Ako ste čitali Gulbranssenovu trilogiju o životu u norveškoj planini, onda vam je jasno zašto su vlasnici maloj kolibi u blizini Mrkoplja dali ime “Šume pjevaju”.
I nama je prva asocijacija bila na davno pročitanu knjigu “I vječno pjevaju šume” Norvežanina Trygvea Gulbranssena, a od vlasnika kolibe doznajemo da je koliba doista dobila ime po toj knjizi.
E sad, da nije šume oko kolibe, odnosno da nije šume u Gorskom kotaru, teško bi naziv bio takav. Šuma je veza s romanom i doživljajem. Tko god je proveo malo vremena u šumi, zna da šuma zaista pjeva, doduše, nema glasa, nema riječi, nego samo čista zvučna ljepota. Možemo slobodno reći pjesma za uši i dušu.
Ime odavno u obitelji
Ali ime “Šume pjevaju” je već tradicionalno u obitelji, kaže nam vlasnik kolibe Zlatko Rački, koji se zajedno sa suprugom Jasnom Kovačević brine o tom čarobnom utočištu usred šume.
Naime, njegov otac je bio lugar, vječno u šumi i sa šumom pa je davne 1984. u Mrkoplju otvorio i gostionicu istog naziva. Gostionica je zatvorena prije pet godina, ali ime je nastavilo živjeti.
A oko kolibe “Šume pjevaju”, osim što se šuma javlja, čuju se i šumske životinje... Svrate do kolibe srne, pokoji zeko, lisica i domaći puh. Tu je tišina, noću prirodni mrak i zvijezde, što bi neke gradske goste možda i uplašilo jer nisu navikli na toliki mir. Jer ova drvena kućica je izvan svake mreže. “Off grid”, kaže vlasnik i objašnjava što to, danas čak neshvatljivo, zapravo znači.
– To znači da nije povezana na električnu energiju. Nema komunalnih blagodati kao što su voda, plin, kanalizacija, nema čak ni prilaznog puta. Boravak i život u takvom objektu podrazumijeva dobivanje energije iz obnovljivih izvora i iz izvora ljudske energije i slično – objašnjava Rački.
Koliba se nalazi na osami u šumi. Prvo najbliže mjesto na kilometar udaljenosti je Begovo razdolje, a potom Mrkopalj koji je udaljen pet kilometara. Izgrađena je prije 20 godina, ima ukupnu unutrašnju površinu oko 80 kvadrata, s potkrovljem, inače koliba tlocrtno zauzima pedesetak metara četvornih.
Zlatnih ruku djelo
U gradnji i uređenju interijera korišteni su sve prirodni, često reciklirani materijali, oni koji su već bili negdje ugrađeni i korišteni, poput prozora, vrata, greda.
A sve je ručni rad, počevši od konstrukcije, što bismo rekli: zlatnih ruku djelo, jer u obitelji nema ni tesara ni stolara. Sve su sami radili, jedino su zvali meštra za postavljanje krova. Sve je od drva, od namještaja do detalja, poput slike na zidu koju je radio otac.
Čak su i vodilice za struju – koja dolazi od solarnih panela od 12 V – obložene drvom, a sve to znači puno ljubavi, truda i strpljenja. I puno gušta, napominje Zlatko Rački.
Kišnica na štednjaku
I za boravak u kolibi treba strpljenja i ljubavi, jer se mora ložiti vatra, voda od kišnice grijati na peći ili štednjaku, a sve se troši racionalno. Tuširanje se obavlja limenom kantom nakon što se kišnica ugrijala na peći. Ali ima i nešto utješno za one razmažene tehnologijom, a to je da se pitka voda dovozi. Kišnica se ne pije.
U zimskim mjesecima, po snijegu, do kolibe se može doći jedino pješice. Do glavne ceste ima 200 metara, a onda se dalje lako dođe do civilizacije. Sve to može izgledati nestvarno, pogotovo mladosti iz grada, onoj koja ne zna živjeti bez mobitela, bez Wi-Fija, bez društvenih mreža, bez tuša, bez semafora i “mirisa” iz auspuha, ali korona je tu donijela nešto na što smo zaboravili, potrebu za zelenilom.
Vlasnik nam govori kako su kolibu počeli iznajmljivati prije tri godine, baš s dolaskom korone koja je skoro stvorila kolone zainteresiranih za život u prirodi. Tako je i koliba “Šume pjevaju” postala mjesto koje nam je svima toliko potrebno da se vratimo ili konačno upoznamo ljepotu prirode.
