Prenatrpane plaže sa štandovima koji nude sladoled, čevape, točenu pivu i vodu od pola litre neće zadovoljiti turiste koji troše i žele biti razmaženi

U Hrvatskoj se iz godine u godinu javnost zanima za brojke u turizmu. Ono o čemu se najviše raspravlja je broj dolazaka ili broj noćenja, a posebno broj vozila na naplatnim postajama i općenito je mišljenje da svaku sezonu moramo imati još više turista te da to čini “rekordnu sezonu”. Ovih je dana tu pretpostavku uzdrmao ministar Cappelli i svojom izjavom da ga ne brine broj turista te da cijene trebamo povisiti izazvao mnoge negativne komentare, no potpuno je u pravu.

Zašto?

Prije svega, ulaganja u veću kvalitetu pretpostavljaju i više cijene. Istina je da Turska ima all inclusive pakete sa zrakoplovnom kartom po cijeni nižoj od agencijskog ljetovanja na nekoj hrvatskoj destinaciji, no masovni turizam nije ono što nam treba. Postoji nešto što se definira kao destinacijska održivost, to je zaokružena priča i podneblja, i infrastrukture i ponude. Najjednostavniji primjer je Dubrovnik - nikome ne pada na pamet snižavati cijene da bi u ovaj grad ušlo još više turista. Dapače, upravo ograničenja donose rast cijena. Onaj koji drži resurs, ako njime kvalitetno upravlja, održava i rast cijene kao i stabilnost svog resursa.

Turizam zahtijeva ozbiljne investicije. Vrhunsko osoblje ima svoju cijenu, ali preduvjet je dizanja cijene rada dizanje kvalitete i atraktivnosti destinacije. Kod nas se, na žalost, još vodimo socijalističkom mantrom da je 10.000 kuna visoka naknada ili da bi svatko trebao raditi pro bono. Ako s ručnika možete otići na noćno ronjenje ili big game fishing, reći ćete prijateljima da se isplati potrošiti novac u Hrvatskoj. Plaže moraju u puno većoj mjeri postati naplatne i pod koncesijama. Pogledajmo primjer Italije, gdje obitelji desetljećima vrlo pedantno vode obiteljske plaže pod koncesijama.

Davanje plaža u koncesije tako da se preferiraju mali i srednji poduzetnici može dati i enorman poduzetnički impuls te se ne treba bojati populističke sintagme prodaje plaža i plašenja korporacijama. Svakog borca protiv koncesija treba konfrontirati sa slikom hrvatske plaže pune smeća, a vjerujem da se “borci za otoke” ne bore za ovakvo stanje iako ga svojim porukama podržavaju. Upravo su plaže jedan od naših slabijih aduta - mjesto na plaži traži se kao spasonosan lijek, masa turista zauzme po deset kvadrata svojim šatorčićima i ležaljkama, plamencima na napuhavanje i šarenim labudovima, a istodobno na toj istoj plaži nema prave ugostiteljske ponude, nego štand sa sladoledom, ćevapi, točena piva i voda od pola litre. Turist koji troši želi komfor i želi biti razmažen, želi ležaljke i suncobran i želi piće sa suncobranom na slamci, a naš turizam mu zbog niza ograničenja to ne nudi.

Žalostan presjek strukture naših turista daje slika da u sve više manjih mjesta na obali niču hipermarketi od 2500 četvornih metara i veći, na realno 5000 stalnih stanovnika, koji rade do 23 sata i puni su kupaca u večernjim satima.

Nekoliko se destinacija etabliralo u luksuzu i tu je rast ponude visoke gastronomije, ali ona mala, obiteljska gastronomija pati i opada te je sve manje nove ponude koja privlači gosta europskog srednjeg i višeg ranga.

Mali se pomaci vide u hrabrosti mladih da krenu u poduzetništvo, pa od ove sezone, primjerice, u jednoj Malinskoj možete u bistrou na rivi pojesti jaja Benedict, ali i dalje čitamo niz naslova o preskupoj kavi na Stradunu, iako bi kao destinacija trebala težiti tome da bude i skuplja i ima stabilan broj gostiju koji ju pije.

Ministar Cappelli također je najavio da će se u sljedećem periodu fokusirati na prosječnu potrošnju turista, kao i na povećanje broja posjeta izvan ljetnih mjeseci. Kao i u ostalim industrijama, na turizam utječu razne društvene promjene i pojave, na koje moramo imati spreman odgovor.

U svijetu je tako već godinama primjetan trend samostalnog putovanja žena, pri čemu one biraju zemlje koje su sigurne. Zašto ne bismo oglašavanjem ili kroz PR potencirali hrvatsku gostoljubivost i razinu sigurnosti te osmislili sadržaje za žene koje putuju same?

Zaključno, za turizam je važno ne samo pratiti nego i predviđati trendove u ponašanju i preferencijama turista. Znamo li što očekuju danas, a što će očekivati 2025.? Imamo li potrebne programe za obrazovanje? Koliko ljudi u Hrvatskoj zna u različite messenger aplikacije integrirati bot koji turistima može pružiti turističke informacije na intuitivan i udoban način? Ako uspješno odgovorimo na pitanja ozbiljnija od broja turista, to nam može donijeti znatno veću zaradu od sklapanja jeftinih paketa za mase.

Dok god ne shvatimo da je poanta turizma zarada, a to je moguće jedino ako se uslugu i destinaciju dobro naplati, vodit ćemo stalne diskusije o navodno previsokim cijenama i preniskim plaćama. Turizam je biznis prihvatimo ga kao takvog, a ne karitativna djelatnost i zasluženi odmor za mase. Na kraju dana, znamo li gdje kao destinacija svojom ponudom i cijenama želimo biti 2035. godine? Ozbiljne zemlje vrlo dobro znaju.