Priča o tome da želimo domaće pala je u vodu, jagode su najbolji primjer. Kombinate iz socijalizma smo uništili, a sada se opet vraćamo na taj sustav

Zbog korona-krize zapuštena hrvatska polja mogla bi se početi obrađivati. Imotsko polje, Drniško, Konavosko, Sinjsko, Vrgorsko i brojna druga diljem Dalmacije više ne bi trebala biti ledine.

Izgledan je to scenarij jer se u ovom vremenu pandemije potvrdilo da Hrvatskoj kronično nedostaje domaće hrane, poglavito u izvanrednim okolnostima kada se zatvaraju granice. Hrvatska je postala zemlja u kojoj je lakše uvesti mlijeko nego ga proizvesti na domaćim farmama, koje, nažalost, zjape prazne. Uvozimo i krumpir i češnjak iz daleke Kine dok naša polja leže neobrađena. Pandemija koronavirusa koja nas je zadesila pokazala je da je hrvatskoj poljoprivredi nužan "clean restart".

O aktualnom stanju u poljoprivrednom sektoru porazgovarali smo s poljoprivrednim konzultantom Miroslavom Kuskunovićem.

Ima li spasa za hrvatsku poljoprivredu u ovoj krizi ?

– Kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa otvorila je brojna pitanja oko poljoprivrede i pokazala koliko je ona bitna i važna u trenutku kada opskrba hranom i poljoprivrednim proizvodima na globalnom tržištu upadne u probleme. Zatvaranje granica i prvotni šok doveli su u početku do nestašice pojedinih proizvoda, a kratko se u Hrvatskoj vidjelo da nam najviše nedostaje voća, povrća, mesa, bilo je i nestašica brašna, kvasca. Iako su opskrbni lanci brzo stabilizirani, situacija je pokazala da država koja je ovisna o uvozu hrane i ima nisku razinu samodostatnosti kod velikog broja poljoprivrednih proizvoda, može vrlo lako upasti u problem. Samodostatnost se pojavila kao ključan pojam i otvorila dileme zbog čega smo nedostatni u proizvodnji mlijeka kojeg imamo ispod 50 posto naših potreba, te zašto svih ovih godina, unatoč ogromnim potporama koje godišnje prelaze više od pet milijardi kuna, nemamo veću proizvodnju mesa, mlijeka, voća, povrća.

Svako po svome

Što je po vašemu mišljenju nužno učiniti da se hrvatska poljoprivreda pokrene?

– Nužno je postići konsenzus u državi oko strategije i strateških ciljeva te sve investicije usmjeriti prema postizanju poljoprivredne suverenosti. Investicije moraju biti usmjerene na one proizvodnje u kojima smo nekada imali izvrsne rezultate i bili s njima prisutni čak i na globalnom tržištu. Ključna je zemljišna politika, koja je tijekom svih ovih godina pokazala da nismo u stanju riješiti pitanje raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem, iako smo od samostalnosti donijeli čak 18 zakona. Svaka nova Vlada donosi neku svoju poljoprivrednu politiku i upravo je ta nekonzistentnost dovela do golemog nerazumijevanja što su nam ciljevi. Godinama se samo priča o distribuciji novca, odnosno potporama u poljoprivredi, ali je potrebno podvući crtu i vidjeti koji su efekti tih silnih ulaganja.

Brojna naša polja su zapuštena. Ima li potencijala za nekakvu mediteransku poljoprivredu?

– Naravno da ima. Mediteranska prehrana i mediteranske poljoprivredne kulture prepoznate su kao dobre i tražene na svjetskom tržištu. No, upravo smo u krajevima o kojima govorite zbog nedostatka znanja i jače prisutnosti struke došli do toga da smo zapustili proizvodnju i ona je postala usitnjena, mala i simbolična te skupa. Danas je u proizvodnji voća mandarina jedini naš proizvod kojeg imamo u dovoljnim količinama za domaće tržište i izvoz, ali se nismo maknuli dalje od toga. Kada pogledate proizvodnju sveg voća i povrća – koja je danas jako niska i koja bi se moglo, uz mala ulaganja u bolju organizaciju plasteničke i stakleničke proizvodnje, drastično povećati – onda vidite da nismo vodili dobre poljoprivredne politike. Hrvatska danas gotovo i nema proizvodnju smokava, pala je na neke simbolične količine, u proizvodnji maslinova ulja smo na ispod 50 posto naših potreba. Proizvodimo tražene pršute, ali od uvoznih svinjskih butova. Naše vino je postalo brend, ali smo se i tu usmjerili na uvoz rinfuznog vina koje se prerađuje ili grožđa iz drugih država. Da ne govorimo o potencijalima u proizvodnji ljekovitog bilja i drugih agruma, poput limuna. A ne treba zanemariti ni stočarstvo za koje postoje ogromni potencijali. Kada sve to stavite u kontekst turizma i turističke potrošnje, koja se danas najvećim dijelom opskrbljuje iz uvoza, onda je vidljivo koliko su nam veliki potencijali samo ako se bolje organiziramo.

Zaostajanje u EU-u

Čini se da se i Ministarstvo poljoprivrede probudilo, nude se različiti poticaji. Je li to dovoljno?

– Ministarstvo poljoprivrede postalo je prevelik birokratski aparat, kao što je to i cijeli aparat EU-a, koji provodi "Zajedničku poljoprivrednu politiku" koju razumije sve manje poljoprivrednika u cijelom EU-u, i svi se bune i prosvjeduju protiv takve politike. Poljoprivreda u EU-u ima slične probleme kao i mi u Hrvatskoj, sve manje mladih ostaje u njoj, suočeni su s pritiskom jeftine robe iz cijelog svijeta, a ZPP postavlja takve ekološke i druge zahtjeve da sami poljoprivrednici više ne razumiju što se od njih traži i želi. Uspješni su oni koji su dobro povezali svoju poljoprivredu i prehrambenu industriju, oni koji imaju jake kooperativne zadruge i koji su udruženi. Mi smo postali dio zajedničkog tržišta, otvorili smo svoje granice prije nego što smo izgradili jake sustave, a isto tako naši poljoprivrednici nisu u startu imali iste šanse kao francuski, njemački, danski... koji godinama investiraju u proizvodnju nove tehnologije.

U javnosti se može čuti da se sve veći broj mladih ljudi odlučuje za poljoprivredu. Što bi država trebala učiniti za te mlade ljude koji su voljni raditi, ali od toga rada za sada ne mogu živjeti?

– Europska unija posebnu pažnju posvećuje mladim poljoprivrednicima, svjesna da o njihovu ostanku u ruralnom području i radu u poljoprivredi ovisi budućnost ruralnih područja, te je donijela niz posebnih mjera koje služe kao potpore specifično za mlade poljoprivrednike. Mladi poljoprivrednici danas teško dolaze do poljoprivrednog zemljišta, otežan im je pristup kreditima, te se oslanjaju na resurse koje im daje rodbina te poticaje iz EU fondova. Iako EU polaže velike nade u mlade poljoprivrednike, brojke o njihovu ostanku u poljoprivredi ih demantiraju. Mi provodimo mjeru za mlade poljoprivrednike temeljem koje je moguće da oni dobiju i do 50.000 eura za početak poslovanja, ali se bojim da zbog mogućih manipulacija ova mjera neće dati svoje stvarne rezultate. Hrvatska danas ima prazna sela, napuštene kuće i njive i dosta mladih obitelji koje bi se možda i vratile na selo, ali ih netko treba znati voditi i usmjeravati. Zato je to povezivanje i udruživanje proizvođača važno.

Otkako je Hrvatska ušla u EU, domaća poljoprivreda je krahirala – uvozimo gotovo sve, od krumpira do češnjaka. Zbog čega je tako?

– Mislim da se nismo snašli i da smo ušli nepripremljeni, ali previše je oštro reći da je poljoprivreda krahirala. Pojedini sektori su se održali, okrenuli se izvoznim tržištima, imamo prehrambenu industriju koja ipak pronalazi put prema novim tržištima s našim proizvodima. Nije generalno sve tako crno kako se čini, ali je činjenica da je uvoz konkurentnijih proizvoda potisnuo domaću proizvodnju koja je skupa, jednim dijelom i zbog skupe države i nameta koje poljoprivrednici imaju.

EU godinama ima ogromne viškove poljoprivrednih proizvoda koji su s otvaranjem granica došli na naše tržište, a uvoz je potaknuo i dolazak stranih trgovačkih lanaca koji sa sobom donose i robu iz svojih matičnih zemalja i tako održavaju i razvijaju svoju ekonomiju. Hrvatska je relativno rano uvela potpore u poljoprivredi, prije ulaska, ali smo ih raspršili na ogroman broj različitih proizvodnji i nismo se usmjerili da do ulaska u EU izgradimo kritičan broj jakih OPG-ova, koji će biti nositelji proizvodnje. Mi i danas imamo negdje oko 160.000 OPG-ova, pa su potpore raspršene na veliki broj njih i ne daju svoju pravi efekt.

Nedostižna konkurencija

Hrvatska poljoprivreda suočena je s čitavim nizom problema, od ruskih sankcija pa do sloma Agrokora. Što bi Vlada trebala učiniti da Hrvatska može konkurirati velikim proizvođačkim regijama u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj?

– Hrvatska ne može konkurirati spomenutim zemljama i brojnim proizvodnjama, ali treba više govoriti o tome kako proizvoditi više i bolje i konkurentnije. Mi smo imali Agrokor koji je kao sustav izgradio ogromnu industriju i trgovinu i bio je u regiji vodeća kompanija koja je imala golem potencijal. Sve što se dogodilo oko Agrokora utjecalo je na to da jako velik broj poljoprivrednih proizvođača ostane bez podrške i snage koju je ovaj koncern imao. On i danas funkcionira, ali je pitanje u kojem će smjeru ići njegov daljnji razvoj i kako će to utjecati na cijelu poljoprivredu i gospodarstvo. Bez jake industrije nema ni jake poljoprivrede, a to smo trebali naučiti kroz cijeli jedan ciklus, kada smo od kombinata iz socijalizma išli na njihovu privatizaciju i uništavanje, da bi se sad ponovo počeli vraćati na to i postajati svjesni kako je onaj sustav imao smisao i znanje koje se iz kombinata prelijevalo na selo i vodilo ga prema razvoju.

Kako se onda zaštititi od viškova voća i povrća iz europskih zemalja koje preplavljuje Hrvatsku?

– Granice se u tom smislu ne mogu zatvoriti, barem ne dok smo u EU-u i dok on funkcionira. Moramo više proizvoditi i imati količine i cijene te voditi politiku da naše voće i povrće postane dominantno na policama trgovina, a ne da se prodaje alternativnim i ambulantnim kanalima. Evo, sada nam stižu na tržište jagode, a razlika u otkupnoj cijeni koju nude naši proizvođači daleko je veća od cijene koja se nudi na tržištu za jagode iz Grčke i Španjolske. Ako je cijena kod nas u otkupu 22 ili više kuna, a uvozna košta u maloprodaju 15 kuna za kilogram, postavlja se pitanje gdje je tu ekonomska logika i koliko to moramo biti domoljubi i imati jaku kupovnu moć da plaćamo toliko veliku razliku u cijeni. Pojedini trgovci kažu da su prije nekoliko godina pokušali na police staviti domaću jagodu po cijeni od 14 kuna za kilogram i uvoznu za 7,99 za pakiranje od pola kilograma. Nitko nije kupovao domaću i tako je priča o tome da želimo domaće proizvode pala u vodu. Potrošači su počeli kupovati domaću tek kad je razlika u cijeni došla na kunu ili kunu i pol. To je dokaz naše nekonkurentnosti.

Manjak mlijeka

Usred pandemije Ministarstvo poljoprivrede je započelo interventni otkup mlijeka kako bi spasilo male mljekare, da bi se zatim mlijeko dijelilo besplatno kroz donacije hrane. Jesu li ove mjere došle prekasno, poglavito kad se zna da mljekarstvo i stočarstvo rapidno stagniraju?

– Ovo je mjera koja će pomoći malim mljekarima u ovoj situaciji. Prognoze s EU tržišta govore da brojne zemlje imaju već sad ogromne viškove mlijeka i mliječnih proizvoda, a kako ne bi došlo do urušavanja cijena, žele izdvojiti novac da se to mlijeko stavi na skladište dok se cijena ne stabilizira. Hrvatska ima manjak mlijeka, pa bi Ministarstvo poljoprivrede trebalo razmišljati kako da novac za skladištenje koje će EU davati preusmjeri na proizvođače, jer postoji strah da bi ovi tržišni viškovi mogli završiti na našem tržištu te dodatno urušiti ovaj sektor. Sektor proizvodnje mlijeka u Hrvatskoj je na izdisaju, poljoprivrednici u njemu ne vide budućnost i jednom kada se prestanu baviti ovom proizvodnjom, teško se vraćaju. Zato je potrebno sagledati ozbiljno ovaj sektor i vidjeti što se može napraviti da se sadašnja razina proizvodnje zadrži i kako stvarati male mljekare koje će biti konkurentne.

Zadrugarstvo se kod nas gleda kao relikt prošlosti i naši poljoprivrednici nerado se udružuju, a upravo zajednički nastup na tržištu gledamo u svim razvijenim europskim zemljama. Što je potrebno učiniti da se i hrvatski poljoprivrednici počnu udruživati?

– Dalmacija je bila pionir u stvaranju zadruga i loše je što smo tako dobre temelje uništili. Cijeli EU vraća se udruživanju u proizvođačke organizacije i kooperative, a kod nas je i dalje udruživanje problem i svi u njemu vide neku prijevaru i strah da će nešto izgubiti. To je problem mentaliteta i nekih ranijih loših iskustava. Udruživanje je važno, ali zadruge moraju voditi educirani, stručni, mladi ljudi koji znaju nove tehnologije i koji se brzo mogu prilagoditi novim trendovima. Rješenje sigurno postoji, možda je potrebno pronaći način da se udruživanje nekako propiše zakonom. U samo mjesec dana otkako nas je pandemija zatvorila u naše granice i globalna ekonomija došla do razine pucanja, neke zemlje poput Njemačke ili Francuske počele su govoriti o tome da žele i mogu nacionalizirati strateške kompanije kako ne bi propale. Dakle, načela tržišne ekonomije i neka pravila koja smo svi usvojili pala su na ovoj krizi i pokazalo se da su, kada je zemlja ugrožena, sva sredstva dopuštena. Zato je moguće i kod nas naći načina da se poljoprivredu jače udruži.

Hoćemo li tada proizvoditi dovoljno hrane za svoje potrebe?

– Mi i sad proizvodimo, ne dovoljno, ali imamo hrane i nismo upali u nestašice. Volio bih da iz ove krize izvučemo pouke i promijenimo strateški smjer, da vratimo značenje poljoprivredi i proizvodnji hrane kakvo zaslužuju. Ovo je prilika kada će se aktivirati više i ekstenzivna proizvodnja, dakle, da se svi koji imaju neku zemlju okrenu proizvodnji za svoje potrebe. Izgubili smo godinama taj segment poljoprivrede koji nije zanemariv i nekad je bio važan u proizvedenim količinama i kratkim lancima opskrbe. Koliko ćemo biti uspješni, ovisi o nama, jer, kao što i sami znate, nekad su se Dalmatinci selili u Slavoniju zbog poljoprivrede i hrane, a zadnjih godina Slavonci su bili glavna radna snaga u dalmatinskom turizmu. Ova kriza nam je poslala jasne poruke koliko smo svi ranjivi i da moramo mijenjati svijest, sve naše dosadašnje stavove i način života, za koje smo mislili da su nedodirljivi i vječni.