Kako dobiti ulični rat protiv nekadašnjih simbola Mediterana, ustvari letećih pantagana koje se goste škovacama, štakorima i prenose bolesti

Bogu hvala prestali su kričati. Ima već možda dva do dva i pol tjedna da je prestalo galeblje arlaukanje koje je u Splitu započelo početkom travnja i potrajalo do sredine srpnja. Dan za danom kao urica ponavljalo se oko tri, četiri sata ujutro.

Jedan bi poveo, a onda bi se svi pridružili i divljim, neartikuliranim kricima budili sve živo iza škura. Potom bi utihnuli, da bi se opet oko sedam do osam i pol sati navečer opet razlaukali kao da im netko dere perje naživo. Nisu to više oni romantični galebovi klaukavci iz Runjićevih i Oliverovih pjesama. Ove more ne zanima, najradije bi ga kvragu poslali. Što će im kada se ionako goste u kontejnerima, hrane se na gradskim smetlištima i seoskim odlagalištima otpada.

Gegaju se po ulicama kao polupitome mačke, pa ginu ispod kotača automobila. Satrali su populacije gradskih vrabaca pokućaraca. U biti, jeste li uopće primijetili da je vrapčića sve manje i manje? Golubovi su im poslastica, debeli štakori uživancija. Love ih kao da su orlovi, a ne galebovi. Toliko su inteligentni da će iz ruku neopreznog djeteta, starca ili pijanog čovika oteti hranu. S tim ciljem i vrebaju oko fast-foodova i dućana. I s tom su ekspanzijom u rastu i migracijom u gradove, te gradnjom gnijezda na terasama kuća i hotela, još prije deset godina dodijali Istrijanima. Pa su im ovi uzvratili pilot-projektom, na način da su im "krali" jaja i u gnijezda stavljali plastična. I nakon više sezona bezuspješnog podizanja nečega što se ne leže, galebovi su shvatili kako im tu kruha nema, pa su odlepršali na neku drugu lokaciju.

Pilot-projekt je započeo 2010. godine na području Poreštine, s ciljem kontrole i suzbijanja prekomjerne populacije galeba klaukavca i procjene rizika za zdravlje ljudi. Iza njega je stajao evidentni problem, njihov ogromni broj, te gnijezda koja su umjesto na stijenama, liticama i hridima otočića svijali na krovovima kuća, vila za odmor i hotela. Patio im je i turizam, jer su novi stanari ostavljali svugdje oko sebe izmetine. Postali su opasnost i za ljude, jer im izmet sadrži superbakterije, a perje parazite! Time su i opravdali zapravo već dugo im uvriježeni naziv leteći štakori.

Dakle, s umjetnim jajima inicijatori projekta su krenuli u višegodišnju bitku s ciljem suprotstavljanja crnom scenariju. A on glasi kako će im se broj na globalnoj razini u sljedećih pet do deset godina povećati za četiri puta! Nakon sedam godina provođenja projekta, broj im je u Poreču smanjen za 1150 jedinki.

U istom gradu broj gnijezda na krovovima turističkih objekata pao je za 60 do 70 posto, a na krovovima kuća i industrijskih objekata za 40 posto. I to je za stanovnike dobra vijest. Loša je da su ti galebovi iz Poreštine otišli kako bi pronašli novu adresu. U Zadru, Šibeniku, Splitu…

– Galebovi su lukavi, vrlo inteligentni, zaštićeni zakonom, praktično bez prirodnog neprijatelja, sposobni prilagođavanju. Nevjerojatni su oportunisti. Ideja oko lažnih jaja jest dobra i pokazuje rezultat nakon nekoliko godina. Odnosno nakon nekoliko neuspješnih sezona podizanja mladih. Ipak ja bih takav recept tjeranja galebova nazvao – brigo moja prijeđi na drugoga. Jer oni nisu nestali, samo su se premjestili na drugu lokaciju. A što da vam kažem, žive na Blidinjskom jezeru. Ima ih u Mostaru. Puna ih je cijela Bosna. Od prije desetak godina na našoj obali Jadrana, broj klaukavaca i inače veliki, praktično se udvostručio. Jaki su, snažni, ujutro znaju s Kvarnera potegnuti do zagrebačkog Jakuševca, dobro se nahraniti i onda se s popodnevom vratiti kući. U razdoblju od četvrtog do sedmog mjeseca ta će kretanja pratiti divljim kricima. Zašto? Zato što tada odgajaju mlade. Shvaćate poantu – veli nam Robert Crnković iz Trogira, zaljubljenik u ptice koji se više od četiri desetljeća bavi ornitologijom, s posebnom specijalnošću, biologijom gniježđenja.

U travnju ženka snese jaja i dok ih grije, mužjak ide u lov na hranu. Nekim svojim biološkim satom bude se oko tri, četiri ujutro. I to "urbi et orbi" objavljuju drekom. Identičnim glasanjem objavljuju i da su stigli, a pridruže im se i ženke koje griju jaja. Ptići se izlegu i ostaju u gnijezdu pod brigom jednog od roditelja dok drugi ide u lov. Mužjak i ženka se tada izmjenjuju oko "baby sittinga". Kada još malo više odrastu roditelji zajedno idu u potragu za hranom, a mali ostanu sami u gnijezdu. Kada se roditelji vrate kriče svi, od gladi, od sreće, komunikacije, označavanja teritorija, pokazivanja snage.

I to je ono što čujemo navečer. Kada mladi odu, deranje prestaje. Ali vratit će se opet, s novom sezonom parenja. Ono što znanost još uvijek intrigira jest pitanje načina i razine njihove komunikacije. No i laiku je lako shvatiti kako u dreci postoji određeni logički kod. To je neka vrsta njihova međusobnog razgovaranja.

– Galeb klaukavac se prirodno gnijezdi na tlu nenaseljenih otoka, otočića i hridi, ali kako se s vremenom populacija brojčano pojačala bio je prisiljen migrirati u nova područja. On je i hedonist i oportunist. I zašto bi se mučio oko lova na moru, kada u gradu ima izobilja hrane. Na svakom koraku. Mi, mi ljudi smo ih dočekali raširenih ruku. Dali smo im smještaj na terasama kuća. Samoposlugu u smeću, u otvorenim kontejnerima. Ponudili smetlišta. Bacamo enormne količine hrane koja galebovima predstavlja najlakši način prehrane. To su snažne, jake ptice, s velikom mogućnošću kretanja. I neće im broj smanjiti lažna jaja. To je kao da na upalu pluća dajete aspirin. Njih će iz jednog kraja u drugi otjerati samo nemogućnost prehrane – veli Crnković.

I što se onda imamo buniti. Što se sada mi tu drečimo, klikćemo, pinimo se, ljutimo na njih? Zadnji smo koji bi tako nešto trebali raditi. Jer smo upravo mi s promjenama prirode i neredom koji smo zbog naše koristi u njoj stvorili, napravili novu ravnotežu. U kojem se neka bića samo lako uklope. Narod bi rekao – sami pali, sami se ubili. A kako smo ga doveli, tako ga možemo i maknuti. Za početak bi mogli počistiti ispred svojih kuća.

– Na hrvatskoj strani Jadrana obitavaju tri vrste galebova. Riječni galeb je zimovalica, a druge dvije vrste su gnjezdarice. Pored klaukavca na našoj strani Jadrana gnijezdi se i takozvani sredozemni galeb. Zanimljivost ove vrste je da još uvijek živi na način kako je vjerojatno, nekada davno, prije nego smo mi ljudi svojim nerazumnim i nesmotrenim ponašanjem dopustili eksploziju populacije oportunih galebova klaukavaca, živjela čitava galeblja populacija, hraneći se uglavnom ribom. Sredozemnih galebova u usporedbi s klaukavcem u Hrvatskoj ima zanemarivo malo, 40 do 60 parova. Uglavnom obitavaju i gnijezde se na području Lastova, dok zimu provode na jugu Mediterana i uz sjeverozapadnu obalu Afrike. Jedan dio lastovskih klaukavaca redovito se hrani i na splitskom Karepovcu i na deponijama talijanske obale. Oni nekadašnji stari galebovi su se hranili ribom, malim sisavcima, jajima ptica… Ova nova generacija voli otvoreno samoposluživanje. Broj će im samo sve više rasti jer su u ljudima našli savršene i hranitelje i njegovatelje – veli Robert, jedan od ponajboljih hrvatskih poznavatelja ptičjeg svijeta.