Rušimo svoju kuću uz Vransko jezero, doći će bager, pomoći će i prijatelji... A oko nas još 50 nelegalnih kuća, koje nitko ne dira!

Tomislav Došen (44) iz Radašinovaca u subotu mora srušiti kuću koju je njegov otac Slavko (80) podigao blizu Vranskog jezera 1988. godine. Pomoći će mu prijatelji, doći će i bager makadamskim putem kojim se valja 15-tak minuta drndati iz Vrane kako bi se došlo do mjesta koje Došeni odavno koriste zbog ispaše blaga i poljoprivrede.
Problem je u tome što je kućica koja je služila za sklanjanje za ispaša i smještaj alata izgrađena na zemljištu Hrvatskih šuma, baš kao što je na državnom zemljištu podignut i maslinik koji je prošle godine izgorio u katastrofalnom požaru. Sudskom presudom naloženo je Slavku Došenu da mora platiti obeštećenje Hrvatskim šumama u iznosu od 160 tisuća kuna, pa mu svakog mjeseca ovrha od 700 kuna sjeda na neveliku mirovinu.

- Neću to moći otplatiti za još dva života da živim. Ma znate što? Ja sam i prije bio jebena stranka, u onom sistemu, a tako sam ostao i sada. Bio sam protiran kao dite iz sela još 1943. godine, sestra i ja. Petero žena i nas petero dice odveli su u Han koji je zapaljen. Zbog ćaće koji je bio u ustašama i na kraju rata ubijen i bačen u jamu Kamenjarka poviše Vranskog jezera i ja sam bio označen, nisam mogao pronaći posla, išao sam u Sloveniju raditi... Kasnije, 80-tih godina, držali smo koze i ovce za preživit i dovodili ih iz sela do jezera, na ispašu i vodu. Šumarija me još onda prijavila i zaplinila mi frižider iako po zakonu to nisu smili. Dao sam ih sudu i dobio, ali frižider mi nisu vratili do 1991. godine. Osamdesetih godina bio je veliki požar i nakon njega sam počeo saditi masline. Blago je dolazilo i zagrizalo masline, pa sam se mučio, obnavljao. Osamdesetiprve sam ih prvi put posadio, osamdesetpete obnavljao drugi put, da bi 1998. opet morao saditi nove umjesto zagriženih. Tako sam ih ja obnavljao i podizao sve do 2000.-tih godina.

- Kuću sam napravio 1988. godine jer smo prije imali, još moj ćaća i did, jednu staru kućicu koja je imala krov od ševara pa je nekoliko puta bila zapaljena. Sve je to nekako išlo do 2008. godine kad su me Hrvatske šume dale na sud da sam ja uništio šumu i sud me kaznio sa 50.800 kuna. Do 2015. to je mirovalo, ali tada izdaju nalog da mi sidnu s dugom i kamatama na trećinu penzije, a od prije godinu dana na četvrtinu, zbog novog zakona. Slao sam nekoliko molbi u Šumariju u Zagreb, u Split, nikakve odgovore nisam dobio. Prošle godine preko pravnika sam slao molbu u Split, bez odgovora. Iz Zagreba mi odgovorili da sudsko rješenje ne mogu pobijati. I dalje mi obustavljaju s mirovine, a u kolovozu su došli za rušenje. Ja nisam bio, srce me smetalo, a i sad me smeta, bili su sinovi koji su dogovorili s njima da ćemo sami ovo srušiti, o svom trošku, da se ne izložimo još tko zna koliko budu li oni rušili. I ovako se ne mogu riješiti duga da živim još 200 godina. Za četiri godine nije se smanjio dug niti 25 iljada kuna. Molio sam da mi barem kamate maknu, pa da otplatim glavnicu u dva puta, ali ništa nisu rekli. Danas eto rušimo. A oko nas ovdje, ima barem pedesetak ovakvih kućica i maslinika, isto tako podignutih bez ikakve dozvole, pa niti ih tko dira niti ruši. A na meni se sve slomilo, iako smo mi ovo podigli zbog ljute potrebe i preživljavanja, a ne zbog neke obijesti. Eto, oni u prijašenjem sistemu nisu mi rušili, a ovi sada ruše – kaže nam Slavko, svjestan da je ipak gradio i sadio maslinike na državnom zemljištu.

Njegova dva sina Tomislav i Anđelko (55), hrvatski su branitelji, Tomislav maloljetni branitelj, a Anđelko invalid Domovinskog rata koji je uz to preživio i karcinom. Teško im ovo pada, jer, kažu, država za koju su se borili nije ista prema svima.

- Slomilo se ovo na nama, a 40 kućica ima oko jezera i sve su nelegalne, neke čak u Ornitološkom rezervatu – kaže Anđelko.

- Da imaju sluha pa da barem daju koncesije za masline koje su posađene. Imamo 150 maslina, s druge strane mislio sam posaditi bajama, voćke. Kao što su drugi dobili, milijuni ovakvih državnih hektara su podiljeni raznim načelnicima, donačelnicima... Jer imaju veze i mogu to dobiti. A kad ti pošalješ gori upit, niti ti ne odgovore na to. Kad su bili zadnji put, tražili su da potpišemo da odustajemo od svega. Morali smo potpisati, jer bi nas gonili dalje pa natovarili još 100 iljada kuna – kaže Tomislav.

- Sadili smo mi tu i kumpir, papriku, pomidor, čatrune... Bilo je hrane u izobilju, preživljavali smo tako. Idealno je za poljoprivredu jer je blizu voda, dalo bi se preživjeti. Ja sam u ratu ranjen, kasnije sam dobio karcinom, prošao kemoterapije. Imam troje dice, ženu, mislio sam barem pomoći da oni normalnije žive jer sam ja u svemu ovome dobio samo 2,5 tisuće kuna penzije. Neki nisu nigdje bili pa imaju na desetke tisuća... Na nama se sve prilomilo. I prije rata se na nama lomilo, a i sada. Borio sam se za ovu državu da bude prava država, a ne da nekome da sve, a nekome uzme sve. Da su krenuli redom uklanjati bespravne kućice uz jezero pa srušili i ovu našu, ma ne bih riječ rekao. Ali 50 drugih nikom ništa, a ovu našu, jednu među njima, uzeli pa iščupali. I što reći na to? Poslati dicu u Irsku, da idu trbuhom za kruhom kao i drugi – ogorčen je Anđelko.

- Mogli smo se inatiti, ima prijatelja suboraca koji bi nas došli podržati, moglo nas se tu 500 okupiti, ali ne želimo to. Srušit ćemo kuću i odvesti materijal, a masline nećemo dirati kako su i zatražili. Što je tu je. Doći će nam u tome pomoći prijatelji, stiže i bager, ispeći ćemo malo mesa, što ćemo, živjeti se mora. Kad porušimo i odvezemo sve, moramo pozvati Hrvatske šume koje će doći pregledati da je sve očišćeno kako su tražili. Nadam se da će ipak biti sluha i da će nam nakon rušenja barem kamatu oprostiti. I dati nam koncesiju da nastavimo obrađivati ove masline koje se ne daju iz spaljenih stabala i opet niču. One će opstati, pitanje je hoćemo li i mi – na kraju će Tomislav Šare.