Čim smo se maknuli s pristanišnog mula na Istu, na koji smo stigli "Jadrolinijinim" katamaranom "Olea", u prvom redu do mora, uz uređena dvorišta starih išćanskih obiteljskih kuća, dočekala nas je jedna derutna zgrada, zarobljena u kupinu i draču, s tri otužne agave koje, čini se, neće dočekati cvijet da bi ponosno uginule.
Zadnji put kad smo bili ovdje, 2016. godine, ta je jednokatnica zjapila pusta, ali barem nije bilo drače i kupine, a agave kao da su onda bile nešto življe. Bilo je to prigodom posjeta ovom otoku predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Tada su se zadarske gradske vlasti – jer Ist je, kao još šest obližnjih otoka, pod zadarskom upravom – potrudile urediti okoliš oko napuštene kuće. Nije, naime, u redu da predsjednica, je li, odmah naleti na draču, a kad prođe parada i svita, bit će kako bude.
Ta je zgrada nekad bila sjedište, s uredom i stanom, lučkoga kapetana na Istu, a danas kada kapetana više nema, samo jedan od rijetkih ostataka državnog vlasništva, zapravo čisti simbol nebrige države za svoje vlasništvo, pa i na tako dragocjenom mjestu.
Naravno da takva neuredna rugoba "usrid mista" kvari šarm koji svako malo otočno selo ima, onaj starinski, izvorni i elegantni šarm koje ga razlikuje ne samo od kopna, nego i od mjesta na drugim otocima. Ali Išćani, pa i turisti koji ovih dana sve više pune apartmane izgrađene u starom dijelu mjesta te na njegovim dvjema obalama, južnoj u uvali Široka, i sjevernoj u uvali Kosirača, kao da su navikli na tu "šaku u oko". Ljeto je, Ist je oživio, dječje graje i klinaca na romobilima, biciklima i hoover boardima na sve strane, plitka uvala s plažom idealna je za brčkanje, po mjestu lunjaju nautičari, pune stolove dvaju mjesnih kafića, kupuju u tri lokalna mala dućana, navečer će puniti katrige svih pet restorana na Istu...
Dva poziva
Ali mi nismo došli na uživanje u ljetnoj idili. Gotovo na isti dan s Ista su nam stigla dva poziva: prvi je stigao od Katy Babajko, vlasnice najpoznatijeg i najstarijeg restorana na zadarskim otocima, a drugi iz Mjesnog odbora Ist. Gospođa Katy, poznata svim nautičarima, otočanima i Zadranima, bila je ljuta i kratka:
– Nakon 40-50 godina na Istu nema bova! A nitko ne zna zašto. Nautičari nam dolaze, vide da se nemaju di vezati i pođu ča. A ovi što ostanu bace sidro di ih je volja i sad je u ovoj našoj vali nered.
A iz Mjesnog odbora su nam javili kako ne znaju kako izići na kraj sa zadarskim "Vodovodom" i zadarskim gradskim službama jer je mjesna dragocjenost, velika gusterna za vodu od kojih 300 kubika, oštećena, napuknuta, ne prima vodu, a makar imaju cijeli sustav hidranata i cijevi, nekadašnji korisnici, a to su mjesna ambulanta s liječnikom koji pokriva i Ist i otok Molat, osnovna škola koja, doduše, nema učenika pa i ne radi, pošta, mjesni DVD te još desetak privatnih kuća koje su spojene na taj sustav, a imaju vodomjere zadarskog "Vodovoda", nemaju vode. Ni mjesto nema potrebnu zalihu vode za slučaj duže suše, onda kad vodonosac "Zrmanja" neće moći stići odvesti dovoljno vode na sve otoke.
I eto nas na Istu, iskrcali smo se baš do "Zrmanje" koja je punila kućne gušterne. Dočekuje nas predsjednik Mjesnog odbora Željko Domić. Dok se mi pokušavamo barem malo nauživati išćanske idile, on odmah kreće:
– Mjesni odbor je HDZ-ov, na vlasti je u gradu HDZ, ali smo zbog ovoga s Jaminom, tako zovemo taj dio gdje je seoska gušterna, svi bili spremni podnijeti kolektivnu ostavku – objašnjava Domić. – "Vodovod" je digao ruke od te gušterne zbog nekakvog starog duga PZ-a Ist koji je završio na sudu i sada su kaznili cilo misto. Ni Mjesni odbor niti itko na otoku ne može krpati cisternu koja je u vlasništvu Grada Zadra i koju trebaju osposobiti profesionalci. Pa kad je u vlasništvu Grada, neka se Grad i brine o njoj, neka preda gušternu "Vodovodu". Iz Grada su nam obećali da će taj problem ove godine riješiti pa smo odustali od ostavki, ali sve je i dalje isto, a otočna ambulanta i dalje je spojena na župnu kuću "iz usluge". Doktor nam ionako razmišlja hoće li ostati. A baš zbog vode bi mogao otići.
Građani trećeg reda
Razgovoru se priključuje i bivši predsjednik MO-a Marijano Smoljan, umirovljenik koji cijelu godinu živi na Istu i, iskreno, još je ogorčeniji nego puno mlađi Željan.
– Ma to vam je čisti primjer nebrige Grada Zadra prema otocima i činjenice da smo mi otočani građani ne drugog, nego trećeg reda. Gušterna je samo jedan primjer. Tko u gradu Zadru, kojeg smo dio, održava zelene površine? Radnici "Nasada". A ovdje? Nitko. Dođu jednom godišnje njih tri-četiri, tu i tamo nešto pokose, a ostalo je na jednom jedinom radniku "Čistoće", koji se ionako ubije od posla odvozeći smeće koje navezu jahtaši od kojih misto ionako nema ništa. A odvodnja? Ljudi sami prazne septičke jame tako da se snalaze kako znaju. Zgrada Kapetanije je samo primjer, pogledajte priko uvale, tamo gdje je nekad bila JNA. Cijeli kompleks stoji zapušten. Navodno će tu Sveučilište izgraditi studentski kampus, ali sve to stoji već godinama. Možemo vam mi nabrajati koliko hoćete, ali ovo je bitno: mi kao ravnopravni stanovnici grada Zadra imamo potpuno iste račune kao da živimo u samom gradu, od komunalne naknade pa nadalje, a od Grada i od njegove usluge nemamo ništa. Sve mi se čini da nas se namjerno sve kažnjava i da se sve to radi planski: mi stari ćemo izumriti, mlađi su otišli i odlaze s otoka, a ovo će postati rajsko misto za bogate. Zato je sve gore i gore nego prije pet, deset ili petnaest godina – završio je Smoljan.
I Marijano i Željan kazali su nam da znaju kako se o marini u glavnoj išćanskoj uvali, Široka, priča već dugo, ali da im nije jasno zašto su ove godine ostali bez plutača, bova, koje su bile sigurni vez nautičarima, a Široka im je omiljena luka. Osim toga, mjesna Poljoprivredna zadruga do lani je imala koncesiju za održavanje bova, odvoz smeća i naplatu veza, pa su koristi imali svi: i država od koncesija i mjesto, a i nautičari, koji se sada u Istu gotovo da nemaju gdje vezati.
– Mi od Grada Zadra nemamo baš ništa – rezolutna je i Katy Babajko, koju smo našli u njezinu istoimenom restoranu uz more u uvali Široka.
Mul od Austro-Ugarske
– Vidite onaj mul, glavnu đigu u mistu, tamo di staje brod. Izgradila ga je Austro-Ugarska, dogradila Jugoslavija, a onda je naša mjesna zadruga nakon rata izgradila i dodatno drveno privezište na kojem su se vezivale jahte. Sada PZ više nema pravo ni na bove ni na mul, pa je i nautičara manje. Znamo mi da se ovdje planira marina, ali zašto nismo mogli imati bove dok se ne sagradi marina? U Ist su uvijek dolazile veće jahte, od 20 metara i duže, ozbiljni gosti koji su bili spremni platiti da dobiju sigurnost veza, da im netko odveze smeće s broda. Ja se za svoj restoran ne bojim, imamo dovoljno gostiju, ionako radimo samo na rezervacije, ali cijelo selo živi od nautičara i turizma. I pazite, tek smo ove godine otvorili restoran, u lipnju, a drugi dan se na Ist iskrcalo deset različitih inspektora i carinika. Ma što ovdje imaju toliko kontrolirati, sezona nije bila ni počela? Tu ionako sezona traje misec, misec i po dana i svake je godine, čini se, gore, sve je kraća, a gosti sve lošiji. Vi sad vidite u uvali nekoliko desetaka brodova, ali to su vam "paštetari", oni bace sidro, ne izlaze na kraj, ne troše, a smeće hitaju u more. Ove godine će opet biti manje pravih, ozbiljnih gostiju, a ni Ist, čini mi se, više nikad neće biti ono što je bio – završila je Katy Babajko.
Nakon svih tih razgovora i očitog ogorčenja zbog statusa u kojem se ovaj otok nalazi, teško da smo imali volje i vremena guštati u išćanskoj idili. Stvarno, onda kad je prije dvije godine ovdje bila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović stvari su se činile bolje, a ona se bila obavezala da će preko svojeg Ureda nastojati pokrenuti stvari na zadarskim otocima nabolje. Ma naravno da je to bila samo parada i da je cijela priča o nekoj posebnoj skrbi o otocima, pogotovo ovima koji pripadaju gradu Zadru, šuplja i deklarativna. Život i otočna svakodnevica svjedoče drugačije.
Na centralnom mjestu u išćanskom portu kočoperi se velika ploča sa zračnom snimkom cijelog otoka i mjesta, ali i s velikom oznakom kojom se daje do znanja da je taj teritorij dio grada Zadra. Sad, teško je razlučiti: je li to na ponos ili sramotu. Grada i države, naravno, ne Ista i Išćana.
Kapetani i mornari na bogataškim jahtama
Išćanima je već desetljećima u tradiciji odlazak na strane, bogataške jahte, uglavnom u Francusku, i ti dobri izvori prihoda praktički su i izgradili i odžali Ist i nakon onoga i nakon ovoga rata. Na Istu je službeno, po biračkom popisu, oko 280 stanovnika, ali naravno da ih je zimi manje: ili su vani po brodovima ili su u Zadru, na sigurnom.
I suprug Katy Babajko, Cvetko, kapetan je na jednoj takvoj jahti makar mu je punih 78 godina. Ne posustaje. Zato je Katy dobar dio života, prateći muža, provela boraveći u Monacu, zapravo na relaciji Francuska – Zadar – Ist, gdje i u 71. godini sa kćeri Rosemary i zetom Vladom Hranićem vodi uspješan obiteljski restoran.
A kapetan Cvetko s jahtom je trenutno negdje u Italiji.