Kinezi se boje “drugog vala” širenja zaraze koronavirusom koji bi mogao nastupiti povratkom stranaca u Kinu, stoga su zatvorili sve granice.
Stranci više ne mogu ući u Kinu, no ako to zbog posla ipak moraju, trebaju ići u karantenu četrnaest dana i to ne tamo gdje oni žele, odnosno ne tamo gdje žive, već gdje ih vlasti smjeste. I ja sam, nakon povratka u Kinu, bio dva tjedna u karanteni, u hotelu, iako sam htio ići u svoj stan. No, Kinezi su rekli, kako moram biti u hotelskoj karanteni. U karanteni sam imao doručak, a ostalu sam hranu morao platiti sam, kao i smještaj koji se također plaća, kaže nam Leo Jeričević, diplomirani inženjer brodogradnje koji živi i radi u Kini.
Naš je sugovornik već godinama u Kini. Nakon što je početkom veljače ove godine, kada se upravo koronavirus počeo širiti Kinom, došao iz Kine u Split kako bi bio s obitelji, krajem prošlog mjeseca, čim je to bilo moguće, vratio se u Kinu kako bi nastavio posao.
- Dobro je ovdje. Život se polako vraća u normalu. Svi nose zaštitne maske, pogotovo u zatvorenim prostorima. Maski ima u prodaji i može ih se slobodno kupiti. Gdje god da se ide, mjeri se tjelesna temperatura - kaže Jeričević.
Mjere su još uvijek rigorozne i Kinezi ih se pridržavaju bez pogovora.
- Ne može se baš tako jednostavno ulaziti iz jednog dijela grada u drugi, odnosno iz kvarta u kvart. U svaki kvart se može ući samo kroz jedan ulaz, jer su kvartovi ograđeni i na ulazima u kvart stoje zaštitari i volonteri koji kontroliraju red, mjere temperaturu, uzimaju osobne podatke i ne puštaju nikoga tko ne živi u tom kvartu. Ako u kvart osoba ulazi automobilom, snime registraciju kako bi je imali u bazi podataka. Onaj tko u kvart ulazi automobilom, otvori prozor i odmah mu izmjere temperaturu. Ako osoba nema povišenu temperaturu, može normalno nastaviti dalje - kaže Jeričević.
Naš sugovornik za dan-dva odlazi na službeni put u drugu kinesku provinciju.
- Službeno putujem u provinciju Jiangsu koja broji oko 90 milijuna stanovnika i koja je izuzetno bogata. U njoj je do sada bilo 600 oboljelih i nitko od njih, na svu sreću nije preminuo. Za ući u tu provinciju morat ću dati bris i moram ići u karantenu, dok nalaz brisa ne bude gotov. Računam da ću u karanteni morati biti dan-dva. Ja se mogu slobodno kretati provincijom u kojoj živim jer imam dopusnicu epidemiološke službe u kojoj piše da sam bio u karanteni i da nisam zaražen koronavirusom - kaže naš sugovornik.
Inače, Jeričević živi i radi na otoku Chongming, koji se nalazi na periferiji Šangaja.
- Na mom otoku bila su samo tri slučaja zaraze i to u samom početku širenja zaraze. U škveru, u kojem radim, tjelesna temperatura svim zaposlenicima škvera, ali i svima drugima koji u škver ulaze mjeri se svakodnevno - pojašnjava Jeričević.
Kinezi se i dalje, tri i pol mjeseca nakon prvog slučaja zaraze u Wuhanu, ponašaju vrlo disciplinirano i slušaju izdana uputstva.
- To je čudo. Oni bez ikakva pogovora slušaju, zato su i uspjeli obuzdati zarazu koronavirusom. Recimo, sada, kada se u Kinu dođe, na aerodromima se prolazi rigorozna kontrola. Uzimaju bris, a došljak mora ispuniti “more” formulara i dati odgovor na “milijun” pitanja. Kinezi pušu i na hladno i to je jedini način da se pobijedi ovaj virus - govori Jeričević.
Za kraj poruka cijeloj Hrvatskoj.
- Treba biti uporan i strpljiv i doći će kraj ovoj pandemiji. U Kini se život puno normalizirao i mjere koje su bile jako striktne urodile su plodom. Tako se trebaju ponašati i ljudi u Hrvatskoj. Moraju slušati one koji odlučuju o mjerama u borbi protiv koronavirusa jer ne postoji drugi put prema pobjedi. Smatram da Hrvatska do daljnjega mora držati zatvorene granice, kako bi onemogućila nekontrolirani ulazak u državu potencijalno zaraženih stranih državljana ili barem dok se situacija u Europi donekle ne smiri - zaključuje Leo Jeričević.
Na kraju napominjemo kako je naš sugovornik u zadnja dva mjeseca ukupno trideset dana bio što u samoizolaciji u Hrvatskoj, što u karanteni u Kini i cijelo to vrijeme je slušao što govore oni koji znaju malo više o zarazi koronavirusom, od nas “običnih smrtnika".