Ratnim zatočenicima iz Lore država isplatila više od 2.000.000 kn odštete: slijedi regresna naplata troškova od osuđenih zlostavljača!

Prije tri dana na splitskom Općinskom sudu postignuta je nagodba kojom se država obvezala isplatiti naknadu štete dvojici bivših ratnih zarobljenika Vojnog zatvora “Lora” - Ljubiši Gerunu i Vesi Deretiću iz Trebinja, i to zbog povrede prava osobnosti, odnosno pretrpljenih boli i strahova koje su preživjeli tijekom torture.

ODO Split se, u ime države, obvezao u roku od 30 dana isplatiti svakom od dvojice navedenih ukupno po 270 tisuća kuna, no ovo nije jedina takva nagodba postignuta u posljednjih nekoliko mjeseci. Kako smo doznali, sredinom svibnja dogovorena je nagodba i s Miroslavom Čučakom, još jednim bivšim ratnim zarobljenikom koji je u Lori proveo pet mjeseci i 22 dana. Njemu je već isplaćena 491 tisuća kuna, a iznos je dosta veći od iznosa za Geruna i Deretića baš zato jer je u "Lori" bio toliko dugo dok su njih dvojica tamo bili po 93 dana svaki.

Sudske odluke

Desetak dana prije, početkom svibnja, "pala" je nagodba i s Mićkom Koprivicom, kojem je država obećala isplatiti 280 tisuća kuna.

Kako smo doznali, u vezi identične tužbe Vladimira Žarkovića nije bilo nagodbe i čeka se sudski pravorijek, no nema sumnje da će i tu svota iznositi do 300 tisuća kuna, uključujući i sudske troškove kojih, pak, kad su u pitanju nagodbe nema, odnosno ne isplaćuju se. To je glavni razlog zbog čega su u ODO-u shvatili da je bolje nagoditi se jer na ročištima nisu osporavali tužbenu osnovu koja se temelji na pravomoćnim sudskim odlukama već je bilo dogovoreno da se jedino vještačenjem utvrdi kolika bi bila pravična novčana naknada. Sa sudskim, odvjetničkim i troškovima vještačenja država bi u svakom pojedinom slučaju morala izdvojiti najmanje duplo više novca.

U finalizaciji su i još dvije nagodbe s Mirkom Babićem i Slobodanom Čaušićem, koji bi trebali dobiti svaki po nešto manje od 250 tisuća kuna za ono što su proživjeli nakon zarobljavanja i prebacivanja u Loru 1992. godine.

Dakle, ako se računaju sve dosad sklopljene i planirane nagodbe, ratni zarobljenici Lore dosad su od Hrvatske dobili ili će dobiti ukupno više od dva milijuna kuna. Čim se isplata obavi Hrvatska će, doznajemo, krenuti u regresnu naplatu tih troškova od onih zbog kojih ih je i morala isplatiti. Ako nemaju nikakvih nekretnina ili imovine koja se može ovršiti ili iz nje naplatiti, slijedi vjerojatno "sjedanje" na njihove mirovine do potpune naplate. Naravno, prvo se sudskim putem moraju dobiti pravomoćne odluke za naplatu.

Ako oni koji su skrivili isplatu odšteta nemaju nikakvih nekretnina ili imovine koja se može ovršiti ili iz nje naplatiti, slijedi vjerojatno 'sjedanje' na njihove mirovine

Josko Ponoš/Cropix

Gerun i Deretić u svojoj su se tužbi, a tako je bilo i s ostalima koji su tužili, pozivali na pravomoćnu presudu Županijskog suda u Splitu u kojoj je Tonči Vrkić kao zamjenik zapovjednika vojno istražnog centra osuđen na 10 godina, a Ante Gudić i Anđelko Botić kao stražari osuđeni na po osam godina zatvora. U toj se presudi još spominju i Tomislav Duić kao zapovjednik i Emilio Bungur kao šef smjene stražara.

Vojne i civilne osobe

- Oni su zajedno s neutvrđenim osobama od ožujka do kolovoza 1992. godine, kad su bili zatočeni ratni zarobljenici zarobljeni kao pripadnici JNA i srpskih paravojnih formacija u oružanom sukobu s postrojbama Hrvatske vojske, dopuštali da se vojne i civilne osobe, a kojima je bio dozvoljen ulaz u Loru, prema zatočenim osobama ponašaju tako da vrijeđaju njihovo ljudsko dostojanstvo i osobno ih ponižavaju, psihički i fizički muče i tjelesno kažnjavaju sve do usmrćenja. Neki od njih su i sami u tome sudjelovali, pa su tako u navedenom razdoblju Tonči Vrkić i drugi, a Ante Gudić, Anđelko Botić i Emilio Bungur tijekom svibnja i lipnja zarobljenike, posebno one iz bloka C u komu su bili smješteni zarobljenici koje nisu evidentirali, svakodnevno premlaćivali.

Udarali su ih nogama, rukama, bejzbol palicama, a ranjene zarobljenike priključivali preko štipaljki na ušne školjke i spolne organe na tzv. poljski telefon, puštajući jake udare inducirane struje, gurali pištolj u usta i prijetili da će ih ubiti, odvozili na lažna strijeljanja, šmrkovima polijevali vodom pod velikim pritiskom ciljajući upravo u povrijeđena mjesta na tijelu, prisiljavali na bludne radnje, da jedni druge tuku, ulaze u pasje kućice i laju, kleče i kupe ustima otpatke po tlu... – bilo je navedeno, uz ostalo, u tužbi podnesenoj u Gerunovo i Deretićevo ime, a na temelju koje su i postignute gore opisane nagodbe.