Bio je to prvi put da su se momci koji su održavali telekomunikacijske veze HRT-a i HPT-a na odašiljaču Ćelavac na Velebitu iznad Gračaca, i jedva izvukli živu glavu u kolovozu 1991. godine kad je počela srpska agresija na Hrvatsku, okupili na odašiljaču, prisjećajući se zatočeništva i dramatičnog bijega s 1200 metara visine.
Njihova je misija bila privremeno osiguranje signala HTV-a jednom od rezervnih trasa tadašnjeg HPT-a, jer se istodobno uspostavljala i morska trasa koja je i danas u funkciji. Zadatak su uspješno obavili, dvaput su zarobljeni i uz pomoć Božjeg čuda uspjeli su s kolegama Hrvatima pobjeći iz četničkog okruženja i sačuvati živu glavu!
'Ne znam kako ćete nazad!'
– U vrijeme kad su naši kolege pobjegli na godišnje odmore i bolovanja, HPT-TKC Split je na Veliku Gospu 1991., Iliju Križića i mene pozvao da sutradan krenemo na Radio-relejnu stanicu (RRS) Ćelavac. Trebala nas je dočekati Hrvatska vojska i policija, a transporter JNA nas je trebao odvesti na Ćelavac jer je to bio objekt od strateške važnosti. Umjesto toga, zarobili su nas najprije naši, pa njihovi. Kako? Pa tako što je netko iz HV-a, očito KOS, prijavio 4. GBR da iz Splita dolazi dvojac četnika, pa je general Ivo Jelić zarobio nas dvojicu tehničara HPT-TKC-a Split. Usput je zarobio pripadnike JNA i četvoricu rezervista. Ispitivanje je trajalo tri-četiri sata, a kad je Jelić shvatio važnost našeg zadatka, pustio nas je s riječima: "Ne znam kako ćete se vratiti" – kazuje nam Despot.
– Čim smo sjeli u vojno vozilo, postali smo zarobljenici JNA i rezervista tzv. SAO krajine – podsjeća Despot. Prema njegovim riječima, na RRS-u Ćelavac našli su reportažno vozilo Radio-televizije Beograd (RTB), što je zapravo bio repetitor za Liku i Ravne kotare.
– U svojim prostorijama smo našli JNA vezu s pobunjenim Srbima iz Ravnih kotara. Kad smo provalili vezu JNA, tada smo prvi put čuli za Milorada Pupovca. Nismo ni znali tko je on i što će poslije postati. Tada je bio šef pobune Srba za koje je tražio oružje. Imamo i pisano izvješće koje je sam Pupovac vodio. Bili smo zarobljeni i maltretirani – sjeća se Despot. Tvrdi da su bili izdani, a izdala ih je, kaže, "Radio-televizija Zagreb i Odašiljači i veze (RTZ i OIV), odnosno direktori OIV-a Nikola Perčin i Milan Mićo Ostojić".
– Direkcija RTZ-a i OIV-a je znala da će 24. kolovoza pasti Lička Plješivica i time automatski i Ćelavac. Već u Gospiću je kolega Marfat shvatio da Mićo Ostojić, tada šef svih odašiljača HTV-a za zadarsko područje, ima i ličnu kartu i osobnu iskaznicu. Ostojiću je pomagao glavni inženjer Darko Kragović. Tek smo tada i shvatili zašto se sa Ćelavca izvlače Srbi, a dovoze Hrvati. Da nas likvidiraju! – ističe Despot.
– Kad je nestao signal, prije nego su popalili uređaje, Slavko je zvao direktora Nikolu Perčina koji mu je rekao da po njih dolaze specijalci JNA iz Sv. Roka! (Perčin je 1987. na Radio-televiziju Zagreb (RTZ) bez natječaja doveo Radmana iz Udbe, a on sam je radio za KOS). Tada je Slavko shvatio da je izdan. Ostojić je bio jedan od šefova SDS-a. On je pokrao automatsko oružje koje je odašiljač posjedovao za slučaj obrane – tvrdi Despot.
– Treba znati da su Srbi povučeni s objekta jer se u direkciji RTZ-a i OIV-a znalo da Ćelavac pada. Glavni direktor Nikola Perčin znao je da, kad padne Lička Plješivica, time se automatski gasi i Ćelavac. Zašto se direktor Darko Kragović pojavljuje u smjeni skupa s Ostojićem? Dolazi primiti smjenu Srba i poslati Hrvate. Ne drži se dogovora između RTZ-a i HPT-a o uzajamnoj pomoći koju su i potpisali – ocjenjuje Despot.
Čarobnjak Čuljat
Na Velebitu su mušketiri iz Splita i Zadra, 25 godina poslije, prvi put doznali i sreli čarobnjaka koji je, kad su srpske snage isključile TV signal HTV-a za Dalmaciju i Liku, uspio vratiti signal Hrvatskoj televiziji! Čuvar signala bio je tadašnji novinar TV Zagreb Marko Čuljat, koji i danas sve događaje prati na svom ličkom portalu (www.licke-novine.hr)Fascinantan je bio susret ljudi koji su, ne znajući jedni za druge, nastojali spriječiti pad odašiljača u snage srpskih pobunjenika, a time i totalnu TV blokadu Dalmacije i Like.
– Toga 24. kolovoza 1991. bio sam domaćin ekipi odašiljača i veza HTV-a koji su u dopisništvu u Majerhoferici smontirali repetitor koji bi trebao zamijeniti signal ako četnici zauzmu Ćelavac. To se, na moje zaprepaštenje, dogodilo istog ranog popodneva oko 13 sati. Uključio sam repetitor i zabrinuto otišao kući na ručak. Tek sam danas saznao što se dogodilo. Tog dana četnici su najprije zauzeli odašiljače na Ličkoj Plješivici, ponad Korenice, i automatski isključili sliku za Ćelavac i dalje za Dalmaciju. Ali kako sam ja pravodobno reagirao, slika je ponovno, a to 1991. nisam ni znao, stigla do Ćelavca koji ju je emitirao u Dalmaciju. To je iznenadilo momke koje sam danas osobno upoznao. Bili su radosni, ali nisu imali pojma otkud i od koga dobivaju sliku prvog programa HTV-a – kazuje Čuljat.
– Tog istog dana u predvečerje, dio ekipe HRT-a s Ćelavca je pobjegao spašavajući živu glavu. Bili su to Slavko Marfat s Ugljana i Branko Hofman koji sada živi na Novom Zelandu, a kojima je bijeg spasio život. Oni su, iz neobjašnjivih razloga, na redovnu smjenu na Ćelavac pozvani 23. kolovoza, dan prije nego im je bio termin za redovnu zamjenu smjene, a gore su išli privatnim golfom tadašnjeg šefa Miće Ostojića, a ne službenim vozilom, što im je bilo čudno. Dobili su nalog iz uprave da onesposobe uređaje, što su i učinili, a onda su se dali u bijeg. Za divno čudo, na kapiji nije bilo vojske kad su izišli s uazom, službenim maskirnim vozilom ruske proizvodnje koje je koristila samo tadašnja vojska i slične strukture, odvezli su se do prvog zavoja, onesposobili vozilo i – krenuli na put kroz bespuća Velebita.
Marfat je onesposobio uređaje, uzeo sve ključeve i skrio ih pod jednim kamenom. Baš me zanima – veli – jesu li još tamo. Nisu bili, ali Marfat će jednom doći s motikom i potražiti ih tamo gdje se sjeća da ih je ostavio.
Otpali mu nokti od hodanja
– Čekali smo da padne mrak i krenuli smo s odašiljača. Ranac na leđa, tenisice na noge i u ruke Božje. Cijelu noć smo pješačili na zapad, preko Velebita, Tulovih greda, kroz nepoznata područja. Izrezao sam dio karte da se možemo orijentirati, a Branko je, srećom, bio radioamater, što nam je itekako koristilo – sjeća se Marfat.
– Pješačili smo 28 sati s Velebita do Maslenice. Nema na što nismo naišli, od pastira, četnika, bogzna koga sve ne. Meni su od tolikog hodanja otpali svi nokti – sjeća se Slavko Marfat, koji je, noć uoči dolaska na odašiljač 25 godina kasnije, jedva nešto mogao odspavati, a ono malo što je spavao, sanjao je kolegu s odašiljača Zlatka Nižića, koji je umro! Koliko je sve to dramatično bilo, vidi se iz činjenice da su četnici iz obližnjega Gračaca idućeg dana, 25. kolovoza 1991. godine, počeli divljati i prijetiti klanjem preostaloj ekipi. A na odašiljaču su već desetak dana bili zatočeni Edo Despot iz HPT-a i Ilija Križić, tada već dragovoljac u rezervnom sastavu hrvatske policije, za koje je pravi pakao započeo kad su Marfat i Hofman otišli.
– Četnik je Iliji stalno prijetio pokazujući mu pokretom prsta ispod vrata (gdje je prst imao ulugu noža u pokretu) izgovarajući slovo "z" što znači zaklati. Zvao ga je duvanjski ustaša. Cijeli šaržer mu je ispucao preko ramena, a vjerujem i da mu je jedan dodirnuo kosu – kazuje Despot.
– Pobunjeni Srbi su nas telefonom zvali u razno doba dana i noći, provocirali i prijetili nam smrću. Preko telefona smo ih čuli kako oštre noževe. Kad si u naponu snage, imaš 34 godine, ničega se ne bojiš. Nije ti svejedno, ali ne želiš pokazati. Kad sam četniku koji mi je prijetio rekao: "Ako ti znaš šta ćeš dobit kad me ubiješ, daj mi pušku pa ću se ja sam ubit!", ostao je bez teksta – kazuje mi Ilija, koji je četnicima bio trn u oku čim su, tko zna kako, doznali da je on dragovoljac u rezervnom sastavu hrvatske policije. Stalno su pregovarali s poručnikom Torbicom kojem je obitelj bila u Splitu o mogućoj razmjeni. Naši su isključivali vodu, struju i telefone vojsci u Lori u Splitu, gdje su se za evakuaciju okupljali njihove žene i djeca, prijeteći da će ih ostaviti gladne i žedne ako likvidiraju Križića i Despota. Kako nitko nije imun kad se radi o životima njihovih najbližih, postignut je dogovor i splitski dvojac, Despot i Križić, razmijenjen je 26. kolovoza 1991. godine. Tadašnja vojska ih je odvezla s odašiljača i izbacila nasred ceste, odakle su sami morali kilometrima pješačiti do – slobode. A sloboda je bila tek na Maslenici!
Nakon dolaska na Maslenicu i susreta s pripadnicima 4. GBR uslijedio je prvi napad Srba na Maslenicu i Maslenički most! U tome metežu gardisti su zauzimali obrambene pozicije, tako da su ostali sami, na kraju, iscrpljeni, zapušteni i dehidrirani! Odatle su se autobusom prebacili do Zadra, a onda je po njih iz Splita došao Edin Šura jer su, vjerovali ili ne, dvojica kolega iz HPT-a, inače Srbi, koja su poslana po njih iz Zadra sa službenim vozilom, ukrala auto i pobjegla na okupirani hrvatski teritorij.
Ni riječ zahvale
– Četnici su dobili zadatak poklati ekipu na odašiljaču jer su već ranije imali spremne i obučene ljude koji će preuzeti odašiljač. I njih i nas je iznenadilo da je signal vraćen čim je ugašen. Ni oni ni mi do danas nismo znali tko je to napravio. Samo smo se čudili kako ima signala – objašnjava Križić. On i Despot su preživjeli dva zarobljavanja, najprije hrvatsko pa srpsko. Na Velebitu su im četnici prijetili likvidacijom! Tek nekoliko dana nakon dolaska kući, Križić je postao svjestan sveg užasa koji je preživio! A posljedice plaća i danas boreći se s karcinomima!
Tadašnji šef Ćelavca Mićo Ostojić, inače inženjer elektrotehnike iz obližnjeg Gračaca, ubrzo je postao direktor pobunjeničke Televizije Knin, koja je osnovana uz pomoć TV Beograd. Odašiljač je pao u srpske ruke i ostao je njihov sve do akcije "Oluja".
Hrvatske snage s odašiljača koje su, spašavajući signal na odašiljaču jedva izvukle živu glavu, nikada u ovih 25 godina nisu dobile ni jednu riječ zahvale od hrvatske države. Ni jedan političar nije došao s njima obilježiti taj dan kad su – ponovno rođeni. Od svih medija, uz kolegu Čuljata iz "Ličkih novina" koji je 1991. napravio čudo, a da toga nije bio ni svjestan, još sam samo ja pratila hrvatske mušketire u posjetu odašiljaču 25 godina poslije.Prije Marfata, Hofmana, Despota i Križića, s Ćelavca je pobjegao i Rade Punoš, kojem je, kazuje nam na Masleničkom mostu, jedan prijatelj Srbijanac, čije ime ne želi spominjati jer je još živ, javio da će biti likvidirani. Ekipa iz Zagreba je na Ćelavac stavila ometač Radio Knina, što je Srbe posebno iritiralo, pa su pošto- poto htjeli zauzeti odašiljač. A s tim odašiljačem Srbi u Hrvatskoj su mogli bez problema pratiti tada program Miloševićeve TV iz Beograda.
Despot, Križić i Marfat posjetili su i Gračac, gdje su pred spomenikom hrvatskim braniteljima položili vijenac za sve poginule u borbi za slobodu Hrvatske, a primila ih je i načelnica općine Gračac Nataša Turbić.