- Kažu neki da protokom vrimena rana zacjeljuje, ali ja u to ne virujen. Dosad ništa nije, a prošlo je 13 godina.
On je s menon svaki dan, to se ne može ni zaboravit, ni zaobić, ni mimioć. Da je stradao u ratu, ili u prometnoj nesrići poginija, to bi se još moglo i razumit, prihvatit, ali ovako, na ovaj način... to ide teže, teško, nikako. Ka da nam ga je neko ukra! I uvik ga čekaš, nadaš mu se... - govori Ivica Strikoman o svom sinu Hrvoju, tada 18-godišnjaku, koji je zajedno s još jedanaest svojih kolega stradao u nikad razjašnjenoj kornatskoj tragediji – rutinskoj vatrogasnoj intervenciji na otoku Kornatu Velom koja se pretvorila u kataklizmu.
Desantirani helikopterom, usred kornatskog kamenjara, u kojem jedva da i trava raste, izgorjeli su, pod misterioznim okolnostima Dino Klarić, Ivan Marinović, Marinko Knežević, Gabrijel Skočić, Karlo Ševerdija, Hrvoje Strikoman, Ante Juričev Mikulin, Ivica Crvelin, Ante Crvelin, Tomislav Crvelin, Josip Lučić i Marko Stančić. Na mjestu događaja preminulo je njih šest, a šest ostalih gasilo se dan za danom, gubeći bitku za život, u bolnicama u Splitu i Zadru.
Jedini koji je preživio vatrenu stihiju tišnjanski je vatrogasac Frane Lučić, koji je prošao kalvariju dugotrajnog liječnja, s čak 11 operacija, i danas živi s teškim tjelesnim invaliditetom. Ostao je bez svih deset prstiju na rukama i bori se za što bolju pokretljivost dijelova šaka koji su mu još ostali.
- Znalo mi se desiti kad san u polju, u maslinama, pa kad staneš odmorit, zapalit cigaret, i uzmen mobitel, stisnen mobitel, zivnen njegov broj, i velim – javi se. Malo se makneš od stvarnosti... Ja imam još njegov broj u mobitelu, evo ode, di piše Radesna. Kad je bija mali, nije zna reći Radenska, ona mineralna voda, nego je govorija – Radesna. I tako mi je osta Radesna - govori 58-godišnji Ivica, koji svakog 30. kolovoza proživljava isti, beskrajni dan.
Pogotovo kad se dogodi kao u nedjelju, da je bio isti, potpuno isti dan, ružan san, kao i tog 30. kolovoza 2007. godine.
Jugo se vratilo
- Isto vrime, isto, isto, samo šta je onda bija četvrtak, a sada je bila nedija - vrućina, sparina, jugo, glava u balunu, u baloti, šta bi rekli mi Dalmatinci, pa čekanje, pa di je, šta je, kud je... Zoveš ovoga, zoveš onoga, niko ništa ne zna. Ja san u nedilju cili dan bija bez mobitela, nastojiš se isključit i maknit od svega toga, jer boli, strašno. I onda, uključiš mobitel navečer, i prvi koji ti se javi je isti onaj prijatelj iz Zagreba koji mi je i prije 13 godina doša odozgora dat potporu, podršku, bit uz mene kad se to dogodilo, da bude duhom uz tebe, da ne potoneš skroz... Moj prijatelj Marin Puh - kaže Strikoman polako i isprekidano, stišćući suhe crvene oči, koje su suze davno isplakale.
I ostale familije čiji su sinovi, očevi, braća stradali na Kornatu "u istoj su kašeti brukava", a svaka se s njom nosi na svoj način.
- Svako je iskažije ili ne iskažije na svoj način, zatvori se u sebe, ne pričamo o osjećajima kad se nađemo, valjda to još nije sazrilo. Pričamo o drugim stvarima vezanim za tragediju, o suđenju...
Još su tri familije u Vodicama, Skočić, Ševerdija i Juričev Mikulin, ostale su iz Šibenika i Tisnog.
- Sud, istina, neistina, ko šta laže, o ovome i onome. Sud je stigao do toga da je Dražen Slavica oslobođen odgovornosti, žalba je išla na Vrhovni sud, sad čekamo šta će biti... Hoće li sud to prihvatiti, ili će vratiti na ponovno suđenje. U svakom slučaju, mi kao da smo prikriženi. Imamo 12 mrtvih, a ne zna se ni kako ni zašto, uslijed čega, ni zbog koga – ni ko je odgovoran, ni šta se uopće dogodilo, ni kako. Dvanaest mrtvih i trinaest godina... Velim vam opet, da je bio rat, pa znaš da ga je pogodilo, ili prometna. A ovako, ne možeš prihvatit. Od same vatre i samog požara tamo nisu stradali! Pa nisu tamo bili ljudi invalidi i na štakama, pa da su pali, izgorili. To su bili sve ljudi, mladi, sportaši... - ponavlja Strikoman ono što i većina drugih.
Naime, u službena objašnjenja kako su vatrogasci stradali od "eruptivnog požara", "izgaranja nehomogene plinske smjese" malo tko vjeruje. Skloniji su prihvatiti teorije kako su vatrogasci stradali od kerozina koji je iscurio iz helikoptera, ili zaostalog NATO-ova streljiva, (napalm) bombi odbačenih nakon bombardiranja Srbije, pri povratku bojnih zrakoplova u bazu u talijanskom Avianu, oko čega se ne slažu stručnjaci.
Bez objašnjenja
Za laike je to idealno objašnjenje, koje objašnjava i to zašto se na istinu – i sudsku presudu - čeka toliko dugo, a i zašto je na poprište nesreće, na kojoj su nasmrt opečeni vatrogasci satima čekali pomoć, prva stigla Hrvatska vojska, i to elitna Bojna za specijalna djelovanja.
Stručnjaci - ili oni koji se tavima predstavljaju - i to lako objašnjavaju. Oni su bili najoperativniji. Nije Hrvatska Rusija pa da ima ministarstvo za izvanredna stanja.
U svakom slučaju, pored borbe za istinu o kornatskoj tragediji, koje još nema, pa tako ni odgovornih, jednako teško je išlo i s odštetom jedinom preživjelom, Frani Lučiću. Za nju je trebalo punih deset godina sudovanja, da bi nagodba s Republikom Hrvatskom bila postignuta tek u ožujku 2019. godine. Njome mu je priznata odšteta od 5,5 milijuna kuna, uz mjesečnu rentu od 6,5 tisuća kuna.
No, država time nije priznala i odgovornost za tragediju, koja se i 13 godina poslije pokazuje kao neodgovornost prema žrtvama. I njihovim obiteljima, koje zaslužuju istinu. To njih prvenstveno zanima, a ne novac. Iako im nije lako.
- Novac nam nije satisfakcija. Neki novac jesmo dobili, ali to se brzo potroši, nešto popraviš po kući i gotovo. Ali, nebitno je to prema svemu, životu, sinu. Evo, ja sam na birou već šest godina, to je hrvatska stvarnost, bez naknade, bez ičega. Žena mi radi u trgovini, u Plodinama. Stariji mi je sin završio povijest i komunikologiju, u Zagrebu, već šest godina ne može naći posla u struci, pa se snalazi, u malom poduzetništvu. Imamo nešto malo najma, imali smo u prizemlju kuće poslovni porostor, ali to je bilo do korone. Ali, da mi dadu i miljune, kao da će mi to vratiti išta? Šta je to prema sinu, životu, svemu - izbjegava Strikoman razgovor na tu temu.
Veli da je bivša predsjednica pokazivala i želju i volju da im pomogne, sastajali su se s njom nekoliko puta, ali rezultat je bio - ništa.
- Davali su im i neke dokumente na uvid, ali u njima, unatoč tome što je na njima pisalo "strogo povjerljivo", nije bilo ničega. U 12 godina samo se vrte neki papiri - zaključuje Strikoman.
