'Nema vode, ne možemo se oprat, čim puvne, nestane struje! Kakav turizam, kakav povratak mladih? Imaš osjećaj da se s nama rugaju'

Hoće li i nama napokon svanuti neki lipši dani a ne da smo konstantno zadnja rupa na svirali. Ovo je poražavajuće stanje i nije dostojno života u 21. stoljeću. Jednom riječju-užas!

Tim su nas riječima obasuli stanovnici jednog od dva Drvenika. Onog Velikog, ilitiga Velog, kako ga zovu fetivi. Kukaju, plaču. Ništa im ne valja. Jadaju se po pitanju vode koju im je, umjesto povećanja količine, smanjilo, toliko da se ne mogu oprat, a kamoli turistima napunit bazen.

Užasavaju se stanja u kakvom se nalaze ceste na otoku, a uz to, strahuju da će zbog nemara netko stradati od stupova javne rasvjete koji samo što nisu legli na pod. Još je bezbroj problema, od ukidanja trajektne linije koja je jedino petkom iz Splita vozila na ovaj trogirski otok, doktora koji im svrati na sat, dva, pa do smeća u kojemu se tijekom ljetnih mjeseci doslovno guše.

Barem nam tako kažu oni koji su nas dočekali na prvom jutarnjem trajektu koji je s modernih trogirskih Solina pristao u drveničku luku. Čekaju putnike traktori, peglice, renoli, raznorazne ramine, naravno bez tablica, a nas dočekuju ljudi kojima je više puna kapa ovakvog života na otoku. Diže im se, vele nam, kosa na glavi kad čuju političare kojima su puna usta otoka i povratka života na njih.

A među njima je i Nado Rušinović. Čovik, ogorčen na sve. Ali baš sve!

- Problemi su di god takneš. Od struje, rive koja se radi godinu dana a radovi stoje, ne miču se. Turizam je nula bodova. Pa nema niti jednog broda, jedrilice, turista. U ovo doba već bi bilo nautičara, sad nikoga. Svaki malo jači vitar nas ostavi u mraku. Nestane je i po danu, to je za poludit. Imaš osjećaj kada se s nama rugaju. Ma o čemu mi pričamo, kakav turizam, kakav povratak mladih ljudi na otok. Pa starci biže odavde - upozorava Rušinović rugajući se kako je jedina voda koja valja na otoku - mineralna voda.

I Javorka Kvaternik, koja je na otoku od odlaska u mirovinu smatra kako je svaku godinu sve gore.

- Mnogi smo iz grada otišli na selo, na otok, tko je gdje mogao. Voda je strašan problem, a taj problem uzrokuje cijeli lanac problema. Kako se bavit turizmom kad turistu moraš objašnjavat da štedi vodu. Ovaj otok je od pamtivijeka žedan, niti imamo vode s neba, a ni s vodonosca. Nakon 60 godina su nam ukinuli liniju koja je iz Splita petkom vozila do Drvenika. Ljeti su pojačali jednu liniju pa voze četiri u jednom danu. Tu se na ruku išlo turistima a ne nama domaćima koji da bi pošli kod doktora u Split moramo putovati četiri sata. Strašno - veli nam mještanka Kvaternik i dodaje kako je smeće veliki problem jer se danima gomila u samom centru mjesta odakle se vozi na smetlište.

- Turisti ljeti šetaju otokom i bacaju boce po usputnim parcelama. Pa gdje će ga baciti, kante nema nigdje - jada se Kvaternik, dok nam prilazi Ćiro Majić, pitajući se zašto su Drveničani građani drugog reda.

- Pa di ovoga ima, prije deset godina se na otoku napravila cila vodovodna mreža a mi patimo i muku mučimo s narudžbom vode. Umjesto da nam povećaju količine koje možemo naručiti, oni nam smanjuju pravo na dostatne količine. Što nam na taj način rade, tjeraju i ovo malo ljudi što je na otoku ostalo - upozorava Majić i dodaje kako bi ovo ljeto Drvenik Veli mogao ostati i bez prodavaonice kruha.

- Pekar koji svako ljeto radi u mom prostoru gdje je u najmu, ovo ljeto vjerojatno neće radit. Šta će dolazit kad neće imati vodu. Čime će čovik oprat ruke, sebe, strojeve. Može jedino morem - hvata se za glavu lokalac Ćiro, pokazujući nedovršenu rivu koja se uređuje godinu dana, a radovi doslovno stoje na mjestu.

Pristižu nam ogorčeni sugovornici ko na traci, a mi žurimo u barku Milke Jukić, Imoćanke koja je na Drvenik došla ima 20 godina.

- Da mi je netko kazao da ću ovo doživjeti, nikad ne bi došla na otok. Pa umjesto da se razvijamo i idemo naprijed mi nazadujemo i idemo krivim putem. Najveći živući problem je novi zakon o vodi koju su nam smanjili za 400 posto. Umjesto 20 kubika sada imam pravo na pet. Sedam kuća oko moje se bavi turizmom, ljudi su izgradili bazene, uložili novac u uređenje apartmana. Zašto - pita se Milka Jukić i kaže kako im se već događalo da im gosti bježe zbog vode.
Napominje nam još jedan apsurd koji zaslužuje rubriku „vjerovali ili ne“.

- Dobila sam subvencije za izgradnju bazena od oko 35 tisuća kuna. Izgradila sam ga i uložila još pet puta toliko. Zašto? Da bi stajao prazan jer ga nemamo čime napunit. Nema vode. Strava. Baš kao i sa smećem koje vozim kilometar autom, a poskupilo je 400 posto. Sa 50, skoro na 200 kuna. Jednom tjedno odvoze smeće, čak i ljeti kad je na otoku deset puta više ljudi. Da sam ja prošle godine znala za ovaj zakon o ograničavanju vode, rekla bi turizmu zbogom - kategorična je Milka.

Pokazuje nam Milka Jukić i nagnute stupove od javne rasvjete o kojima se nitko ne brine. Pitanje je dana kad će nekome pasti na glavu.

- Evo, oko moje kuće ima sedam stupova, a mjesecima radi jedna žarulja. Svi smo legalni iznajmljivači i bijesni smo na puno toga. Nedavna bura je napravila strujni kaos na otoku i to tako stoji mjesec dana. Stup koji visi na žicama jedino može nekoga ubiti - pripovijeda nam Milka dok nam pokazuje bazen za koji se boji kako će ovoga ljeta ostati prazan.

Vodi nas dalje i pokazuje ceste na otoku, koje su, ruku na srce, u gorem stanju nego u bilo kojoj zabiti.

- Rupa na rupi, kamene gromade udaraju o automobile, gume pucaju svakog tjedna. Sami smo uređivali putove, gradili ih, nasipali. Pa je li moguće da je asfalt skup u 21. stoljeću - hvata se za glavu Milka Jukić, upozoravajući kako će Drveničani po svemu sudeći na prosvjede pred zgradu Županije, a ako treba i pred Vladu na Markov trg.

Jada nam se Milka po pitanju mnogo toga, dok se žurimo na trajekt razmišljajući hoće li se na otoku išta promijeniti do našega idućeg dolaska.