Ovo križanje je najopasnije u državi. Sad je postalo još opasnije: "Stisneš gas i u Hitnoj si"

Može jedan vrući burek - kazala je gospođa S. prolazeći kroz vrata trgovine pecivima, kruhom i burecima.

- S mesom! - naglasila je, jer ipak smo u Splitu, gradu u kojem se burek, oprostite na ovom užasu, primarno puni sirom.

Gospođa S. podigla je ručnu, upalila sva četiri i kroz otvoreni prozor pružila prodavačici za pultom novčanicu od 20 kuna.

- Zadržite kusur - rekla je dok su joj sline curile poput ulja koje se iz njezina golfa razlijevalo pločnikom na križanju Ulice Domovinskog rata s Ulicom Hrvatske mornarice.

Netom prije gospođa S. proletjela je svojim novim automobilom kroz staklo pekarnice koja gleda na najopasnije hrvatsko križanje. Dok je čekala policiju, naručila je vrući burek. Da nije džabe dolazila.

Naravno da karikiramo. Ali ne previše. Prodavačice s pogledom na asfalt kažu nam kako samo čekaju trenutak kada će im se netko zabiti među kifliće i integralne štapiće. Jer, oni su prvi na udaru. Bureci su malo više lijevo.

- Smijte se vi, samo se smijte - govori nam prva prodavačica.

- Što vam je, tko se smije - uzvraćamo.

Zamišljamo gospođu S. kako naručuje vrući burek i suzdržavamo se. Nepristojni smo. Što ima da im se ona Škoda Fabia stvorila tu odmah pred nosom, portun do, poput poštara koji je pogriješio adresu.

- Ka da je nama lako po cile dane slušat ovo ludilo s ceste, glava nas boli od sirena, a predamo na svako kočenje. Samo čekamo dan kad će nam neko autom uskočit u radnju - napominje druga.

Naravno da ne žele s imenom u novine. Ionako su laka meta.

- Triba nešto napravit, a ne pisat po novinama - u razgovor se ubacuje dama s crnom maskom na licu.

I sunčane naočale ime. I maramu. Ovako je i Greta Garbo nekoć hodala zemljom kad bi išla po burek.

Nije nam objasnila kako to misli da će se nešto napraviti ako novinari ne budu pisali. Uzela je čokoladnu krafnu i požurila uhvatiti zeleno pomičući se na semaforu unatrag kako joj Renault Megane ne bi prešao preko nožnih prstiju prilikom polukružnog okretanja.

Na tom se križanju, naime, svi polukružno okreću. Dozvoljeno je. Isto bi, međutim, bilo i da nije. Jer, još se nije rodio tko je Splićaninu u njegovu gradu odredio što će raditi. Zabrani mu polukružno okretanje, on će se polukružno okretati. Zabrani mu skretanje ulijevo, on će skretati ulijevo. Zabrani mu trubljenje, on će trubiti. Zabrani mu pokazivanje srednjega prsta, on će ti pokazati srednji prst.

Tako je po cijelome gradu, a posebno na križanju Ulice Domovinskog rata s Ulicom Hrvatske mornarice. A ne smijemo zaboraviti ni Ulicu slobode jer i ona je, bez obzira na to što je mnogi zanemaruju, u ovoj priči važan faktor. Upravo iz nje se najbrže stiže do raskrižja: stisneš gas na nizbrdici i učas si na Hitnoj.

U autu koje ne vrijedi više od prazne limenke piva.

Rekosmo, najopasnije je to raskrižje u cijeloj zemlji. Ni najveće, ni najkompliciranije, ni najprometnije, nego baš najopasnije. Kad mu pristupite, usisa vas poput divovske lignje i možete tek moliti­ Boga da vas ne ispljune smežuranoga poput onoga Fiata Punta otprije mjesec dana.

Naslovi na portalima jedan drugome sliče kao jaje jajetu. Kao da ste u “Beskrajnom danu” pa svako jutro čitate iste vijesti: “Ponovno sudar kod Kroma”; “Opet sudar na križanju ulica Domovinskog rata, Slobode i Hrvatske mornarice”; “Sudar na jednom od najprometnijih križanja u Splitu, samo pukom srećom nisu stradali i pješaci”; “Crno raskrižje: novi sudar kod Kroma”; “Ponovno krš i lom na opasnom raskrižju”...

Samo u prvih šest mjeseci ove godine na ovome je mjestu zabilježeno deset ozbiljnih prometnih nesreća. Srećom, bez smrtnih posljedica ili teže ozlijeđenih. Stoga ćete nam i oprostiti ako pretjeramo u ruganju. Prema vozačima koji voze kao da nikoga na cesti osim njih nema, a pogotovo ne prometnih znakova, i nadležnima koji svakom novom odlukom izazovu još veći kaos.

Od odluke da zabrane skretanje ulijevo iz smjera Ulice slobode prema Ulici Domovinskog rata, a nije to davno bilo, mnogi se Splićani tako još nisu oporavili. Pa s osobitim guštom po cijele dane namjerno baš na tom zabranjenome mjestu skreću ulijevo. I glume da im ništa nije jasno kad ih bočno “sastave” iz smjera Ulice Hrvatske mornarice.

Čitateljima koji nisu iz Splita ili pak nikad uživo nisu vidjeli ovo raskrižje dužni smo ispriku što im ni uz najbolju volju ne možemo objasniti zašto je ovdje riječ o raskrižju s tri ulice, a ne s dvije. Ili s četiri. Naprosto je tako. Da gospođici iz GPS-a bude teže.

- Naravno da ima sudara, kako ih ne bi bilo kad te GPS navodi da skreneš lijevo, a ti to i napraviš, ne gledajući prometne znakove. Ja sam nekidan u zadnji čas zakočila pred autom iz suprotnog smjera i uopće mi nije bilo jasno što se događa - govori nam Petra iz Omiša.

Tek je položila i do daljnjega je odlučila zaobilaziti ovaj dio grada. A do tada će valjda i GPS biti usklađen.

- Na to nesretno križanje trebamo odmah postaviti privremene kamere koje bi preventivno djelovale na sve vozače i uz pomoć kojih bismo koliko-toliko mogli pratiti promet - za Slobodnu Dalmaciju, čija se redakcija nalazi u neposrednoj blizini tako da njezini reporteri s lakoćom dolaze do ekskluzivnih izvještaja i fotografija, kazao je nakon posljednje nesreće Krešimir Budiša, savjetnik gradonačelnika Andre Krstulovića Opare za europske projekte.

Ne spominjemo ga tek tako jer bi upravo iz Europe Split uskoro trebao dobiti Integrirani transportni sustav (ITS), za kojega je Budiša ustvrdio da je “zasigurno jedan od najnaprednijih sustava upravljanja prometom”. Dodao je i kako takav model ne postoji nigdje u jugoistočnoj Europi.

Dok čekamo da Split postane napredan, idemo popiti kavu u Kroma. Kultni je to kafić iz novinskih naslova s najboljim pregledom igre. Njegovi konobari nalaze se u prvome redu, niti jedan detalj ne može im promaći.

- Čuli smo da će maknit onu zelenu strelicu šta dopušta vozačima da skrenu desno iz Ulice Domovinskog rata u Ulicu Hrvatske mornarice i to nam se čini ka dobra ideja - objašnjava osoblje.

E, sad, sigurno se pitate zašto bi micanje zelene strelice za desno skretanje koja svugdje u svijetu služi bržem protoku vozila bilo dobra ideja.

Zašto? Zato što ona Splićane samo zbunjuje. Pa kad se upali tebi, a ti kreneš, to isto učini i vozač do tebe koji namjerava ići ravno i kojemu na semaforu - koji on ne gleda jer gleda tebe ili zvirka već negdje drugdje - svijetli crveno.

Afrika, dakle, sa strujom, koju isključiš iz straha da te ne ubije.

- Asti, da samo znaš koliko ih se tako nalipilo, zadnja tri sudara su baš zbog toga bila - kažu u Kromu.

Nekidan se, dodaju, jednome ulje bilo prolilo, klizali su se motori od trake do trake k’o Sanda Dubravčić po Sarajevu.

- Svaki dan ti je ovde anegdota. Vidiš onu tamo crnu fleku, e onu na sri raskršća, tamo ti je prije bila šahta, a kad su je makli, ostala je udubina, nisu dobro poravnali s asfalton, gledaj samo kako auti skaču.

I, stvarno, gledamo i ne vjerujemo. Udubina. Amortizeri cvile: Vodite nas odavde.

Uto, evo junaka. Skreće lijevo tamo gdje se smije samo ravno.

- Proša je lišo, a s obziron kojon je brzinon naletija, da je ko bija s druge strane, završija bi na šalteru Raiffeissen banke - ozbiljno će gospodin Milo.

U Kromu krati ljeto. Točeno pivo i prvi stol do ulaza. Kao stražar. I svjedok praktično svih nesreća na ovom, kako reče savjetnik Budiša, nesretnom križanju.

- Ajde, dobro, nisan vidija baš sve, neke su mi i utekle - opravdava se, dok pred njim, na zidiću, svoju felgu usamljena čeka stara ratkapa, posljedica dobrog ćošenja.

Sve je gospodin Milo odavno detektirao. Nitko ne prati znakove, to je, tvrdi, osnovni problem.

- Godinama san bija vanka i znan šta govorin kad kažen da ovoga nema nigdi na svitu. I, znate šta, ženske su najgore, kad one krenu ić po svoju, bolje da te nema - upozoravajuće vrti glavom.

Kako vozimo, nesreća je još i malo. Dvadesetak godišnje na istome mjestu? Pih, sitnica! A posebno ga živcira što nitko ne želi prikočiti kad se na semaforu upali narančasto svjetlo.

- U Splitu žuto svitlo znači da moraš udrit po gasu, ako to ne napraviš onda ispadneš pizda, pa ti onda ovi iza tebe krešu sve po spisku - objašnjava.

Za kraj smo i mi sjeli za volan. Valjalo se spustiti niz Ulicu slobode i zaroniti u raskrižje. Pa nastaviti voziti pravo, dok cijelo tvoje biće, a skupa s njim i crte na išaranu asfaltu, žude za skretanjem ulijevo. Vrući burek dobiva se gratis.