Već šesti dan je selo Kokorići u vrgoračkom kraju pod vodom, a nakon totalnog potopa u utorak, kada su ostala zarobljena 24 domaćinstva, voda i u četvrtak i dalje raste, i to brzinom od tri centimetra na sat.
Iz pravca Višnjice do samog mjesta do prije 24 sata moglo se prebaciti vozilima Hrvatske gorske službe spašavanja, ali sada su jedina prijevozna sredstva čamci.
Evakuirane su četiri kuće u potpunosti, ljude je u svoje apartmane prihvatio vlasnik Etnosela Kokorići Zvonimir Pervan, a neke obitelji samo su djelomično izmještene. Zatekli smo u četvrtak ljude u borbi za područnu školu, koja je ove dane, s obzirom da je nastava prešla na online, poslužila kao sjedište HGSS-a i ostalih volontera. Vreće s pijeskom su se s jedne strane punile, utovarivale u brod, pa pred ulaz u školu.
Čekaju brodsku liniju
– Ajmo ljudi, stiga je katamaran – potiče jedan radnik Hrvatskih voda svoje kolege koji predahnu dok se jedna tura prebacuje. Posada čamac zapravo gura preko malog mosta koji je prekrilo gotovo metar vode više nego prethodnoga dana.
– Došla im je do sisa – govori zaposlenik HEP-a, čiji kolege su tu kako bi, govori nam, osigurali dalekovod. Čekaju brodsku liniju i ima ih posvuda po Kokorićima, isključuju na kućama struju, ponegdje samo na donjim etažama.
Prvo su stradali podrumi i konobe.
– Ostali smo bez petsto kila suvog mesa i, šta je najgore, to nije samo naše jer sušimo i za druge. Samo par pečenica smo spasili, ali šta ćemo. Potopilo nam je i četri traktora – govori nam Mateo Pervan, čija kuća je još dan ranije bila šest metara u vodi. Najprije im je poplavio drum, a zatim i potpuno prvi kat.
Kuća do škole je u vlasništvu najstarijega Kokorićana Milivoja Pervana, ali u njoj su mu dva sina s kojima sada rasteže cerade i nanosi vreće s pijeskom, dok on sam živi u kući koja je na povišenom mjestu. Starije generacije znale su da u polju zna plaviti pa su kuće građene na uzvisinama.
– Je, istina je to, ali svit se malo-pomalo spušta sve niže jer godinama nije bilo poplava. Ja san zapamtija da je zadnja bila 1959. godine, a pokojni otac mi je priča da se isto tako bilo dogodilo 1917. godine. Stari su znali da kad nivo priđe deset metara, onda se tek počne prilivat u Vrgoračko jezero. A sad je ovde još mala voda da bi se to dogodilo.
– Mala? Pa govore da je ima i po šest metara.
– Je, ali stoji jer nema di oteć, razumite. Kad bude deset, počet će se prilivat – govori 74-godišnji Milivoj. Stradalo mu je, kaže, petsto kila luka i kapule, razne druge verdure koju nešto proda, a nešto sebi ostavi, zatim nešto loze, masline, jagoda i smokava.
Samo im još led treba...
– Najgore će bit ako sad posli ovoga led udari – zabrinut je. Govori nam kako svake godine u Kokorićima padne snijeg, a temperatura se znade spustiti i na dvanaest ispod nule. Ne bi ga, kaže, čudilo da ova luda i naopaka godina završi s ledom.
Zasad je iz kuće gdje žive sinovi izmjestio traktore i ostalu poljoprivrednu mehanizaciju, a evakuirane su i četiri koze koje su nas dan prije začuđeno gledale iz štale. Ostala je iza kuće zarobljena i jedna maca, očito zaboravljena u cijeloj strci. Najšarmantnije stvorenje u Kokorićima je pas Astor, engleski seter koji vrsno pliva. Kuća mu je na početku sela, ali svako toliko pridruži se gunguli kod škole. A tu se užurbano sele stvari iz razreda, na dio klupa podignuta je spasilačka oprema gorske službe, tu su predstavnici Hrvatskih voda, Crvenog križa, Civilne zaštite i gradonačelnik Vrgorca Ante Pranić, koji ne izvlači slušalice iz ušiju. Mobitel mu zvoni neprekidno, stiže župan Blaženko Boban, najavljuju u petak ministricu poljoprivrede, u nedjelju Ćorića, a eto već za uru, kazaše, i Mirka Krstičevića.
Ali nitko nije ovim ljudima preči od spasilaca iz HGSS-a i drugih volontera. Došli su iz obližnjih gradova, poput Splita, Vrgorca, Makarske, Metkovića, Dubrovnika, a u pomoć su pristigli i kolege iz Karlovca Nikica Spudić i Luka Štrosar. Bar oni znaju s poplavama!
– Dobro im ne rastu one plivaće kožice na rukama – podbada ih jedan kolega.
– Nama je svake godine ovako, zamislite kad se spoje četiri rijeke pa potope po šesto kuća. Ovdje je situacije teška, ali, srećom, nema žrtava i, što je još važnije, nema stoke koju treba spašavati. Zamislite sad kako je bika ili kravu prevoziti u ovim čamcima – slikovit je Nikica.
– Mi ovakvih čamaca kod Karlovca znamo dovesti cijelu flotu.
A u Kokorićima ih je zasad šest. Jednim takvim zaplovili smo po polju. Lagano klizimo preko plastenika jagoda koji su još dublje nego dan prije, nazire se i neki grm kupine ili što li je već, a posljednji šipci propinju se iz nepomične vode koja polako, centimer po centimetar, guta i jednu olupinu auta uz obalu. Pliva nešto poput zamrzivača, plastika neka, na površini je ponegdje i razderana plastika, a kroz zelenu površinu vide se i prve vreće s pijeskom.
– Nanosili smo ovi nasip ka ludi prvi dan i, evo, ka šta vidite, još se drži, ali pod vodom – smije se splitski HGSS-ovac Ivan Želalić koji upravlja pentom. Govori nam kako su to jutro spašavali košnice pčelara na drugoj strani ovoga novostvorenog jezera.
– Šou-program! Čovik ih je jadan premišta svaki dan, a onda mu ih je voda skoro sve satrala. Jednu košnicu smo tribali sa suhozida taman prinit, a ona se raspala, pčele se razletile. Jadan pčelar govori da mu je to sve šta ima. Ma grozno...
Približavamo se kućama na čijim prozorima i balkonima su ljudi zarobljeni poput močvarnih ptica.
– Franeee, Franee, di si – pozove domaćina jedne kuće spasilac Toni Poljak. Tumači nam da nisu imali nijednu veću frku s malom djecom i nemoćnima, sve je to riješeno brzo. Sada prevoze ljude svako jutro do kopna kako bi mogli na posao, nose im hranu i potrepštine. Ovaj Frane, govori nam, ostao je bez pola jedne kuće i sada brani susjednu u koju je premjestio nešto namještaja.
Frane Pervan ukaže se na balkonu.
– Ostao sam sam ovdje, a žena, dijete i majka su otišle u Vrgorac – govori nam.
– Morao sam ostat jer stalno išekavamo pumpom vodu iz one tamo kuće – pokazuje na susjedstvo, gdje su, kaže, izmjestili namještaj. Potpuno mu je potopljena kuhinja, zavirujemo mu ispod balkona kroz prozor i vidimo da je voda doprla do gornjih kuhinjskih elemenata. Zastrašujuće je i tužno. Uto je kroz pumpu na obližnjoj kući šiknula voda i ukazao se čovjek na prozoru.
Rođak dežura
– To mi je rođak koji dežura, inače su mi priskočili i prijatelji, ja više ni živ nisam od umora. Jedva funkcioniramo, od nedilje smo na rubu snaga. Stvari smo samo prinašali kako je voda rasla, a sad pokušavamo održavat njen nivo. Radimo na smjene. Noći su nam grozne. Propalo mi je puno toga; imali smo i verduru, većinom krumpire. Jagode nemamo jer one su ka i dite osjetljive, ko zna šta će s njima biti. Štetu ćemo tek zbrajat jer tek će se vidit kad se voda povuče šta nam je ostalo – umoran je Frane.
Imaju li oni suhog mesa i jesu li ga sačuvali, pitamo ga.
– A meso je još u soli, ko zna oće li se ove godine i osušit pored ovakve vlage. Ova je godina ionako cila jadna, ne znan šta bi se još moglo dogodit, potres valjda – čak se i osmjehne ovaj mladi otac.
– Valjda bi trebalo još Krško eksplodirat. Prolazimo kroz koronu, imali smo potrese i munje – primijetio je netko od okupljenih u selu.
Da, to je ono što je u ovoj kokorićkoj poplavi nekako najzlokobnije – mokro je do kosti, kiša propada, a još i virus lebdi nad glavom. I u selu, čuli smo, ima oboljelih, a u Vrgorcu u četvrtak čak trideset.
Temperatura zraka u Kokorićima je oko devet stupnjeva, a sunce, kažu, neće tako skoro...
Ostatak fotografija pogledajte gore u našoj galeriji.