Kako zapravo izgleda agonija kada se čovjek zarazi koronavirusom, najbolje zna onaj koji je koronu ''uhvatio'', preležao, borio se s tom gnjusnom zlicom i na kraju je pobijedio i vratio se životu. I to za ne ''faliti''- liječnik. Naime, riječ je o Breljaninu, 58-godišnjem liječniku ortopedu Josipu Bekavcu koji je do unatrag sedam godina radio na Ortopedskom odjelu kirurške klinike KBC-a Split, a nakon toga u poliklinici ''Analiza'' i na koncu u svojoj privatnoj ordinaciji u Brelima.
S Bekavcem se nismo mogli susresti, budući da još ''gazi'' tragove korone, te se nalazi u samoizolaciji, ali nam je zato ispričao kako se borio s koronom 15 dana i to od 30. ožujka kojom se zarazila prvo njegova majka pa onda on i sestra. Kako nam je ispričao, od kada je korona zahvatila Hrvatsku, i on i njegova medicinska sestra pridržavali su se svih mjera zaštitite i nije imao gotovo nikakvog straha da bi se mogao zaraziti tim više što ortopedski pacijenti nisu rizična skupina, ali, kako kazuje, nikada se ne zna.
Dakle, tri dana prije nego li je dobio povišenu tjelesnu temperaturu, morao je doći u kuću u kojoj mu žive majka i sestre, koje su ga i pozvale budući da je majka imala jako povišenu temperaturu te je jako kašljala. Kada je stigao kod majke, iz predostrožnosti je na lice stavio zaštitnu masku, a maske je podijelio i svojim sestrama.
Bori se za zrak
- Majka je bila u jako teškom stanju i nije prestajala kašljati pa sam je ''poslušao'' i ustanovio da ima znakove upale pluća. Odmah sam otišao u svoju ordinaciju i donio bocu s kisikom, jer sam primijetio da se bori za zrak, pa sam odlučio liječiti je kod kuće jer onako stara sa 89 godina i dementna i sa tadašnjom organizacijom bolničkog prijema, sigurno to ne bi preživjela u bolnici, a nitko je ne bi više mogao niti posjetiti. Tako sam u sebi sve to prelomio, i mada sam bio svjestan rizika, vjerovao sam da joj jedino tako dajem šansu za život. Ta borba trajala je danonoćno nekoliko dana s teškim napadajima kašlja i gubitkom zraka, a ja sam bio pored nje, davao joj kisik i držao je za ruku što bi joj na trenutke smirilo kašalj - govori nam Bekavac, dodavši da je majku liječio Sumamedom, Klorokinom, Klavocinom i Panadolom uz obaveznu hidraciju.
Međutim, trećeg dana je i on dobio temperaturu i to se dobro sjeća da je bio ponedjeljak, 30. ožujka.
I dok je ispočetka prva dva dana imao samo par ''linija'', osjećao se relativno dobro, ali je potom počeo kašljati, a njegovoj majci se u međuvremenu stanje bitno popravilo. Međutim, trećeg dana temperatura mu se ''popela'' na 38,7 stupnjeva, kašalj se pojačavao, ali gušenja nije imao, mada je počeo gubiti okus i miris, a malo zatim i apetit pa je i on uzimao terapiju koju je davao majci s time da je Panadol pio svakih šest sati kao i na litre čaja koji mu se zgadio.
Strašna gorčina
- Oko petog do šestog dana u ždrijelu sam zadobio strašnu gorčinu koja je bila nepodnošljiva i dodatno me provocirala na povraćanje, a nisam imao što povratiti jer sam jeo skoro isključivo juhu pa bih s par žlica tako na kratko isprao tu gorčinu, makar to bilo usred noći. I konačno deveti dan postao sam sav nikakav kao i moja sestra Irma pa smo otišli potvrditi dijagnozu testiranjem i izvaditi krv da bismo objektivizirali stanje. Svi su od nas bježali jer smo zaraženi, što me jako dodatno pogodilo jer sam se prvi put u životu osjetio kao gubavac na čistini. Nalazi su nam obećani za sat i pol do dva, a čekali smo ih stisnuti u autu na parkiralištu ispred zgrade Zaraznog odjela KBC Firule puna četiri i pol sata - priča nam Bekavac, dodavši kako je sreća što su i on i sestra ponijeli sa sobom po litru vode jer bi onako febrilni doslovno skapali.
U međuvremenu su u više navrata dolazili pred vrata Zaraznog, zvali preko mobitela za rezultate, ali ništa. Njegove sumnje da bi mu tu majka ''zaglavila'' tada su se pokazale točnima. I konačno nakon četiri i pol sata, dobivaju svoje krvne nalaze, a njegov CRP bio je visok 90. Kako priča, kolega na prijemu mu je rekao da može ostati ako želi, ali obzirom da nije bio neposredno respiratorno ugrožen, poručio mu je da može i doma, ali ako nastupi problem s disanjem da mu se javi.
I tako su dr. Bekavac i njegova sestra otišli kući i ušli u drugu fazu bolesti, a najteže mu je bilo između 10. i 12. dana borbe kada apsolutno ništa nije mogao jesti, a gorčina u ždrijelu bila je nepodnošljiva.
Nada u oporavak
- Kad sam mislio da bi mi trebalo biti bolje, meni je bilo sve lošije i to me mentalno lomilo, a počeli su se javljati i košmarni snovi što me dodatno iscrpljivalo. Zazivao sam Krista u molitvama da održim nadu u svoj oporavak, jer je medicina napravila svoje i nije bilo rezultata. Svaki dan smo molili krunicu da nam dade snage da izađemo iz ovog strašnog ponora. Svi mi imamo svoje fizičke i psihičke granice i to su trenuci kada sagledavamo svoj život, što smo propustili, a što dobro, a što loše napravili. To su trenuci dubokog preispitivanja svoje duše koja stoji ranjena pred Bogom i moli za život. To su trenuci kad se ništa ne sakriva niti samom sebi, duboko svjestan da je i Isus rekao kao čovjek: ''Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša“. To su trenuci u kojima samo skrušeni čekamo na milost i pitamo se jesmo li je zaslužili - kazuje nam Bekavac, nakon čega smo zastali, napravili stanku, naježili se, udahnuli, izdahnuli i sami sebe zapitali je li išta na ovom svijetu vrjednije od zdravlja.
Nije. I nikada neće biti. I On nam je to poručio kroz ovu priču. Hvala mu.
I onda slijedi 13. dan kada se naš doktor danju i noću jako preznojavao, ali srećom, počela mu je padati temperatura. Isto je bilo i sutradan na Uskrs. I onda dolazi 15. dan. Sloboda. Milost. Izlazak iz tamnice, otrgnuti okovi. Nema više povišene temperature.
- Kao da je u moju mračnu ćeliju kroz mali okovani prozor ušlo sunce. Bože moj, bolje sam, bolje sam. Bilo me je strah povjerovati sve dok se i sutradan nisam probudio afebrilan. Samo su mi suze kliznule niz lice. Bio sam ganut do dna duše i slavio uskrslog Krista koji me je izbavio. Uzašao sam iz ropstva bolesti. Izašao sam iz mraka, vratilo se moje najveće blago - moje zdravlje - govori nam Bekavac, dodavši da se i njegova majka koja je bila za umrijeti, nevjerojatno oporavila, dok je sestri nakon 18 dana napokon pala temperatura.
Kako nam kazuje, sve je ovo htio podijeliti s javnosti zbog enormne radosti koju sada nosi u svom srcu jer radosnu vijest uvijek treba podijeliti sa svim ljudima.
Zahvala nebesima
- Htio sam zahvaliti nebesima za svoj spas i svojoj obitelji jer bez svega ovoga ne bismo uspjeli. Htio sam zahvaliti svima na potpori i onima koji su mislili na mene. Sada nakon svega osjećam se još više čovjek. Ranjiv, ali postojan. Mnogi su imali ovu bolest, neki su pokleknuli, mnogi su ozdravili, a i u ovom trenutku mnogi se bore za svoj život. U Italiji je umrlo preko 100 mojih kolega. Molimo za njih. Mi smo svi braća i jedni bez drugih ne vrijedimo puno. Cijela Makarska rivijera, mi smo kao jedna velika i raznolika obitelj koja je išla u istu školu, radovala se ili tugovala zbog istih događanja, ljubovala po šentadama, uživala na rivi i ćakulama ispod ovog predivnog Biokova i sve nam to tako fali. Svega toga čovjek postane svjestan u trenucima poput ovog i spozna kako male stvari čine naše živote ljepšim - kazuje nam Bekavac.
I zato naš doktor svima poručuje da ne smiju kloniti duhom te da trebaju imati vjere i zbližiti se u svojim obiteljima koje su nam najveća podrška.
- Budimo savjesni u mjerama zaštitite, osobito mlade generacije i djeca koja prenose bolest, a da toga nisu svjesna. I pobijedit ćemo samo svi zajedno, a onda koja će to fešta biti - poručuje za kraj naš doktor, kojemu želimo da što prije iziđe iz kuće, prošeta svojim Brelima i pogleda u nebo s kojega mu je stigao spas i poruka i pouka kao i svima nama. I njemu i majci i sestri. Zdravlje je sve. Sve drugo oko nas je samo sitni korov koji treba zgaziti, zgnječiti i nikada ga više ne pogledati. Niti ga se prisjetiti. Jer bolestan čovjek ima samo jednu želju.