Potaknut objavom dvaju tekstova o Jehovinim svjedocima tijekom posljednjih nekoliko mjeseci na našim stranicama, u redakciju “Slobodne” javio se jedan njihov izopćeni član sa željom da ispriča svoju stranu priče. Onu, po njegovu mišljenju, puno mračniju i javnosti manje poznatu.
Ante (nazovimo ga tako, puni podaci i pravo ime te adresa poznati su redakciji) čovjek je na pragu četrdesete, i ne krije ogorčenje zbog činjenice da se njegovi bivši “sudruzi” (u Svjedocima je, naime, proveo više od pola života) u javnosti predstavljaju kao ljudi puni kršćanske ljubavi, visoko moralni i odjeveni u fina odijela, dok u naravi znaju biti, veli on, itekako primitivni, bešćutni i isključivi, pa čak i manipulatori.
Potonja je optužba posebice adresirana na vodeća tijela i starješine lokalnih zajednica (tzv. Skupština, nekakav ekvivalent župama u katoličkom svijetu), koji su birani “po sumnjivim kriterijima”, počesto su, kaže, neuki i nedovoljno empatični, a imaju ovlasti, de facto, upravljati desecima nečijih života i sudbina!
– To vam je čisto jednoumlje s puno prijava, straha i manipulacije, kao u Sjevernoj Koreji! Jehovini svjedoci u osnovi nemaju toliko negativno učenje koliko se loše primjenjuje u praksi, sa stalnim ispiranjem mozga, kontrolom ponašanja, čak i nečijih misli i osjećaja! Kad čujete razloge za isključenje, o kojemu glavnu riječ ima starješina, zgrozit ćete se! Počesto se ljudi isključuju samo zato što su nekome stali na žulj, a čak se i članovi uže rodbine međusobno prijavljuju iz straha da ne budu i sami kažnjeni za neprijavljivanje, koje također može završiti isključenjem! – započinje svoju ispovijest Ante, izopćenik otprije nekoliko godina po prijavi jednog bivšeg “brata” koji je navodno uočio da se – pazite sad – na Antinu tiramolu “često pojavljuje žensko donje rublje, a zajednici nije prijavio da ima vezu, niti da se kani oženiti”!
Majka uvukla obitelj
Da, po kodeksu Jehovinih svjedoka, slobodna (nevjenčana) braća i sestre dužni su prijaviti stupanje s nekom osobom u vezu i nakanu sklapanja braka s istom tom osobom. Veza koja iz bilo kakvih razloga ne može rezultirati brakom neprihvatljiva je (ako prerasta u “romantičnu”) i također može rezultirati isključenjem “krivca” iz zajednice Jehovinih svjedoka. “Nedolični osjećaji” težak su prijestup, predbračna čistoća je imperativ, a nepoželjno je “dejtanje” bez svjedoka (u maniri sastajanja Corleonea s prvom suprugom na Siciliji, uz “videonadzor” nekoliko svjedoka, barem jednog), samozadovoljavanje, pa čak i dulji telefonski razgovori starješine ili drugog zauzetog muškarca sa “sestrom” koja ima problem, ili pak muškarcem homoseksualnih sklonosti!
Antina priča vezuje se uz jednu od manjih skupština izvan Splita, njegovu pripadnost Svjedocima (koju danas drži obiteljski nametnutom), i izlazak nakon službenog pisma kojim mu je priopćeno da više nije njihov član.
Ništa mu, međutim, nije teško palo osim činjenice da uža obitelj s njim više uopće ne komunicira, a osobito ga boli što njegovi roditelji nisu došli vidjeti unučicu, Antinu kćerkicu koja se rodila prije nekoliko godina.
– Možda bi oni i došli u posjet da smiju! Slutim da ih srce vuče, vjerojatno pate, ali se boje da ih netko ne vidi u posjetu i prijavi, pa da i sami budu isključeni zbog tako teškog “prijestupa” – gorko će naš sugovornik, inače fakultetski obrazovan te vlasnik malog obrta i solidno situiran.
– Kad sam bio dijete, majka je otkrila Svjedoke u maloj sredini gdje smo živjeli. Jedna žena posjećivala ju je gotovo svaki dan i donosila joj glasilo Kula stražara, koje se danas zove Stražarska kula; i tako dok je nije pridobila u zajednicu. Majka je zagrizla jače, otac se poveo za njom; imam i mlađu sestru, ona je uvijek bila bez čvrstoga stava i ambicija, idealna za manipulaciju. Za to “stado”. Uz to je odgajana u duhu njihova učenja da “ne postoji vanjski svijet”, branili su joj druženje izvan zajednice Jehovinih svjedoka, nije imala prijateljice ni prilike za izlaske; našla je muža unutar zajednice, i to čovjeka koji ju je počeo “vabiti” dok je još bila maloljetna! Znate, kod njih nema “uvoza” partnera, treba naći “svoga”. I to čim prije, čim “prorade” hormoni, jer nema zabavljanja prije braka ni samozadovoljavanja! Tako mladi znaju srljati prerano u brak iz kojega više nema izlaza osim po cijenu isključenja iz zajednice! Jedino legitimno rješenje je (kako ironično!) preljub partnera, nakon čega on biva isključen, a oštećenik/ca ima pravo sklopiti novi brak uz podršku zajednice. Kategorije poput neslaganja karaktera ili zlostavljanja (batina) u braku vjerskoj zajednici Svjedoka nisu razlog za razvod, niti isključenje – napominje naš sugovornik, uvijek pomalo “svojeglav”.
Krstio se, veli, uranjanjem u bazen nekog sportskog centra u dobi od petnaest godina, na oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka. Takav je kod njih običaj.
– To vam je megadogađaj, a za one još neudane i neoženjene nalik stočnom sajmu u Benkovcu. Potencijalni partneri se međusobno odmjeravaju, a počesto usamljeni sredovječni muškarci koji se nisu uspjeli oženiti, ili oni koji su u zajednicu ušli kao razvedeni (to je legitimno), znaju “zakaparat” za sebe još maloljetnu djevojku, preporučiti se za stupanje u brak čim bude zakonski izvedivo. Bilo kakav prijestup, pa čak i vrlo težak, rijetko kad završi na građanskom sudu jer se zataškava; Jehovinim svjedocima reputacija u javnosti važnija je od bilo čega. Zato forsiraju onako svečano odijevanje i fini imidž, ali vjerujte mi da je to samo “bella figura”. Puno njih ostaje u redovima zajednice zbog straha da im dojučerašnji prijatelji i rodbina ne okrenu leđa, prestanu komunicirati s njima. Kaznena mjera socijalne izolacije vrlo je rigidna i bolna, pogotovo za one koji ne znaju za život izvan zajednice. Srećom, ja sam ga sebi stvorio. Studirao sam, za razliku od mnogih drugih “svjedoka”, stekao prijatelje na studiju i kroz posao pronašao zaručnicu, eto imamo i dijete. Njezini roditelji zamijenili su mi moje. Svoje sam otpisao, zapravo oni su prekrižili mene – tužno rezimira Ante.
Osobito ga je zaboljelo što mu se jednom rođena sestra, prigodom slučajnog susreta na ulici, nije htjela ni ovlaš u prolazu javiti.
Neumoljive starješine
– Razumijem je, da je netko vidi, prijavio bi je i bila bi možda čak isključena! Starješine znaju biti neumoljivi, među njima ima ljudi koji se ni po čemu ne ističu, s jedva osnovnom školom, bivših narkomana ili alkoholičara, što samo po sebi nije problem. Problem nastaje kad netko tko je jučer bio nitko i ništa postane vladar nad životima ljudi pa mu ego naraste, a skrupule se izgube. Mnogi ljudi, obični članovi, to i vide, ali boje se za sebe i obitelj. Kažem vam, špranca Sjeverne Koreje. Jedino krvi nema, ali zato ima depresija i samoubojstava – ojađen je bivši Jehovin svjedok.
Osvrnuo se i na detalj iz jednog od naših tekstova u kojemu je “braći i sestrama” preporučeno da se ne bave sportom kako bi se mogli intenzivnije posvetiti Bibliji i zajednici. Umjesto u sportske dvorane, uputnije je doći u Kraljevsku dvoranu (ekvivalent crkvi), a namjesto treninga pohoditi predavanja (propovijedi) najmanje dva ili tri puta na tjedan. To je, drži Ante, čisto ispiranje mozga i istodobno guranje u socijalnu izolaciju.
– Kao prvo, Jehovini svjedoci ne vole nadmetanja, pa čak ni sportska, barem ne profesionalna. A kao drugo, ali ne i manje važno, ne žele da ljudi razvijaju prijateljstva, ni da imaju bilo kakav osjećaj pripadnosti (nekom sportskom klubu, na primjer) osim zajednici Jehovinih svjedoka. Zato su se njima i priklonili usamljeni ljudi, koji su tu možda našli nekakvo društvo, što i nije loše.
Ljudi su društvena bića, na primjer moja majka bila je uvijek nekako osamljena i pomalo depresivna. Sad ima društvo svojih Jehovinih svjedoka, neka. Ali pod kakvu cijenu? Da ne smije vidjeti vlastitu unučicu, ni na ulici pozdraviti svoga rođenog sina! – pun gorčine primjećuje “posrnuli brat”, nekadašnji Jehovin svjedok kojega su dojučerašnji kršćanski druzi iz vjerske zajednice “amputirali” kao gangrenozno tkivo jer se, veli, “usudio imati svoj stav”.