Nakon mise kuha se palenta, a mladi pripremaju igrokaze. Nakon toga je nogometna utakmica sa susjednim selom

U rano božićno jutro, dok je noć još uvijek prekrivala slamnate krovove Njoka, Boris Dabo plovio je čamcem preko Zambezija. Na drugoj strani rijeke čekao je auto, i uskoro se Dabo vozio kako bi proslavio Božić u drugoj misiji gdje su se okupili vjernici iz četiri udaljena sela. Oni će ove 2017. godine prvi put slaviti Božić, i morali su dva dana pješačiti da bi došli u Maziba centar.

Tamo još uvijek nema crkve u kojoj će se okupiti, a Dabo je tek uspio postaviti krovnu konstrukciju za buduću zgradu i u nedovršenoj crkvi predvodit će slavlje. Većina okupljenih nikad nije sudjelovala na misi i oni će prvi puta čuti i pjevati božićne pjesme na silozi jeziku. Dok se vozi prema Maziba centru, Borisu Dabi je u glavi misao: trebam smisliti prikladnu propovijed za one koji Božiću, pravom Božiću, prisustvuju prvi put u životu.

Večer prije, mladi pjevači će se opet prihvatiti svojih omiljenih bubnjeva, koje nisu koristili u vrijeme došašća, i vježbaju božićne pjesme za doček malog Isusa na Badnju večer. Ove godine u božićnoj noći krstit će desetak djece i isto toliko mladih, a za božićni ručak svaka obitelj u Njoku donijet će mjeru kukuruza i 20 kwaccha u novcu (15 kuna). Oni koji nisu imali kukuruza dat će kokoš, kiselo mlijeko ili nešto drugo što se jede uz palentu. To se kuha nakon mise i dok se hrana kuha, stariji će pjevati, a mladi pripremaju razne igrokaze. Nakon toga je nogometna utakmica sa susjednim selom. Svi idu tamo i tako će zaokružiti dan rođenja Isusova.

Ovako protječe Božić u životu Borisa Dabe, misionara s Paga. Zapravo, tako izgleda njegov već trideset i četvrti Božić, otkako se 1983. kao misionar uputio u Afriku.

Privatni arhiv

Veličanstveni Zambezi

“Za misionara nema većeg privilegija nego služiti ljudima prvu božićnu misu u njihovim životima“, ispričao je Dabo u razgovoru za Jutarnji list ili kako se na siloziju kaže Sretan Božić – Kilismasi Yende!

Boris Dabo rodio se 1952. u Novalji na Pagu, a nakon osnovne škole, krenuo je u sjemenište u Pazinu. Bogoslovne nauke završio je u Rijeci, diplomirao teologiju u Zagrebu i za svećenika Krčke biskupije zaređen je 1979. godine. Nakon što je tri godine bio duhovni pomoćnik u Malom Lošinju, otišao je u Irsku u Dublin na misijsku pripravu i učenje engleskog jezika kako bi mogao raditi kao misionar u Zambiji. Bio je to uvod u Dabinu afričku pustolovinu, koja traje već tri i pol desetljeća.

Dabina biskupija Livingstone dobila je ime po Davidu Livingstoneu, čuvenom istraživaču, koji je u nekoliko navrata propješačio Afriku od Indijskog do Atlantskog oceana. Između ostalog, Livingstone je dao ime velikim vodopadima Mosi o Tunya po svojoj kraljici Victoriji pa se i zovu Victoria Falls.

U protekle 34 godine Boris Dabo je djelovao u šest misija, a osnovao tri, Schangombo, Lusu i Njoko Malomo. Tko želi doći do ovog hrvatskog misionara, treba, nakon završetka asfaltne ceste u gradiću Sesheke, nastaviti uzvodno od rijeke Zambezi po pjeskovitom ili blatnjavom putu, ovisno o sezoni, još nekih 60 kilometara prema misiji Njoko. S lijeve strane je veličanstveni Zambezi, a s desna su sela, kolibe gdje se odvija dnevni život stanovnika. Kolibe su slamnate, a znak napretka je poneka pokrivena limom, no njih ima malo. Nakon više od polovice života provedenog u Africi, Dabo će priznati da je doživio šok kada je 2. srpnja 1983. prvi put stupio na afričko tlo:

“Prvi dan u Zambiji je bio popraćen nevjericom: jesam li ovo stigao u Afriku ili sam sjeo na krivi avion? Dok smo slijetali, čuo sam najavu da je u Lusaki temperatura sedam stupnjeva. Bilo je jutro i sunčan dan u srpnju, sredina zimske sezone. Ovome se nisam nadao. Zambija ima suptropsku klimu s naglašenim ekstremima u temperaturi. Ljeto je u punom mahu u mjesecu listopadu, a nastavlja se dok ne počnu kiše, tamo pred Božić. Nakon dolaska poslan sam na učenje silozi jezika u jednu ruralnu misijsku postaju i tamo sam, igrajući nogomet s djecom i loveći ribu iz kanua u rijeci Zambezi učio silozi jezik koji će me pratiti sve ovo vrijeme. Malo uz gramatiku, a više uz praksu, progovorio sam silozi i počeo ga upotrebljavati u svakidašnjoj konverzaciji, a kasnije i u propovijedanju s oltara”.

Trideset i četiri godine kasnije, reći će kako bi 1983. teško vjerovao da mu je netko najavio da će ostatak života ostati u Africi. Kao i drugi misionari, odlazio je u nepoznato, a jedina sigurnost je bila sigurnost poziva kojem je vjerovao. Taj poziv je dozvoljavao da se odmah vrati kući ako otkrije da to nije to, međutim, što je dulje bio u Africi, to je sve više osjećao izazov misijskog rada. “Našao sam se u novom svijetu i to ne samo kao prolaznik i turist nego kao onaj koji sad tu ima donijeti nešto što je njemu dano i to podijeliti s tim siromašnim i Boga željnim ljudima. U susretu s njima sam osjećao nešto magično i neopisivo privlačno i izazovno. Osjećao sam da oni meni imaju nešto dati i ja njima također. Imalo je to, jasno, i svoju cijenu. Trenuci ushita su se miješali s trenucima osame, osjećaja neuspjeha, nedostatka blizine prijatelja i svijeta u kojem sam odrastao. Ali, nikad se nisam osjećao očajno, uvijek je bilo nade i novog ushita. Možda je u tome ležala ona moć Božjeg Poziva koji je i dalje trebalo otkrivati i ponovno mu vjerovati. Zanimljivo je kako se otkrivanje Poziva nastavlja i dalje i nakon 35 godina, a to mora da je ta dinamika odnosa Boga i njegovog sina ili kćeri”.

Pomažu i povremeni dolasci gostiju iz Hrvatske. Tako je u listopadu stigao krčki biskup, franjevac Ivica Petanjak, koji je služio misu u Njokeu, plovio kanuom po Zambeziju, baš kao što je to bezbroj puta napravio i njegov domaćin.

Privatni arhiv

Tipično misijsko područje

Smatra se da u Zambiji ima dvadesetak posto katolika. No, postoje razlike jer na sjeveru Zambije, tamo gdje su misionari Bijeli oci (White Fathers) stigli koncem devetnaestog stoljeća, ima do 90 posto katolika, približno koliko i u Hrvatskoj. U zapadnom dijelu Zambije, gdje je Boris Dabo, na nekim mjestima gotovo da i nema katoličke crkve i zato je taj dio Afrike tipično misijsko područje. Katolika će ovdje biti oko 10 – 15 posto na širem području. Teško je znati i koliko ima protestanata jer su razdijeljeni na mnogo sekta, a u okolici ima još velik broj animista, sljedbenika tradicionalne religije, koja se miješa i s takozvanim kršćanskim crkvama. Sve u svemu, vlada prava izmiješanost vjera.

U takvim uvjetima, u svim mjestima u Zambiji u kojima je djelovao misionar Dabo nikada nije bio isključivo svećenik, već je pokušavao pomoći u podizanju životnih uvjeta i pomagao u gradnji naselja gdje djeluje, kao i razvoju poljoprivrede ili, kako objašnjava, da je kao Isusov učenik naučio da treba propovijedati i riječima i djelima.

“U misijskim postajama koje sam do sada osnivao počinjali smo od molitve i tu se, ispod stabala u hladovini, čitala Božja Riječ i tumačila, učilo se moliti Očenaš i druge molitve te pozivalo na obraćenje života u skladu s evanđeljem. Paralelno s tim smo uključivali ljude u razne projekte. Često su bile potrebne škole kako bi djeca mogla stjecati osnovno znanje. Za škole su trebali učitelji pa je trebalo formirati učitelje, a sve je to vodilo do otvaranja misijskih postaja u kojima bi se gradila škola, onda se gradila i bolnica, provodio se vodovod solarnim pumpanjem vode iz rijeke Zambezi ili neke druge rijeke, dovodio mlin za kukuruz i tako je nastajalo jedno novo naselje. Stanovnici tog misijskog naselja su bili djelatnici raznih misijskih aktivnosti, ali također i novoobrađeni kršćani. Kao što su nekada nastajala naselja oko samostana, tako sada misije postaju središta, osobito u ruralnim područjima. Danas vidimo kako su misije postale i središte općina to jest administracijsko središte sa svom infrastrukturom. Obraćenje srca teče, na žalost, malo sporije, ali taj proces, zna se, nikad ne prestaje, napokon, u Hrvatskoj je još u tijeku usprkos 13 stoljeća kršćanstva. Ovdje u Zambiji se kršćanska era broji tek na desetke godina, a ne na stoljeća”, priča Dabo.

Stanovnici ruralnih dijelova Zambije žive siromašno kada se njihov život usporedi s onim u Hrvatskoj. Boris Dabo opisuje kako većina ljudi žive u slamnatim kolibama koje treba obnavljati svakih nekoliko godina jer trava istrune i prokišnjavaju. Gotovo svake godine treba tu slamnatu kućicu popravljati u očekivanju kišne sezone. U usporedbi s mještanima, Dabo živi bolje jer je njegova kućica pokrivena limom pa se krov ne urušava, što odnedavno čine i drugi koji mogu, tako da prodaju nekoliko krava i prvo što kupe je lim za svoje male kuće. “Tada se osjećaju kao bijelci, to jest - napredni!” dodaje ovaj misionar.

Prehrana je nesigurna jer ovisi o učinkovitosti kišne sezone, a kiše je sve manje. Naravno da hladnjaka i struje nema u kolibama, seljaci često nemaju nimalo novca ili ušteđevine, a trebaju poslati djecu u školu, kupiti im knjige i uniformu i platiti razne školske dadžbine. Kada je netko bolestan, ako ima sreće da u obližnjoj zdravstvenoj ustanovi dobije aspirin ili lijek za malariju, to je već uspjeh. Smrtnost je velika i nema puno starih ljudi, a velika je stopa nataliteta pa je zambijska populacija mlada. Mladi nemaju velik izbor i nastavljaju onim stilom kao što su živjeli njihovi preci, dok dio odluči otići u gradove u kojima postaju dio mnoštva koje se odaje kriminalu ili prostituciji. Unatoč tome, Boris Dabo nema dilemu treba li ostati među siromašnim seljacima:

“Zašto živim na selu kad u gradu ima puno više ljudi kojima je isto potrebna pomoć? Ne znam, volim biti s ovima na selu jer netko mora biti uz njih, a možda sam baš ja za to pozvan. Stvarno ne znam”, kazat će Dabo.

Privatni arhiv

Kumstvo kao spas

U Zambiji je visok postotak populacije oboljele od HIV virusa, međutim, otkako se uvoze lijekovi za oboljele od AIDS-a, puno manje se vide simptomi ove bolesti od koje je prije desetak godina patila gotovo petina zambijskog stanovništva. No, pojasnit će Dabo, ta bolest je prisutna svuda usprkos kondomima koji se naveliko propagiraju i distribuiraju preko državnih zdravstvenih institucija.

“Je li uz pomoć kondoma bolesti manje, tko to zna. Postoje indikacije da su kondomi pridonijeli moralnom padu u društvu jer se seksualna sloboda time još potiče. Ima dosta siročadi, onih koji su ostali bez jednog i drugog roditelja. Takva siročad, koja su onda na brizi svoje rodbine, dolaze kod nas i mole pomoć u školovanju. Srećom da imamo dobro organiziran sistem kumstava. Naša misija sponzorira nekoliko stotina siromašne djece koja ne bi imala pristupa školi bez te pomoći, a kumovi su iz Hrvatske. Okvirno je potrebno 100 eura za jedno dijete na godinu, no to za one u višim razredima nije dovoljno pa ili dupliramo kumove ili obavijestimo kuma pa oni povećaju davanje. To traži stalni kontakt s kumovima, što je dosta zahtjevno, ali je korisno djeci. Moramo se diviti plemenitosti mnogih ljudi u Hrvatskoj koji, usprkos vlastitim potrebama, još uvijek žele pomoći drugima.”

Ovih dana, dok u Europi traju božićno-novogodišnji blagdani, u Zambiji počinje razdoblje kada stanovništvo željno očekuje kišu. Kišna sezona, koja u Zambiji obično traje od Božića do Uskrsa je vrijeme o kojem ovisi prehrana naroda na selu.

“Ako je ona dobra, onda gladi nema, ali kada zakaže, onda je zlo i naopako kroz cijelu godinu. Ove godine, evo već je Božić, a kiše nema ili je nema dovoljno pa već počinjemo strahovati kako će se živjeti u sljedećoj godini. U vrijeme gladi, ljudi očekuju od misionara da nešto učini, i doslovno, više nade polažu u nas misionare, nego što vjeruju u pomoć države. Znalo je biti godina kad smo morali dovoziti hranu iz grada, ali niti tamo je više nije bilo. To su vremena krize i nadamo se da se ove godine neće ponoviti”, opisuje Boris Dabo svakodnevicu misionara u Africi.