Prošla je rak i kemoterapije, pa napravila veliku promjenu u životu; 'Izbrisala sam Facebook. Bilo mi je potrebno, samo je jedna minus stavka...'

Nakon što je na lijevu stranu stavila pluseve, na desnu minuse, vidjela je da se u prvoj koloni lista napunila pozitivnim stavkama. U onoj drugoj, toj s negativnim osvrtom, imala je samo jednu činjenicu. Zbrojila je punte, kako bi se to poetski reklo, osvrnula se nadesno i donijela odluku.

Javnosti je obznanila ovako: "Dragi prijatelji, bilo mi je lipo družiti se s vama. Donijela sam odluku da se skinem s Facebooka. S obzirom da u životu volim sve što je opipljivo, možete me naći kada god želite u stvarnom životu. Moj broj mobitela znate. Pozdrav!"

Klik. Točnije 120 klikova, na 120 poslanih poruka za 120 prijatelja koliko ih je Žaklina Jurić, poznata splitska novinarka i autorica knjige prvijenca "Dijagnoza optimist" imala u svom virtualnom adresaru. Bog i doviđenja. Facebook je otišao kao da nikada nije postojao.

- Godinu dana sam o tome razmišljala, a u jedan dan sve to i napravila. I nisam postala ni recidivist, niti sam osjetila ovisničku krizu. Napravila sam to medicinski precizno i lako, kao kirurg. Odstraniš ono što te zamara. Isto kao s pušenjem. Znači, pušila sam godinama. I ja sam bila jedna od onih šta bi rekle "Amo zapalit jedan duvan". I onda sam jednom ovisnost pretvorila u zbroj pluseva i minusa. I rekla isto - "Aj bog. Dosta mi te je više". Isto kao s Facebookom. Dakle, ne pušim dvanaest godina, nisam na Faceu dvije godine, i što se mene tiče, napravila sam životnu promjenu koja mi je bila jako potrebna. A razlog, ta jedna minus stavka. Reći ću vam koja – kaže Žana.

Za pušenje se zna, razlog je zdravlje. A Žani, ženi koja je prošla rak na dojci i nakon kemoterapija, zračenja, pametnih lijekova ostala živa, to je bilo važnije od svega. Što se tiče Facea, ona jedna desna stavka se zaokružila oko jednog bitnog momenta, vremena koji joj je život dao. Ljudi ponajčešće ne shvaćaju da je ono u životu jednog čovjeka određeno, ograničeno. Da ga nemamo napretek, da se koji put naprasno preko noći izlomi, izgubi. Kada se oči u oči suočiš sa smrtonosnom bolešću koja ti to tvoje vrijeme napadne kao najgoreg neprijatelja, počneš cijeniti svaku njegovu preostalu sekundu. Zato je na određeni način Facebook i postao kolateralna, posljedična žrtva novog Žanina života. Onog poslije dijagnoze.

- Ja sam u Facebook zajednicu ušla, koliko se sjećam, 2007. godine, usudila bih se reći među prvima u našem kraju. Zapravo sam ušla na poziv moje obitelji iz Kanade koja je novu društvenu mrežu uočila kao idealan način brze, istovremene komunikacije. Znači mogli smo popiti kavu u isto vrijeme, svaki sa svojom šalicom, svaki u svom domu, na drugim kontinentima, ćakulati kao da smo tu. S vremenom se Face i kod nas proširio, točno sam mogla pratiti postepeni porast novih članova. U jednom trenutku brzina tog porasta bila je ogromna. Kako se broj povećavao, tako sam i ja počela širiti krug ljudi, no držala sam se pravila kako na Faceu za prijatelja ne želim imati niti jednu osobu koju ne poznajem. Bilo je bitno da je znam iz neke etape života, ili da mi je poznata iz nekog novinarskog kruga – veli.

Žana je, znaju to svi koji se s njom druže, vrlo agilna osoba, ona koja okuplja društvo, kad su u pitanju druženja novinara u splitskim konobama, organiziranje partyja za podmarjansku sedmu silu, humanitarne akcije, raznorazne inicijative. Facebook joj je zato došao kao najbolja alatka, produžena ruka s mogućnošću masovnog djelovanja, koju je rado koristila u svojim akcijama i alarmiranjima. Ova stavka je, između ostalog, bila jedna od onih pozitiva s lijeve strane popisa.

Bilo je tu i drugih stvari, primjerice susret s ljudima s kojima je izgubila kontakt. Uspostava prijateljstava s kolegama. Osiguravanje bržih kontakata u poslu, jer ipak, svi su danas na Faceu. Brzi servis informacija, lavina najavljenih događanja, uvijek neka nova potencijalna priča.

- Face je, što se toga tiče, naprosto fenomenalan, pogotovo novinarima. On je živi pulsirajući organizam koji pršti novitetima. Ali s druge strane, uhvatila sam samu sebe da zapravo po cijeli dan htjela - ne htjela visim na njemu.

Sjednem na računalo, glavni alat u mom radu, otvorim Face i uvijek nađem nekoga za razgovor. Uvijek bi mi makar jedan ekrančić bio otvoren. Pa gledaš ovu situaciju, pa nekome nešto iskomentiraš, pa staviš na svoj profil nešto, pa ti drugi komentiraju. I do kraja dana shvatiš da si imao brdo razgovora, izmjena misli, što zapravo s vremenom postaje zamorno. Sad je ono "amo popušit još jedan duvan" postalo "ajmo vidit šta je na Faceu". I to bi trajalo – pojašnjava.

A onda je počela primjećivati i stvari koje joj nisu baš dobro legle. Recimo, virtualne živote koji nemaju veze sa stvarnim životom. Uočila je to kroz fotografije na kojima su svi uvijek super volje, sređeni, dotjerani, bez bora, umora, podočnjaka. S najsavršenijim selfijima, uvijek s morem pozadinskih savršenih informacija, koje potaknu na razmišljanje o njihovim fenomenalnim životima. A u pravom životu, kaže, dogodilo joj se nekoliko puta da te ljude, nakon što bi se s njima uživo vidjela, ne bi uopće prepoznala.

- To je opet ludilo. Svakog novog Face prijatelja, a kažem, nije ih bilo puno, ako ga prije toga nisam baš osobno poznavala, željela sam i u pravom životu upoznati. I eto baš mi se to dogodilo, da ga ja na mjestu gdje bi se trebali naći kako bi išli na kavu ne bi prepoznala. Na Face fotkama su izgledali skroz drukčije. Počelo me nervirati to uljepšavanje života u virtualnom svijetu. I inače laž mrzim iz dna duše. Onda su me počele umarati političke rasprave i kritike koje sam ja dobivala, zbog toga što je netko na mom profilu nešto napisao. A politika me uopće ne zanima – kaže.

Onda je počela analizirati, uočivši kako na Faceu postoji nekoliko grupa ljudi. Prvi su vrlo aktivni korisnici. Oni koji stalno, multiplicirano nešto objavljuju. Recimo, idu na put do Šibenika, i usput naprave sto slika, za svaki deseti kilometar auto puta, svaki petnaesti oblak, svaku kavu na pumpi – osvrće se Žana.

Ali polako, ima tu još. U tu prvu skupinu spadaju i oni koji Faceom uđu u lonac kako bi fotkali što kuvaju, pa pokažu uvijek pun, a poslije i prazan pjat. Druga su kategorija umjereno aktivni, treća pasive, oni koji, eto, drže profil, tu i tamo nešto reagiraju. U četvrtu kategoriju spadaju normalni, a petu je nazvala agent grupom. To su oni, kaže, koji se prave nezainteresirani, ali su zapravo vrlo aktivni u tihom promatračkom snimanju likova, situacija, misli, akcija, komentara…

- Ti su mi ono baš ajme. Ali među najgorima su mi oni koji dnevno imaju po trideset objava, pa stalno broje lajkove. I oni što objavljuju svoju dičicu. To ne mogu shvatit, u eri pedofilije, u trenucima u kojima ti svaki majmun može ukrast sliku i nalipit je u kompromitirajuću situaciju, neki objavljuju slike dvoje dice. Male dice. Još mi je gore kada vidim da to rade moji kolege, koji bi ipak trebali po inerciji stvari znati koliko je to opasno. Ali ne, samo šibaju nove momente. Strašno. Čuj, prvih pet, šest godina mi je Face bio super. Onda sam počela primjećivati nedostatke. Kupilo se i došlo svome kraju – kaže.

U eri nakon Facea ljudi su ispočetka mislili da je to njezin kratki hir. Nakon nekog vremena su shvatili da je to stanje stvari, pa su je počeli zvati na mobitel. Virtualna druženja sada su postala konkretna, kava se sada pije uživo, šetnje u prirodi su svakodnevica. Shvatila je i da joj je ekran zamarao oči, budio glavobolju. U svom novonadošlom slobodnom vremenu ima vremena za puno više druženja. Za čitanje knjiga. Za pisanje svojih knjiga. Sve je to imala i prije, ali puno manje. Face joj je, kaže, predivno pomogao u vremenu dok se liječila od raka na dojci. I kada je objavila poziv na promociju svoje knjige… U kojoj je progovorila o borbi s rakom.

A kada smo već kod toga, prvo izdanje neće ostati na toj brojci. Po svemu sudeći, Žana sprema iznenađenje.

- Daaaa. Nedavno sam gostovala na Radio Splitu i ispričala sam tamo priču o svojoj borbi s rakom i knjizi koja je pokupila sve moje emocije. Prvo je izdaje planulo u sekundu, a putem se dogodilo da je masu ljudi zvalo, tražilo da dobije svoj primjerak. Rekla sam u tom intevjuu kako je tiskanje skupo. Čuo je to jedan čovjek iz Splita koji se potrudio doći do mog broja, i ponudio mi da će on platiti sve te troškove. Imao je u obitelji osobu koja se borila sa zloćudnom bolešću, i to ga je potaklo na to da mi pomogne.

Ali nije mi samo to u pameti, evo sad kad imam više vremena, mogu puno više raditi na stvarima koje sam gradila putem. Pa tako već imam u pripremi i dvije knjige poezije. I još jednu zbirku priču "Mama na neodređeno", u kojoj sam sabrala crtice iz mog života samohrane majke. Svaki dan ja napišem neku crticu, i tako se malo-pomalo zbirka nakupila. Face. Čuj, budi nostalgiju, šta jest, jest. Ali vremena je tako malo. A ja sam naučila cijeniti svaki njegov trenutak, život me tome naučio – kaže Žaklina Jurić.