’Oluja’ je pomela tlapnju o Krajini, stanovništvo okupiranih dijelova Hrvatske takvu akciju u najvećem broju slučajeva nije očekivalo

Ovo su napravili prijatelji”, pisalo je na jednoj od porušenih zgrada u samom središtu Drniša.

No bilo je još znakova “dobrodošlice” koji su dočekali sve koji su nakon “Oluje”, prvi put nakon četiri godine neizvjesnosti, zakoračili u svoj Drniš.

Moj je otac tako na stolu u dnevnom boravku našeg stana našao papirić na kojem je kemijskom napisano “Budite dobri domaćini”. Inače, čovjek koji je to napisao, i u našem stanu očito živio do “Oluje” (po svemu je bilo očito da je stan napušten na brzinu!), bio je, ako se ne varam, Srbin iz Žitnića, prije rata smo se mimoilazili u dvorani, jer je pred početak mojih košarkaških treninga završavao njegov karate...

I tako smo “postali” dobri domaćini. Možete kazati da je to svojevrsna loša ironija ili bahatost s pozicije sile koja se smatrala nedodirljivom, svejedno. S “Olujom” je nestala. Kao i tlapnja o nekakvoj Krajini na teritoriju međunarodno priznate države, koja je – pa valjda je to bilo za očekivati?! – kad-tad morala krenuti, milom ili silom, u uspostavu ustavnopravnog poretka u svojim granicama. Oni koji su o tome razmišljali s “one strane barikada” digli su sidro prije kolovoza 1995. Znali su i oni da su se četiri godine terora i samovolje krajiških šerifa nekome morale obiti o glavu.

Velikosrpskom propagandom zadojeno stanovništvo okupiranih dijelova Hrvatske “Oluju” u najvećem broju slučajeva nije očekivalo, a pripreme za evakuaciju nisu uzimali preozbiljno (to su mi neki drniški Srbi poslije i osobno priznali), vjerujući do posljednjeg trenutka da će ih Srbija i “svemoćni” Slobodan Milošević zaštititi i na sve načine pomoći čak i tu, ni 30 kilometara od Šibenika, 70-ak od Splita.

Vučićeve opsjene

Nisu ih tada ni najmanje brinule sudbine svojih dojučerašnjih susjeda, koji su već četiri godine bili u prognaništvu (pod okupacijom je bila trećina Hrvatske!), svatko u svom poniženju, nespokoju, očaju ili bijesu... A nisu ih se, jasno je iz svega, ni bojali, toliko su bili samouvjereni u snagu svoje paradržave i pomoć koja “samo što nije stigla iz majčice Srbije”.

Kaotičnost toga vremena ilustrira i ova sličica – nakon što je promijenio bravu, moj je otac otišao do zgrade policije kako bi prijavio i vratio oružje koje je zatekao u stanu. Po povratku, šokirala su ga širom otvorena, bolje reći razvaljena vrata. Jedan hrvatski vojnik je, naime, krenuo u “oslobađanje” stana. Naravno, ne od četnika...

Takva su to vremena bila. Otad je, evo, prošlo punih 27 godina. Dovoljno da bismo bili zreliji i pametniji? Kako tko!

Velikosrpska propaganda s uporištem u političkim agendama predsjednika Srbije Aleksandra Vučića ustrajno njeguje svoj uhodani narativ koji, očekivano, zanemaruje i apstrahira sve što se u Hrvatskoj događalo od 1991. i izbijanja oružane pobune Srba uz pomoć ostataka JNA do kolovoza 1995., pa se bave samo – kao recimo naslovnice srbijanskih tabloida ovoga četvrtka – “godišnjicom masovnog proterivanja Srba iz Krajine” (Blic).

Ili se pak snebivaju (kao, recimo, Informer) nad činjenicom da “5000 Srba letuje u Hrvatskoj dok ustaše slave klanje Srba!”...

Ovih se dana u Srbiji reklamiraju film i serija o “Oluji”, koje redateljski potpisuje Miloš Radunović.

”Napravite jedan o Ovčari ili Srebrenici”, uzvraćaju na to sa svih strana...

No pustimo sada velikosrpski narativ, bilo bi naivno misliti da je on potpuno i doslovno poražen s idejom o samoproglašenoj, po mnogo čemu i terorističkoj Krajini. Vučićeve politike dovoljno su ozbiljan dokaz da ta ideja nije nestala, da nije u pitanju samo opsesija neke tamo ekstremne desnice.

Po tim, pojednostavljenim verzijama povijesti, “Oluja” nije imala za cilj vratiti okupirani teritorij u ustavnopravni okvir RH – inače, tom je vojno-redarstvenom akcijom oslobođeno oko 11 tisuća četvornih kilometara, ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske – kao što nije imala za cilj ni omogućiti povratak kućama svim tim ljudima koji su 1991. protjerani iz svojih kuća.

Ne, ona je – ako slušate Vučića i njegove medijske trbuhozborce – zapravo četiri godine smišljana i planirana valjda samo da bi se napakostilo nedužnim Srbima koji su, eto, podržavali samoproglašenu, fantomsku tvorevinu u kojoj je, ne zaboravimo i taj “detalj”, preostalo nesrpsko stanovništvo (uglavnom starije dobi) bilo prepušteno maltretiranju svih vrsta i milosti onih koji nisu imali srca za takva iživljavanja...

Tome se jednostavno moralo stati na kraj, to više što ondašnje krajiško vodstvo nije prihvaćalo niti prijedloge “labave” reintegracije koji su stizali iz diplomatskih krugova međunarodne zajednice.

I Hrvatska je učinila što bi u nekom trenutku poduzela i svaka država koja drži do vladavine prava: u samo 84 sata vojno-redarstvene operacije, u kojoj je bilo angažirano gotovo 200 tisuća hrvatskih vojnika, oslobođen je najveći dio okupiranog teritorija, osim istočne Slavonije u kojoj je uslijedila mirna reintegracija. U “Oluji” je smrtno stradalo 239 osoba, 1430 ih je ranjeno...

Nakon “Oluje” je bilo i ratnih zločina, iživljavanja nad srpskim civilima, s tim se Hrvatska 27 godina poslije ne bi trebala imati problema suočiti. Iz nevladinih udruga i Srpskog narodnog vijeća upozoravaju da ni svi takvi primjeri još nisu procesuirani.

Da, istodobno je dobro znano i da mnogi ratni zločini srpskih formacija nisu procesuirani, da mnoge obitelji još tragaju za svojim nestalima, ali baš kao i kad je u pitanju bila logika pokretanja “Oluje” – pravna država mora djelovati. Punih 27 godina nakon završetka rata to bi trebalo biti nešto najnormalnije. Baš kao što bi bio red i da incidenti poput krađa srbijanskih registracijskih oznaka ili šaranja automobila koji s takvim oznakama dolaze u Hrvatsku napokon postanu stvar prošlosti. Mislim, to se nije radilo Nijemcima koji su dolazili ovamo ni 27 godina nakon Drugog svjetskog rata, a ni kasnije...

Bolje malo sutra

”Oluja” nas nije puno naučila, još manje oplemenila, ako će njezine godišnjice ostati tek trajan povod za takve vandalizme ili za prepucavanje s velikosrpskim propagandistima. Tamošnja javnost jednom će se, ovako ili onako, morati suočiti s posljedicama svog ekspanzivnog nacionalizma, bilo da se radi o njegovim manifestacijama u Hrvatskoj i BiH 90-ih ili, recimo, na Kosovu.

”Oluja” je prije svega idealan povod da se zapitamo – jesmo li izgradili državu kakvu smo sanjali i priželjkivali dok je bjesnio rat, dok su ljudi ginuli za tu bolju Hrvatsku? Je li današnja Hrvatska vrijedna te žrtve?

Jesmo li se obračunali i s klijentelizmom, korupcijom i svim ostalim “lošim navikama” zbog kojih, gle čuda, još nismo postali “mala Švicarska”, kako su nam to obećavali u prvim godinama samostalnosti. Tada je za odgodu “boljeg danas” izgovor bio rat. Ali “bolje sutra” nekako je prebrzo postalo “bolje malo sutra”...

Dominantno rentijersku ekonomiju s očitom idejom brze zarade nitko nam nije nametao, nisu nam valjda pobunjeni Srbi krivi i za tolika neobrađena zemljišta, nitko ih više ne krivi ni za ljetne požare...

Tko nam je kriv što dosad nismo privukli više ulaganja, što bi lančano značilo i više radnih mjesta: novac koji iseljenici šalju u Hrvatsku još je uvijek tri puta veći od stranih ulaganja!

Popis propuštenih prigoda ima još puno stavki, ali kažimo ovdje ipak da su nedavno stigle i jako dobre, ohrabrujuće vijesti na tom planu: kreditni rejting podignule su nam nedavno tri vodeće agencije, i Standard & Poor’s, i Fitch, i Moody’s. Najviši investicijski rejting u povijesti Hrvatske signal je i ulagačima, a našim vlastima obveza da ta ulaganja dodatno olakšaju i potiču.

I da se napokon počnemo ponašati kao “dobri domaćini”. Da, za početak, prestanemo potkradati sami sebe. Praviti se da sve ono loše ne postoji i da ga ne treba mijenjati.

Tek kad usvojimo takva “pravila ponašanja” u vlastitoj kući, moći ćemo govoriti o tome jesmo li dostojni ideala s kojima se krenulo u “Oluju”, gotovo tri desetljeća poslije.