Uvukli smo se u četničke rovove. Posijane svuda. Jedva se dovukli uza stranu. Strmo je, Neretva je duboko dolje ispod nas. To je bila krševita golet. Orkanski visovi. Danas je neprohodni gustiš: kasnije pošumljavana borovina, grab i kukrika.
Šušti hrastov šušanj, ljubice i šafrani u cvatu, mahovina u sjeni. I rasute dalmatinske kosti...
Ne samo njihove. Probijali su se tuda borci iz drugih krajeva: Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci. Tuda je Dženad Džino, fotograf iz Jablanice, svašta pronalazio. Detektorom metala. Kao na televizijskom kanalu "National Geographic". Naprimjer, rep partizanske granate usred rova, koja je pobila sve unutra, pa dugmadi, kokarda, gelera, čahura... ne manjka. Ima čak i pravoslavni križ s lančića.
Prije ravno 80 godina
Zato i jesmo s njim. Čovjek je pretražio poprišta svih ključnih bitaka koje su činile gotovo pa mitsku Bitku na Neretvi, završenu baš u ožujku, prije ravno 80 godina: Prozor, Vilića guvno, Ivan sedlo, Konjic, Jablanicu, Krstac, Štrbine, padine Prenja... Pa na svojem kanalu (YouTube) snimio video dug 80 minuta. Za mjesec dana, pogledalo ga je 250.000 ljudi, od kojih 100.000 već prvog tjedna.
- Ja nisam historičar, običan sam građanin, Jablaničanin, zainteresirala me bitka i na svoj način sam je istraživao. Proučavao knjige i svjedočanstva ljudi, pa detektorom za metal obilazio ključne lokacije i sve snimio.
Ne pada mu na pamet išta prodati, iako ima izdašnih ponuda. Sve je za Muzej u Jablanici, neke su pronađene stvari već izložene:
- Đe god zakopaš, barem je čahura, imam desetke kila! Planiram i na Tjentište, u junu je i tamo 80. godišnjica. Ponudit suradnju nacionalnom parku. Na Sutjesci su poginule hiljade Dalmatinaca, možda i vi naiđete, red bi vas bio ako ste već "Slobodna Dalmacija".
Dolje u Jablanici, na istočnoj obali rijeke, odmah pokraj srušenog mosta, koji predstavlja spomenik Bitci na Neretvi, i starog bunkera, čiju su posadu četnika likvidirali dalmatinski partizani u noći između 6. i 7. ožujka 1943. godine, prvi otvorivši put iz obruča brigadama i ranjenicima, eto k nama Mustafe Alića. Na motorinu, popularnoj davnoj "Tomosovoj" kozi. Još nosi pletene vunene čarape, neka su zerdelije već probeharale Prenjom i Čvrsnicom.
- Dedo, jesu l ovda ginuli Dalmatinci?
- Aaaa, Dalmatinci! Pa vi ste sve ovo zaboravili i napustili... A štano je reko Tito? Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka! Zar je trebalo da se pobiju Hrvati i Bošnjaci u ovom sad ratu?! Niste ni to smjeli dopustit! Jebo ti život kad mi okrećemo glavu i nećmo reć "dobrojutro" jedan drugom...
Rahmetli babo - četnički vodič
- Ma za Bitku na Neretvi ja pitam...
- Na Neretvi?! Slušaj sad, ovo ti još niko nije reko: ljudi izginuše za tuđe guzice! Ko je god započeo onaj rat, taj je započeo i ovaj... A mog rahmetli babu, ćaću mi, za vodiča je uzeo onaj četnički komandant Zečević, na Čvrsnici, đe je Diva Grabovica. Htjeli četnici zapalit ljude u kućama...
- Znači, bili su četnici s obe strane Neretve?
- Jašta su! Prije i poslije partizana! Talijani i Nijemci isto. Haos je to bio, iz jednih u druge ruke! Partizani na koncu za sobom spalili most i rasturili četnike na istočnoj obali, niđe ih više bilo nije. A ovi što su ostali, kasnije obrijali brade, pa u partizane...
Druga dalmatinska brigada, već je tog jutra, 7. ožujka 1943. godine, prešavši porušeni most, zauzela Krstac, bošnjačko selo iznad Jablanice, gdje je bila četnička komanda. Kasnije su zapisana svjedočanstva mještana: partizani ulaze u selo, a četnici još nisu izašli. Ginulo se, bilo je bosonogih četnika, mnogi ubijeni pronađeni su kasnije potpuno goli, prekriveni samo granjem. Bilo je i mnogo strijeljanih.
Tom stazom planinskom, kod Krstaca, eto k nama nene Rahime Nezirić, iz podprenjskog sela Ravne:
- Godina je vele u mene, 1937. godište, a šta sam sve prodeverala u životu... Evo, ovde su baš jednu Dalmatinku ubili četnici. Mlada bila, curetak. Kosti smo joj prenijeli u harem, u muslimansko groblje, da ne bi hajvan razvlačio. I druge smo kosti tako skupljali. Svoju čeljad smo sahranjivali. Ja im vazda dođem fatihu proučit, pomoilit se i dandanas, a oni samo šute.
- Đe ste se krili od vojske i puške?
- Po špiljama! I godinu dana! A vako smo Itlera morali pozdravljat, pružat ruku preda se. Ja, bolan...
- Onda ste viđali ranjenike kad su partizani Neretvu prešli?
- Kako nisam, evo ti puta ranjenika, svi su ovda prošli. A kad smo ono film snimali, morali smo žičarom preko Neretve...
- Čuj to, kakva sad žičara?
- Nestabilna! Srušili nam most radi filma! Pa morali prelazit tom žičarom.
- Oće l bit bolje?
- Neće, bolan, ne mere se Tito više vratit! Ni Brena...
Talijani i četnici ratovali su zajedno, Talijani su ih opremali, prevozili, naoružavali, plaćali, hranili, bacali im obroke iz zraka. Četnici su iz Krstaca bježali dalje na Štrbine, na više kote. Gore su prostrane livade, tu se odigrao onaj okršaj s četnicima koji ste gledali na kraju igranog filma, ali je Veljko Bulajić te scene snimao na Blidinju, kaže nam Dženad:
- A ovde, na Štrbinama, pronašo sam čudo municije! I Tito je tu prenoćio. Gledaj dolje đe je Jablanica, eno ti puta ranjenika. Kolone su išle pravcem Jablanica - Krstac - Štrbine - Javorik - Idbar - Bijela - Boračko jezero. I sve to pješke, druže!
- Ja bez džipa ne bi mogo metra...
- O borbenim jedinicma da i ne govorim. Tito spremi Prvu proletersku s Prozora da odleti na Ivan sedlo i oslobodi ga. To je 40 kilometara preko planina. Putom - 80! Onda navale švabe i ustaše iz Gornjeg Vakufa na Prozor, ugrožavaju Centralnu bolnicu, a on pošalje gore natrag brigade iz Jablanice.
- Golemo...
- Kako nije! A na Vilića guvnu, đe su bile te ogorčene borbe, između Prozora i Vakufa, na planini Makljen, partizanski i njemački rovovi bili su na 50 metara razdaljine. U partizanskom rovu pronašo sam identifikacijsku pločicu i dugme s epolete talijanskog oficira. Dosta je Talijana prešlo partizanima kad je Prozor pao. Ima takav slučaj i u Bitki na Neretvi, onaj Franco Nero glumi.
- Šta kaže pločica?
- Vako piše: "1909", vjerojatno godište, "10720 (49) C, CENSINI FERDI, NANDO DI LUIGI E GALLORINI, MARIA CORTONA, AREZZO". Neki Ferdi. Censini. Pokušo sam tražit ima l iko njegov živ, al nisam ništa uspio.
Talijani su hametice potučeni na Prozoru, u Jablanici, Drežnici, Grabovici... Pjevalo se: "Gdje se Rama u Neretvu lije, tu je groblje Murđe divizije." Nije preživjela. Stotine pobijenih, strijeljanih, zarobljenih. Bacali ih partizani u rijeku, da ih voda nosi u Mostar. Komandu da im prepadnu.
I što je sve Dženadov detektor pronašao?
Bajunete, noževe, čakije. Pištolj! Bomba barem stotinu. Čahura, desetke kila, streljivo svakakvo i svačije. Kokarde, križeve, zvijezde. Dugmad! Pušku, drveni kundak joj istrunuo. Zatvarače koje su četnici skidali i zakapali, da ne valja oružje partizanima kad naiđu. Redenike, neispaljene mine za bacače, repove granata, okvire engleskih mitraljeza, doboše za mitraljesku municiju. Amajlije. Identifikacijske pločice, kovani novac, granate koje nisu eksplodirale, gelere. Svašta...
- Uzduž čitave lijeve obale Neretve, od Grabovice i Aleksina hana, današnjeg Mosta Begića i Begovića, pa sve do Konjica, više od 30 kilometara, bile su raspoređene jake četničke snage, ukupane u više redova po svim vrhovima, kosama i dominantnim kotama, teško pristupačnim i vrlo strmim, veli Džino.
Visoko u četničkim rovovima, 80 godina poslije, među ljubicama i šafranima, u hrastovu šušnju, zajedno smo se čudili kako je to moguće. Ko bi gori, sad je doli...
