, nema nikoga, samo Ivan ostao. I ja vam još vježbam. Samo mi ta prokleta korona poremetila ritam. Prije svaki dan 100 sklekova, više minuta u teretani, danas svega pedesetak i manje minuta u teretani. Zato sam malo više na mopedu radi čista zraka - veli nam čudo od čovika, Ivan Mustapić.
Ivan nikada nije pušio, nikada nije pio, uvijek je radio i bio aktivan. Hrani se zdravo, čak ima i nekoliko košnica iz kojih za sebe crpi med. Prebolio je u 90. koronu, ležao je 25 dana, ali ju je pobijedio. Nikada u liječnika nije išao, osim u bolnicu kada je doživio nesreću. Hvali uredan obiteljski život u krugu sina Srećka-Brace, nevjeste Mladenke, unuka i praunuka. Od sebe veseo i druželjubiv. A izgleda i priča kao šezdesetogodišnjak. Što bi na ovo rekao šjor Toni iz Zagreba?