Ovo je kuga - nismo je zaustavili vatrom i bagerima, možda bi nam mogla pomoći vojna inženjerija!

Nije on tamo neki "glamurozni kućni ljubimac" vrijedan javnog pokazivanja, nije imao ni ime ni rodovnicu, vlasnik mu nije ispleo topli džemper da lakše preživi svojih nekoliko mjeseci na legendarnoj paškoj buri. Našli smo ga 500 metara od centra Kolana i dobro nam je poslužio kao "maneken" ni ne sluteći da je to posljednji dan njegovog kratkog života, jer je već sutradan, za 80 kuna po kilogramu, završio na nekom ražnju u Trogiru. To je uobičajeni životni put prosječnog paškog janjeta.

Samo 500 metara dalje, u kolanjskoj konobi "Giardin", društvo mjesnih malih ovčara zdušno je vodilo svoju jutarnju raspravu o zlokobnoj sudbini "paškog janjeta" nad kojom se već godinama nadvija jedna neuništiva pošast. Zovu je "kolanjskom kugom", nisu baš potpuno sigurni kada se pojavila ni zašto se tako brzo proširila, probali su je uništiti vatrom, bagerima i "cidokorom" prije nego ona uništi njih, ali nekog naročitog uspjeha dosada nisu imali. Borba još traje i ne nazire joj se kraj.

Njihov najveći neprijatelj je sobina, invazivna grmolika biljka koja se širi velikom brzinom prekrivajući ogromne površine. Problem je što ispod guste sobine prestaje rasti sva ostala vegetacija, odjednom nestaju i kadulja i smilje i trava, pašnjaci se naprosto gase, a prostor za ispašu ovaca postaje sve manji i manji. Lanac ide dalje - bez pašnjaka nema ni ovaca, bez ovaca nema ni čuvene paške janjetine i još čuvenijeg paškog sira, što otočani tradicionalno okrenuti ovčarstvu doživljavaju kao prijeteću kataklizmu. Dakako, isti problem, s naglaskom na sve manje površine pod kaduljom, muči i paške pčelare.

-S ocem sam 1966. na pašnjaku Slatina gradio suhozid i primijetio da je kroz smilje izbila jedna jedina sobina. Danas ih je na tom pašnjaku više od 5.000, uvodi nas u priču Frane Šupraha Matešić vraćajući se na početak najezde.

Na području Kolana je do danas nestalo 60 posto smilja i kadulje, procjenjuje Čedo Pernjak, a Petar Oštarić dodaje da je u Kolanu područje ispaše smanjeno za 50 posto. Kolanjski ovčari su uvjereni da razlog tako brzog širenja sobine nije bura ("ma bure je uvik bilo, ali sobine ne") nego – ptice!

-Puno je razloga za širenje tog čuda. Nekada su ljudi sobinu koristili za ogrijev, a ljudi su je uništavali po svojim ogradama i pašnjacima. Osamdesetih godina su grijanje na struju i plin smanjili sječu sobine, pa se ona počela širiti, a mi smo primijetili da se ispod žica dalekovoda, na koje slijeću bezbrojna jata ptica, odjednom počela širiti sobina. A onda sve u krug – što je više sobine, više je i ptica, to im je odlično stanište i one onda prenose bobice sobine dalje, objašnjava Frane Šupraha Matešić po kojemu je sobina tek iza 80-ih godina prošlog stoljeća zahvatila i pašnjake i polja.

Najugroženije je područje od Gorice do Luna, što se vidi i golim okom, ali sobina se širi po cijelom otoku na kojemu je, procjenjuju kolanjski ovčari, oko 35.000 ovaca, od čega u Kolanu oko 8.000 komada. Ovca jedu sobinu, ali isključivo kao mladu i tek izniklu biljku, kasnije "je okaliva kad god more". A država za pašnjake s izniklom sobinom smanjuje poticaje, pa trpe brojni OPG-ovi, mladima se zatvara jedna od mogućnosti ostanka i opstanka na otoku.

I, što sada? "Oganj je najbolji", misle jedni, "bez bagera nema spasa", tvrde drugi. A svi podsjećaju da "prije 50 godina na našim pašnjacima nije bilo sobine".

-Dva su načina: organizirano paljenje ili čišćenje bagerima. Ali, kada zapališ sobinu, tada izgori i zemlja, pet godina je to pustinja i opet nema ispaše. Čistio sam i bagerom i pet godina je dobro, ali ona se vrati, govori Ivan Balobanić praćen konstatacijom Petra Oštarića kako se "sobinu ne može uništiti, ona se uvik vraća".

-Probali smo je špricati cidokorom, ali ne sluša ona! Cidokor je ferma neko vrime, ali sobina ne ugine. To je naša "kolanjska kuga", teško ćemo je iskorijeniti, ali bi je makar trebalo držati pod kontrolom, misle Kolanjci.

-Sobina uništava pašnjake, trebali bi ovi iz Općine i Županije i Ministarstva poljoprivrede sjesti s nama i razgovarati o tome kako je uništiti. Ali, ovi iz Općine Kolan se "pokriju uhon", nemaju oni sluha za naš problem, nikada o tome na Općinskom vijeću nisu ozbiljno razgovarali iako svi gubimo, kaže Čedo Pernjak.

Franjo Zubović, predsjednik Udruge uzgajivača paške ovce iz Kolana, ima svoj put u borbi sa sobinom:

-Ja svoje ograde čistim bagerom, sporo i mukotrpno, ali bi se to dalo s vremenom kada bi svatko očistio svoje pašnjake. Jedan pašnjak od pet hektara sam dopola očistio i na to se područje za godinu-dvije vratila sva vegetacija. Bez bagera će biti teško, jer kada se sobinu pali, ostane deblo pa je još gore, misli Zubović svjestan da i bager ima ograničenja: sat rada košta 400 kuna, a ima i pašnjaka kojima zbog strmine i kamenjara bager niti ne može prići.

-Problem je ogroman, tražimo način zaustavljanja sobine. Strojevi su preskupi, možda su najbolji kontrolirani požari, ali u dogovoru sa Šumarskim institutom, govori nam Ante Čemeljić, dopredsjednik Udruge Rogujica koja okuplja uzgajivače paških ovaca s područja Grada Paga.

Time je otvoren i još jedan problem: država je vlasnik većine paških pašnjaka, a u Hrvatskim šumama rast i širenje sobine tretiraju i kao način pošumljavanja otoka punog krša i goleti, ma koliko se ovčari ježili od tog "pošumljavanja" koje oni doživljavaju kao širenje beskorisne džungle.

-Ovako imamo milijune kvadratnih metara neprohodne prašume kroz koju se ne može proći, te su površine neupotrebljive za bilo što, ne samo za ispašu. Na otoku imamo tri udruge ovčara, one bi trebale, možda zajednički s pčelarima, pokrenuti inicijativu da se pronađe konkretno rješenje za sve brže rastuću sobinu. Vjerujem da bismo otvaranjem priče na razini cijelog otoka dobili i podršku svih lokalnih samouprava i odatle treba početi, smatra Čemeljić na temelju dobrog iskustva i suradnje koju njegova udruga ima s Gradom Pagom.

Sobina će jednom možda pokriti sve paške pašnjake, ali posljednje što će uništiti je ovčarski optimizam:

-Uvik je u Kolanu bilo ovčarstva i uvik će ga biti! Dok bude života, bit će i ovčarstva, makar ovce držalo samo nekoliko obitelji. Vidimo mi, sve manje je ovčara, ali broj ovaca ne pada. Možda raste sobina, ali ne da se ni broj ovaca, kažu kolanjski ovčari.

Kako je prašuma pojela otok Maun?

Priča sa sobinom zahvatila je i otok Maun koji je u administrativnim granicama Grada Paga. Svojedobno su do tog otoka vlasnici privatnih parcela prevozili svoje ovce, ali je uzgoj ovaca na otočiću sada nemoguć: sobina se toliko proširila da je nemoguće pješice proći s jednog na drugi kraj otoka.

-To je prašuma, pokriveno je pola otoka, kažu Pažani ne nadajući se da će ovčarstvo na Maunu ikada biti obnovljeno.

A da angažiramo vojnu inženjeriju?

-Možda bi nam mogla pomoći vojna inženjerija sa svojim strojevima, ali to nije moguće bez Ministarstva obrane i Vlade. To bi se možda moglo pokrenuti, ali mi u Općini Kolan čekamo povjerenika! Čak i da u Zagrebu dadu suglasnost, uvijek ostane pitanje tko će to platiti, jer i MORH bi tražio pokrivanje makar dijela troškova. Ali, ni oni ne bi to mogli za mjesec ili dva, potrajalo bi to, a otvorilo bi se i pitanje prilaza nekim parcelama i probijanja prolaza u suhozidima, kaže Franjo Zubović, predsjednik Udruge uzgajivača paške ovce iz Kolana.

GRADONAČELNIK PAGA ŽELJKO MARŽIĆ: Znam za problem, spremni smo pomoći

-Znam, naravno, za probleme naših ovčara. Dodijelili smo proračunska sredstva za poticanje poljoprivredne proizvodnje, a ljudi su ih iskoristili kao inicijalna sredstva u prijavama za fondove nakon čega su neki ovčari čistili svoje pašnjake od sobine. Morat će se uključiti brojne udruge i nadležne institucije, pa i službe za zaštitu okoliša jer nije jednostavno spaliti sobinu na površini od 10 ili 20 hektara. S druge strane, ako se krene u čišćenje bagerima, pojavit će se i problem zaštite brojnih arheoloških nalazišta od kojih su neka već pokrivena sobinom. Dakle, treba dogovoriti način uklanjanja sobine i vidjeti tko bi to i kako mogao financirati. Grad Pag će to podržati i u okviru svojih mogućnosti sudjelovati u čišćenju sobine, kaže gradonačelnik Paga Željko Maržić.

Čobanska plaća – 1.000 eura!

Mali kolanjski ovčari ne žive samo od ovčarstva i sami vode brigu o svojim stadima.

Težak je to život, ne smiš obolit, ne smiš na put, moraš biti tu svaki dan, pričaju Kolanjci prisjećajući se jednog Makedonca koji je na otoku bio - profesionalni čoban!

-Je, je, čuva je veliko stado jednog od naših najvećih ovčara, oko 500 ovaca. A ima je plaću, pričalo se, oko 1.000 eura. Bi je sav ponosan, moš mislit što su u Makediniji mislili o njegovoj plaći, prisjećaju se naši sugovornici.