Pogledajte dobro Silvestru Blagaić, majku, baku i prabaku. Zadnjih deset dana primila je dvije anestezije, u životu je imala pet operacija: kukova, crijeva, ruke, dvaput je postala udovica, život joj je obilježen nizom tragičnih događanja. Ali u 91., u koju ulazi za koji mjesec, i dalje iznajmljuje svoje apartmane u šoltanskoj Maslinici.
Sve to radi sama, dogovara booking s gostima, dočekuje ih, ispraća, odgovara na mailove, promatra turistička kretanja, razvoj korone… Vjerojatno je najstarija turistička djelatnica na Šolti, a sto posto i među rijetkima tko u tim godinama ne kuka, ne plače, ne spominje umiranja, muke i težinu života. Silvestra je čudo od optimizma.
Ma ne samo to, izgleda 20 godina mlađe, misli kao mladica, govori lucidno, nema rupa u sjećanju. Za ženu te dobi pravi raritet. Eto, prepoznao je to i austrijski novinar Uwe Mauch, urednik u dnevnom listu Kurier, koji je kod Silve prvi put apartman iznajmio prije 15 godina. A budući da ga je korona ove godine zaustavila, u dubokoj je tuzi napisao i objavio dirljivu priču o Šolti, Šoltanima. I Silvi, kako ju je nazvao, udovici sjajnog karaktera.
Priča o njezinu otoku, domu, "terasi od milijun dolara" i znamenitom vrtu čitala se po cijeloj Europi. Pa smo onda i mi otišli vidjeti to čudo.
DRUGI SUPRUG
- Ona je mozak. Kako ta žena misli, ma da je meni biti nalik njoj u 90-ima - ovako nam Silvestru Blagaić, fetivu Slovenku, po svom odabiru Šoltanku, opisuju susidi iz Maslinice.
Prije 35 godina nakon dugog nagovaranja Silvin drugi suprug, maslinički pomorac Vicko Blagaić konačno je nevjestu doveo na obiteljsku otočnu zemlju. Dočim je nogu stavila na nju, rekla mu je:
- Ja odavde više ne idem nigdi. Tu ću živit. Sagradit ću baš ovdje makar baraku.
Sada, 35 godina kasnije, u ljeto u kojem je turistički gledano imala samo 20-dnevnu rupu, dočekala nas je na svojoj glasovitoj terasi. Onoj s koje puca milijun dolara vrijedan pogled na otočje pred mistom. Iznad vrta punog stabala limuna, naranača, mandarina, koji se spušta terasasto do mora. Silva nam pojašnjava da malo tiše govori jer je taman prije nekoliko dana imala dvije operacije. Hoće reći, dvije anestezije. Ali ništa to nju omelo nije. Vrlo otvoreno je i direktno pitamo za tajnu postizanja njene žilave, razborite dugovječnosti. Kaže nam da su u pitanju geni, ali nismo baš posve sigurni.
- Ja vam jednostavno ne shvaćam mladost koja već u 20-ima kreće s estetskim zahvatima. Ne razumim ni one u 40-ima koje lice pune kemijama, botoksom i filerima, dižu ga, rade liftinge. U životu sam imala samo jedno pravilo, ne štedjeti na kremi za lice. Možda zato nemam lice starice koja kreće u pravcu stote.
E pa ako sam trošila na nešto, onda je to bila ta jedna krema, američka, koju mi je muž pomorac donosio s vijađa. Onda, ja sam žena koja nema mira, to je tajna broj dva. Evo sad imam štake, malo me bolje koljena, pa se njima potpomažem. Imala sam te dvije narkoze u tjedan dana, ali nema veze, proći će, na mlado je - priča.
'DOPALA ME ŠOLTA'
Prvog supruga je upoznala u Rijeci, s njim je dobila djevojčicu. Umro je od uremije kada je malena imala tri godine. Tri godine nakon toga u Rijeci je upoznala Vicka, udala se za njega, on je imao djevojčicu iste dobi kao njezina kćerka. Vicko je bio iz ugledne obitelji, brat mu je u to vrijeme bio velika faca, vojni ataše u Rusiji.
Živjeli su neko vrijeme u Sloveniji, a na jednom od putovanja po Dalmaciji, zatražila je da vidi njegovu šoltansku didovinu. Na lokaciji koju danas zovu maslinički Bewerly Hills, zbog predivnih tradicijskih kuća i vrtova što se protežu do mora, prije 35 godina bila je čista divljina.
- E da, dopala me Šolta. Maslinica bez struje, vode, telefona. Ali taj pogled! Već sam u toj džungli vidila teracu, kamenu kuću, vrt pun cvijeća i voća. Nagovorila sam muža da se tu nastanimo, bez obzira što nije bilo ničega, ni kuća, ni ljudi, ni civilizacije. Vicko je otišao na brod, a ja sam sama digla kuću.
U bloku je gradio i njegov brat. Sve sam nadzirala, svaki centimetar. Kada se muž vratio s vijađa, već je sve bilo pod krovom. Kasnije smo od njegova pokojnog brata kupili i njegov dio, kako bi svaka od naših cura imala nešto svoje. I onda mi je jednog dana susid rekao, Silva, bogati, a šta ti toliko prostora stoji prazno, ajde iznajmi to Česima - veli.
Njezina iznajmljivačka priča počela je 1996., u trenutku kada je Maslinica već bila otkriće Česima, Talijanima, Slovencima. Godinama je figurirala i kao sigurna uvala za skrivanje od nevere na moru. A kada je u Maslinici u reprezentativni heritage hotel obnovljen dvorac "Martinis Marchi", tada je najzapadnije šoltansko mjesto postalo lifestyle zona.
Malo-pomalo počele su se dizati vile, kuće s bazenima. Od prvih apartmančića skočilo se do smještajnih jedinica u kojima se danas bez problema dnevno kešira i od 600 do više od tisuću eura. Maslinica je danas drugo ime za luksuz, nakon Hvara druga važna IN lifestyle srednjedalmatinska destinacija.
- Taj je dvorac digao Maslinicu do neba, to je nešto sjajno. Cijelo ljeto samo gledam s terace jahte kako ulaze, izlaze, sidre se tu. Evo sada je u dvorcu kao gost boravio boksač Kličko. Pa su tu dolazili i neki naši ministri. Sve vam ja to čujem, a da se niti ne maknem iz kuće. Do lani sam još vozila auto, ali sad sam bez njega. Ma ne zato što više ne mogu, nego nisam produžila vozačku - kaže Silva.
MANJKAVA PONUDA
Pitamo je što Šolti kao destinaciji nedostaje? Kaže da je muči što nema dodatne ponude, fali akcije, života, zabave, malo više ugostiteljskih različito profiliranih ponuda. Nema ni dovoljno dućana koji bi mogli zainteresirati visoko platežnu klijentelu. Ali to nije problem samo Maslinice, već i puno razvikanijih naših top lokacija poput Dubrovnika ili Hvara.
- Ne možemo ponudu bazirati samo na moru, maslinovom ulju, vinu i domaćim proizvodima. Razvoj destinacije traži i razvoj ponude. A di je zabava, di su razne usluge, fali nam toga - veli ona.
Već je 24 godine u iznajmljivačkim vodama i s osobitim nam ponosom kaže da joj se danas vraćaju isti ti prvi češki gosti. Djeca te obitelji danas već imaju svoju djecu koju vode upravo kod Silve. Dragi su joj gosti i Slovenci, s kojima konačno ima prigodu malo prodivaniti na materinjem jeziku.
Veli da su oni kao ljudi uvijek nekako zatvoreniji, no shvaća ih, i sama dolazi s tog područja. A Česi? Oni su otvoreni, razgovorljivi, živahni. Veli i da dok je nisu boljela koljena nije bilo gosta kojeg ne bi dočekala kolačima ili pekom. Danas je malo usporila, ali nije stala, ono što je vuče je želja da kuću sačuva za kćerke.
- I život tako polako ide sa svojim ritualima. Nikada ne idem spavati prije ponoći, dižem se oko sedam. Prvo rješavam križaljke, odmaraju me, vježbam mozak. Ponekad mi fali društvo za kavu. Malo imam sugovornika ovdje, kada dođe zima ostanem sama u cijeloj ulici. Ima jedna Slovenka u mjestu, moja prijateljica, ali evo kurioziteta - nas dvi pričamo na hrvatski. Jer smo tako naučile - veli.
BORAC SAM
- Obvezno gledam vijesti, volim informativu, pratim ih stalno, posebice sada i zbog korone. Zanima me i domaća i strana situacija. Obožavam i dokumentarce. Da, kažu mi da izgledam puno mlađe. To vam je čisti paradoks, imala sam, naime, toliko težak život da bi mogla knjigu napisati. Cili život sam se morala boriti. Borac sam, znate.
Padala sam, ali sam se i dizala, išla naprijed. Imala sam operaciju ruke, vidite mi ruke, defektne su, to je ta neka obiteljska tragedija, ali opet se digneš. Tajna dugovječnosti, ne znam, možda borba za opstanak. Ili držanje mozga aktivnim. To pomlađuje - veli.
Govori nam da ima jednu prijateljicu koja ima samo 81 godinu i često je zove sa sobom na more, na plažu. Kaže da je akcija zove iako se sada mora potpomoći štakom. Teško je, veli, u tim se godinama baviti uz kuću još i turizmom. Ali…
- Ali… Moraš ić naprid. Ne smim samo razmišljat šta me boli, a boli u tim godinama. Neću klonut, to nema smisla. Nisam ja taj tip. A i kuću sam već iznajmila za iduću godinu, već sada mi više nema mjesta - kaže Silvestra.