Kad bi se na misi dogodilo širenje zaraze, onda bi junačine brzo iščeznuli. Župnik sa Sirobuje prekršio je crkveni zakonik, hoće li ostati bez župe?

Slučaj don Josipa Delaša, župnika Sirobuje koji odbija poslušati upute i preporuke Hrvatske biskupske konferencije i Splitsko-makarske nadbiskupije o slavljenju euharistije u crkvama bez nazočnosti vjernika zbog opasnosti od širenja zaraze koronavirusom, već danima uzbuđuje hrvatsku javnost.

Iz uobičajenog neznanja, župnika Delaša proziva se i zbog činjenice što služi misu, a to opet kod “žestokih” vjernika izaziva prkos i staju na njegovu stranu, što je također otpor zbog nepoznavanja uputa biskupa, pa i rimskog Pape. Mise, naime, nije zabranjeno služiti, održavaju se svakoga dana u svih 1550 hrvatskih župa, ali ne uz prisutnost vjernika.

S druge strane, spominju se trgovine i pazarišta koji su otvoreni i u kojima se svakodnevno okupljaju stotine, tisuće ljudi u neposrednom kontaktu, pa ih se ne zatvara. To nipošto nije isto, a prijedlog da na mise, u crkve koje su prostrane i može se omogućiti sigurnosni razmak, dolazi po desetak župljana također je nemoguće provesti u praksi.

Kojih bi to desetak vjernika došlo, tko bi ih izabrao i kako nakon njihova odlaska svaki put dezinficirati crkve? Pretjerivanje i histerija, toliko karakteristične za našu javnost, i ovdje dolaze do izražaja, s obje strane.

Na koncu, na nedjeljne mise u Hrvatskoj ionako dolazi 15 do 20 posto od onih koji se izjašnjavaju kao katolici, a čini se da je u prkosu biskupima i civilnim vlastima te potpori župniku Delašu jako glasan i veliki broj onih koji ionako ne dolaze na mise.

Osebujan i tvrdoglav

Ali svaki povod za prepucavanje dobro dođe, na Sirobuji svjedočimo i scenama nasilja, a od Delaša se stvara heroja. Kad bi se, nedajbože, na misi koja okuplja ljude dogodilo širenje zaraze, onda bi se vidjelo kako bi junačine koji se odupiru mjerama zaštite brzo iščeznuli.

Sljedeće je pitanje što u slučaju neposlušnog župnika sa Sirobuje može učiniti njegov ordinarij, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. Kanonski zakon daje mu ovlasti za suspenziju svećenika, dakle da mu zabrani sakramente, pa tako i misu, no među razlozima se svakako ne spominju karantene, epidemije i upute Stožera civilne zaštite.

Sada su se mnogi prisjetili i mjera suspenzije svojevremeno određenih don Ivanu Grubišiću, ali tu je bila riječ o sasvim drugačijem slučaju: Kanonski zakonik zabranjuje svećenicima aktivno bavljenje politikom i predviđa suspenziju za takvu aktivnost, pa je pokojni don Ivan, čim se kandidirao i ušao u Sabor, potpao pod sasvim jasan članak crkvenog zakona. Za služenje mise s narodom u vrijeme epidemije, takvog članka, već smo rekli, nema.

No, don Josip, ionako poznat kao osebujan pa, prema riječima kolega, i inače tvrdoglav, dao je prilikom svoga svećeničkog ređenja i zavjet poslušnosti svojem nadbiskupu. I to bi bio sasvim dovoljan razlog, ako ne za suspenziju od službe – za što bi se trebao sastati i Crkveni sud, pa bi to uz mogućnosti žalbe trajalo mjesecima – nego za oduzimanje župe. Jer župa, ma koliko svećenik bio aktivan i zaslužan, nije njegovo privatno vlasništvo.

K tome, župnik Delaš ogriješio se i o nepoštovanje akta koji mu je poslao nadbiskup, a takav je akt svakako odredba o prestanku služenja javnih misa koja je na snagu stupila prije gotovo mjesec dana. I ogromna većina hrvatskih svećenika je poštuje.

Prema kanonu 1339. ordinarij može osobno ili preko drugoga opomenuti onoga tko je u prigodi da “počini kažnjivo djelo ili onoga na koga, na temelju obavljenog istraživanja, padne teška sumnja da je počinio kažnjivo djelo, ali i onoga tko svojim ponašanjem prouzroči sablazan ili težak nered može također ukoriti na način prilagođen posebnim okolnostima osobe i čina”.

Kanon 1341. određuje da se ordinarij pobrine za pokretanje sudskog ili upravnog postupka za izricanje ili proglašavanje kazni “onda kad uvidi da se ne može ni bratskom opomenom ni ukorom ni drugim sredstvima pastoralne skrbi dovoljno ukloniti sablazan, uspostaviti pravednost i popraviti krivac”.

U nastavku kanon 1373 propisuje da “tko zbog nekog čina crkvene vlasti ili službe javno izaziva ili neprijateljstva ili mržnju protiv Apostolske Stolice ili ordinarija ili podložnike poziva na neposluh prema njima neka se kazni zabranom bogoslužja ili drugim pravednim kaznama”.

Uvijek može reći ‘neću’

Klerici su po kanonu 273 “osobito obvezni iskazivati poštovanje i poslušnost vrhovnom svećeniku i svaki svojem ordinariju.”

Ovo su tek neki od kanona crkvenog zakonika koje je prekršio don Josip Delaš, ali i vjernici koji uporno dolaze na misu; i laici su, baš kao i klerici, dužni slušati svoga nadbiskupa.

A u ovim izvanrednim okolnostima don Josip uvijek može reći – neću, a svaki župnik koji bi bilo imenovan na njegovo mjesto, ako mu se oduzme župa, suočio bi se s ogromnim problemima i neugodnostima i teško bi prihvatio takvu župu.

Budući da Crkva nema represivni aparat koji bi fizički spriječio vjernike da dolaze na misu, a ni Delaša da ih poziva, jedno od mogućih rješenja bit će policijska intervencija: jednostavno spriječiti ljude da se okupljaju na vjerskom skupu. Tako će se provesti i civilni i crkveni propisi koji nikome nisu ugodni. Kako svima, tako i neposlušnom župniku Delašu.