- Mi smo naučili da nam je sve smeće, a iz plastičnih boca i najlonskih saketa može nastati najljepše cvijeće i nakit. Pogledam amo i tamo kad nema nikoga pa skupljam okolo botije. Znam ima jadne čeljadi koja od plastičnih boca dobije koji solad, a ja boce donesem doma, dobro operem, pa ih kidam u komade i uobličim u latice, u dijelove nakita.Vrućim pištoljem i lemilom izvlači detalje u oblicima koje poželim – priča nam dubrovačka umirovljenica Marita Kisić Kamić o svojoj novoj preokupaciji koja će u utorak, 16. travnja u 19 sati prerasti u prvu samostalnu izložbu ‘prilagođene‘ PET ambalaže u Hotelu Lero.
Pomogle joj ‘Kružice‘
Ova dugogodišnja meštrica od financija rado nam je ispričala sve o svom pomalo neočekivanom umjetničkom iskoraku:
- Tehniku sam naučila pretražujući Google, to me strašno pogustalo. Uvidjela sam da se plastika ne mora bacati, da je možemo i drugačije koristiti. Čak se i obični najlon saketi mogu rezati u trake pa velikim kukicama činiti od njih burse za spenzu. Meni je cilj da moje izloške ne gledamo kao smeće, nego da svaki taj cvijet i grasta koju načinim potraje. A dura baš dugo. Znate koliko plastici treba da se raspadne u moru, najmanje pedeset godina – ističe gospođa Marita kojoj je smjernice za rad dao mladi sugrađanin Marijan Žitnik:
- On je, čisteći podmorje, također otkrio što sve može nastati od otpada. U TUP-a je napravio radionicu, ali on radi druge stvari, očale, podmetače za čaše i botije za hotele. A ja sam se okrenula cvijeću i ženskom nakitu – otkriva sugovornica koja je veliku potporu za organizaciju izložbe dobila od svojih kolegica dubrovačkih ‘Kružica‘ koje pri Hrvatskoj gospodarskoj komori okupljaju poslovne žene:
- Krenulo je od jednog cvijeta, a kad počnete raditi, padaju vam na pamet svakakve ideje..- - smješka se Marita, uzbuđena što će javnost prvi put vidjeti njezin plastični ‘cvjetnjak‘:
- Nase tri godine je taj rad i moju želju za kreativnim recikliranjem prepoznala gospođa Jelka Tepšić i ponudila mi radionicu za vrijeme Dubrovačkog zimskog festivala. Međutim, dogodila mi je obiteljska tragedija i priča je ostala nedovršena, no sad ponovno krećem. Kod mene nema taljenja, ja materijal koristim onakav kakav jest. Moj pokojni suprug Feliks me podržavao, kupio je prve alate za raditi oko plastike. On je jako lijepo crtao i napravio mi je prve konture cvjetova, latica i drugih ornamenata koje sam kasnije koristila za moj rad. Malo pomalo se stvorio impozantan broj eksponata. Ima ih stotinjak, što cvjetova, što rajfova,što pribadača za kosu i ogrlica – priča nam umjetnica.
Grane su instalacije
Priznaje da osim Marijana Žitnika u Dubrovniku ne poznaje nijednog hobista koji (pre)oblikuje plastiku:
- Marina, istina, radi na drugačiji način, topljenjem plastike na visokim temperaturama izrađuje kalupe. Ja nemam tu mogućnost, nema taljenja, ali nas ujedinjava način na koji gledamo tu plastiku. Drugima je ona smeće, nama nije. Mogle bi se iskoristiti i ribarske mreže koje koćari ostavljaju da prekriju cijelo podmorje. Zamolila sam Marijana da mi javi ako naleti na neku čvršću mrežu, i za nju imam jednu ideju – kaže nam Marita koja inspiraciju crpi i iz vrta i iz mašte:
- Ne doživljavam sebe kao umjetnicu, ja sam ekonomistica po struci. Cijeli život sam se bavila financijama. Feliks je imao izraženiju umjetničku crtu od mene, a ja sam više operativac, za uzeti alat i načinit nešto. A kad neki izmaštani oblik pokušate formirati rukama, javi se stotinu ideja - ističe darovita ekonomistica i prisjeća se jedne obiteljske zgode:
- Ja sam napravila nekoliko grana u kupicama i pokazala unucima što none radi, a oni su rekli da to nisu grane u kupicama, neo da se djelo zove instalacija - smije se Marita koja će dio opusa predstaviti i na Kongresu poslovnih žena u Lacromi.