Jesu li Vukovarci umorni od ružnih uspomena i tužnih sjećanja, sućuti i pijeteta, traganja za pravdom i grobištima, jesu li umorni od nas - nevukovaraca, političara i novinara, branitelja i domaćica? Ovdje je još bitno znati tko je Hrvat, a tko Srbin, međutim manje je to važno Vukovarcima nego njihovim gostima koji navrate 18. studenoga. Vukovar danas, 32 godine od brutalnog uništenja i svoje samrti i 25 godina od mirne reintegracije i početka oživljavanja, više nije grad u obnovi, već je to jedan prekrasan grad u snažnom razvoju. Milijarde koje su se u Vukovar slijevale svih ovih godina učinile su ga ugodnim za život i dale mu sjajnu perspektivu. Vukovar nosi laskavu titulu najboljega hrvatskog grada za život mladih u 2022. godini. Međutim, stotine mladih iz njega godišnje odlazi. Koji su razlozi za ovaj vukovarski paradoks?
Dimitrije Dujmović (21) je student Upravnog studija vukovarskog Veleučilišta. Šetamo Parobrodarskom ulicom prema Dunavu i Veslačkom klubu i razgovaramo o životu u Vukovaru. Ovaj izuzetno pristojan mladić govori lijepo o svojem gradu, a onda gotovo u nelagodi kaže da bi volio nakon studija otići u neki veći, tamo pronaći posao i ostati živjeti neko vrijeme.
Pozdravio nas je dvaput s "bog" i "ćao", a nijednom nije rekao "mi" i "oni". Je li Dimitrije Hrvat ili Srbin, pitamo se prateći ga kako govori.
- Mogu reći da Vukovaru baš ništa ne nedostaje, ima jako puno sadržaja za nas mlade, imamo mjesta i za izlaske i za sport, posjećuje nas dosta ljudi i može se reći da je grad dosta pun i zimi i ljeti. Živnulo je gospodarstvo, evo, nedavno smo dobili i novi tržni centar, što je važno i za nas studente da si možemo zaraditi koji euro - govori nam Dimitrije.
Velik broj njegovih prijatelja iselio se iz Vukovara i živi u inozemstvu, ali njega to ne privlači.
- Ne mogu reći da su oni pogriješili, međutim stvar je drukčijeg načina života koji se nekome sviđa, a nekome ne. Meni se ne sviđa ideja da svaki dan radim po 12 sati i dođem kući samo prespavati. Ovdje se nađe vremena za kavu, druženja i izlaske. Istovremeno bih volio osjetiti život i u nekom drugom gradu, ali ostati u granicama Hrvatske - objašnjava nam Dimitrije.
Međunacionalnih problema, ističe, također je sve manje. Kaže da mladi nisu opterećeni ratom kao što su možda bili ranijih godina, odnosno da ružna događanja iz 1991. godine ne utječu na njihovu svakodnevicu.
- U redu, ima pojedinačnih incidenata, ali mislim da je to prije do pubertetskih godina mladih ljudi, a ne više iz mržnje, i tome ne treba pridavati pozornost. Smatram da bi stvari puno bolje funkcionirale kada se učenici u školama ne bi odvajali po hrvatskim i srpskim programima. Gledam kako se svi druže zajedno u Osijeku i Zagrebu, tamo nije važno tko je što. Na kraju krajeva, mi se opet nađemo zajedno u studentskim klupama, jedemo u istoj menzi i idemo na kave - priča Dimitrije.
On smatra da se mladi ne bi trebali opterećivati ratom.
- U redu je da se zapale svijeće na groblju, prisjećamo se tog ružnog razdoblja iz priča i sjećanja naših baka i dida i roditelja, jer se mi tada još nismo rodili da bismo imali svoja sjećanja. Međutim, jako je važno da mi mladi to ostavimo iza sebe, neka se to obilježi
- Dimitrije, jesi li ti pripadnik većinskog naroda ili manjinske srpske zajednice - pitamo ga napokon. Pitanje ga je nasmijalo.
- Reklo bi se pola-pola, možda malo težim srpskom narodu, jer sam po srpskom programu išao i u osnovnu i u srednju školu u Vukovaru, no djed mi je bio hrvatski branitelj. Hrvatska je moja domovina, tu živim, a ne u Srbiji, poštujem pravila i zakone, u svim službenim razgovorima koristim ‘ije‘ i ‘je‘, na to sam navikao, no doma govorimo ekavicom. Ne vidim u tome problem, niti bilo tko od mojih prijatelja kojih ima i Srba, i Hrvata, i iz miješanih brakova - objašnjava nam mladi Dimitrije.
Danas je dan kada se u Vukovaru odlazi na groblja, kada se uz dužni pijetet svi prisjećamo žrtve grada i stradanja njegovih stanovnika. Ljudsku je patnju teško izraziti u brojkama, međutim, ove druge koje imamo mogu poslužiti kao dobra ilustracija razaranja. Ratna šteta na području grada iznosila je 9,5 milijardi kuna, od čega se pola tog iznosa odnosi na uništene gospodarske objekte, četvrtina na komunalnu infrastrukturu, a ostalo na stambene objekte. Oko 60 posto svih objekata u potpunosti je uništeno, a više od 30 ih je oštećeno, dok je manje od 10 posto bilo uporabljivo. Recimo to ovako - u Hrvatskoj je ukupna ratna šteta počinjena tijekom čitavog Domovinskog rata procijenjena na 236 milijardi kuna. Po glavi stanovnika na razini Hrvatske to je 18.892 kune, a na razini Vukovara 203.486 kuna. Vukovarci su u nepuna tri mjeseca pretrpjeli čak 11 puta veću materijalnu štetu nego što je ostatak države u četiri godine.
U prvim godinama kako je ušao u sastav Republike Hrvatske, Vukovar je bio u potpunom rasulu na svim poljima. Vladimir Štengl, danas umirovljenik, u progonstvu 1996. godine izabran za vukovarskoga gradonačelnika, bio je prvi gradonačelnik nakon mirne reintegracije Podunavlja 1998. godine. Sjeća se da je imao prvi proračun manji od 20 milijuna kuna. Usporedbe radi, to je danas budžet kojim raspolaže srednje razvijena općina.
- Moj prvi susret s Vukovarom nakon progonstva bio je 1996. godine s delegacijom koja je sudjelovala u pregovorima o mirnoj reintegraciji. Posjeli su me naprijed jer sam bio Vukovarac, pa kao da budem tumač i govorim što je gdje bilo. Grad je bio neprepoznatljiv čak i meni. Sjećam se da me general Barić, koji je bio u kolima, pitao što je bilo na mjestu jedne ruševine. Ja sam mu rekao da je to bila zgrada koju smo zvali ‘golubica‘. Poslije sam shvatio da sam pogriješio. Kada smo došli do pošte, pogledao sam desno, jer je tamo bila moja ulica i moja kuća - s rupom na spavaćoj sobi. Tada mi je stala knedla u grlu i izgubio sam ton - počinje svoju priču bivši vukovarski gradonačelnik Štengl.
Kaže i da ih je dočekala grupa mrzovoljnih ljudi, prosvjednika, koja im je svašta dobacivala. Prepoznao je jednog čovjeka, no poslije mirne reintegracije više ga nikad nije vidio. Smatra da su oni najradikalniji otišli iz Vukovara kad su vidjeli da će Vukovar biti vraćen Hrvatskoj, među njima i zločinci.
- Tužiteljstvo je vrlo brzo počelo s istragama ratnih zločinaca, međutim to je rađeno dosta aljkavo. Primjerice, imali su na popisu četiri sumnjivca različitih imena i prezimena, no pobrkali bi ih s ljudima istih imena i prezimena koji nisu imali veze s ratnim zločinima, tako da je to redom sve padalo u vodu - kaže Štengl.
Najveći izazovi bili su usmjereni na čišćenje grada od ruševina, pripremu dokumentacije za obnovu, ali i stravična nezaposlenost i međunacionalna nesnošljivost.
- Nakon što smo ured iz Vinkovaca preselili u zgradu Fine u Vukovaru, netko nam je preko vikenda u zgradu ispalio zolju, a meni je na kuću 2001. godine, neposredno nakon obnove i useljenja, netko bacio na objekt ručnu bombu - prisjeća se Štengl tih dana.
Vukovar danas, slaže se, ugodan je za život. Suživot se pokazao mogućim, međutim, smatra da još uvijek postoji granica koja se ne prelazi. Objasnio nam je to na osobnom primjeru.
- Imam kuma, prije rata je bio tužitelj u Vukovaru. Razgovaramo gotovo o svemu, no postoje trenuci i teme kada dođe ta granica koju ne prelazimo, to su možda i banalne stvari. Znamo tko što misli i tu se staje. Teško je to objašnjivo, ali mislim da građani Vukovara tako funkcioniraju u nečemu što se zove suživot - objašnjava Štengl.
On smatra da nije trebalo doći do podjele na hrvatske i srpske škole, no navodi kako do toga nije došlo zbog ideoloških podjela, već su razlozi bili "praktične prirode."
- To su tražili Srbi, a RH im je dozvolila. Zašto? Pa zato što se tako otvaraju nova radna mjesta, škole imaju ravnatelje, nastavničko osoblje, čistačice. Imali smo situaciju da se otvorio veliki vrtić u Borovu naselju. Majke bi dovodile djecu, jedne bi ostavljale djecu po jednom, druge po drugom programu, a onda bi zajedno odlazile na kavu - priča Vladimir Štengl.
Vesna Škare Ožbolt, danas odvjetnica, a devedesetih godina političarka, tadašnja zamjenica predstojnika Ureda predsjednika Franje Tuđmana, kao glavna pregovaračica u okupirani grad ušla je u ljeto 1996. godine u društvu tek imenovanog i postavljenog prijelaznog upravitelja, generala Jacquesa Paula Kleina.
- U blindiranim UN-ovim kolima iz pravca Osijeka ušla sam u grad. Uopće nisam mogla prepoznati ulice. Kao dijete svake sam nedjelje znala s roditeljima i bratom iz Osijeka ići na Vučedol na kupanje. Poznavala sam dobro Vukovar, ali tada nisam prepoznala ništa, jedini orijentir u razrušenom gradu bio mi je Vodotoranj - prisjeća se Vesna Škare Ožbolt.
Početna točka za pregovore koje je trebala početi izgledala je ovako: potpuno uništen grad, prisutnost novosadskog korpusa u gradu koji je svojim dalekometnim topništvom mogao doseći bilo koji grad u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, naoružani srpski vojnici i civili, kuće protjeranih Hrvata zauzete i pokradene, traumatizirani ljudi, dah smrti, tragična sjećanja na pokolje i ubojstva...
U dvogodišnjem mandatu trebalo je "normalizirati stanje i vratiti teritorij u poredak Republike Hrvatske, demilitarizirati područje, provesti projekt povratka, reintegrirati pojedine javne službe, uvesti kunu, provesti lokalne izbore, uspostaviti povjerenje".
- Na Vukovar se i danas gleda isključivo kao na grad boli, kojem se ne dopušta zaborav na patnju i tragediju. Iako je puno godina prošlo od tog najtežeg razdoblja, i dalje ima problema. Neriješena situacija s nestalim osobama tijekom rata, neprocesuirani ratni zločini i blage kazne za počinitelje ratnih zločina ozbiljni su tereti za život u gradu. No, usprkos problemima, Vukovar danas živi puno bolji život - smatra Škare Ožbolt, podsjećajući i da će u povijest ući kao grad u kojem je UN proveo najuspješniju mirovnu misiju. Naravno, to se odnosi na razdoblje mirne reintegracije, nikako ne na 1991., godinu njegova najvećeg stradanja.
Vukovar je nazvan gradom herojem zbog njegovih ljudi i branitelja, a jedan od njih je Josip Jakobović. Zajedno sa suborcem Lukom Andrijanićem, koji je nažalost kasnije tragično poginuo, bio je na protuavionskom topu kojim je 24. kolovoza srušio prvi MiG-21 JNA iznad Vukovara.
- Osjećam se tužno, ovo su posebno teški dani. Grad je padao ulicu po ulicu, ginuli su nam dragi prijatelji, suborci - govori Josip
On je u rat ušao kao pripadnik 4. bojne 3. gardijske brigade, da bi nakon Lukine pogibije prešao u Vojnu policiju, odnosno interventnu jedinicu "Atila" koja je djelovala na području cijelog Vukovara. Iz grada je s drugim suborcima izašao u proboju u koji su kroz kukuruzni put krenuli 17. studenoga i na slobodni teritorij Hrvatske došli nakon nekih 25 sati hoda. U Vukovar se vratio 2002. godine.
- Bilo bi to i ranije, ali sam morao sudskim putem izboriti iseljenje nekog čovjeka s Banije, koji nije htio izaći mirnim putem iz moga stana. I sad me emocije drmaju kada se sjetim povratka u grad koji je bio totalno srušen. Na ulici sam sretao ljude koje bih najradije zaobišao, gledali smo jedni druge poprijeko, no mnogi od njih su poslije otišli u Srbiju, iako su neki i danas ostali u Vukovaru - priča Josip, navodeći da je Vukovar i danas dobrim dijelom podijeljeni grad.
- Mladi se možda druže, ali rane još nisu zarasle. Lako je oprostiti onome tko traži oprost, ali kako oprostiti onome tko ga ne traži, a zaboraviti nećemo nikada. U ovom gradu je nakon pada obrane pobijeno strahovito puno ljudi, za što se nitko nije pokajao. Grad jest obnovljen, dobio je tu neku estetsku ljepotu, ali još uvijek ne sjaji punim sjajem i bojim se da tim sjajem u našim očima neće niti zasjati.
Kao predsjednik UHDDR-a Vukovar često prima goste iz drugih krajeva Hrvatske, s njima obilazi gradske ratne lokalitete i stratišta i prenosi im istinu o Vukovaru.
- Prenosim ono što su mi pričali suborci i kolege. Svi govore o 24. kolovozu kao početku rata, ali mi u lipnju imamo pogibiju jednog čovjeka i ranjavanje njegove žene na putu prema Vinkovcima, gdje su išli po svoga sina. Imamo 4. srpnja pokop dvojice pripadnika 4. bojne 3. gardijske brigade, imamo 2. svibnja pokolj 12 redarstvenika u Borovu Selu. Za nas je rat počeo davno prije.
Dotakao se i Kolone sjećanja i prijepora koje je ove godine izazvala. On smatra da na "čelu trebaju biti zastave postrojbi koje su branile Vukovar, to je najveće moguće priznanje tim ljudima, a HOS-ovci nisu zaslužili da se njima manipulira", zaključio je Jakobović.
Iako živi u Nuštru, profesorica hrvatskog jezika Vesna Karaula već 26 godina "živi Vukovar". Ona je bila jedna od prvih Hrvatica koja je još tijekom mirne reintegracije počela raditi u ovom gradu, i to u gimnaziji, kao nastavnica hrvatskog jezika učenicima koji su pohađali nastavu na srpskom jeziku. To je, dakle, bilo i prije povratka Hrvata u grad. Dočekao ju je devastiran grad, ali i djeca s kojom je morala uspostaviti odnos povjerenja. Većih problema, ističe, nije bilo.
- Meni je motivacija za rad u Vukovaru bila ta da pokažem kako unatoč svemu proživljenome s obje strane, mi nismo stranci. Htjela sam i sebi dokazati da unatoč svim strahotama, ranama i boli, čovjek mora biti čovjek. To su bila lijepo odgojena djeca, roditelja intelektualaca, znala su i hrvatski jezik. I danas me pozdravljaju - kaže nam profesorica, koja primjećuje jednu veliku razliku u tadašnjoj i današnjoj strukturi učenika.
- Odjeli na srpskom jeziku bili su brojni, s više od 20 učenika, a danas su sve manji. Imamo razrede u kojima je po troje učenika. S druge strane, kada su se Hrvati počeli vraćati prvih godina odjeli su bili maleni, s tri do pet učenika, a danas su sve brojniji - objašnjava Karaula, koja je danas ponosna na te svoje prve vukovarske generacije.
- Sva su ta djeca bila jako motivirana za rad. I Srbi i Hrvati. Zanimljivo je da nikad nisam kod hrvatske djece, a to su djeca koja su u porušeni Vukovar, bez javne rasvjete i kafića, došla iz Zagreba, Rijeke, primijetila neko nezadovoljstvo okruženjem u kojem su se našli. Mislim da su bili sretni, iako im je puno toga nedostajalo, ali imali su veliki motiv i želju živjeti u svome gradu. Svi smo se zajedno radovali svakom novom povratniku, očišćenoj ulici, novoj zgradi, prvoj uličnoj rasvjeti, novom kafiću, vjerujući da će doći dan kad će Vukovar biti ovo što je danas - kaže naša sugovornica.
Ona ujedno već 15 godina piše i scenarij za svečani program obilježavanja Dana sjećanja u dvorištu vukovarske bolnice te u suradnji s glumcem Darkom Milasom odabire tekstove koji će se interpretirati u sklopu programa.
- U početku su ti stihovi bili s puno više patetike nego danas, s vremenom sam nastojala da idemo i malo ispred vremena te da svakako imamo pogled na budućnost, jer držim da svi moramo s radošću i osmijehom gledati naprijed, ali da opet ne dopustimo da zaborav preotme događaje iz prošlosti. Svakako uvijek poštujem to da to moraju biti tekstovi hrvatskih književnika, ali da imaju umjetničku vrijednost i težinu - ističe profesorica Karaula.
Kako je u ruševne škole gospođa Karaula ušla kao profesorica, ti su strašni prizori dočekali Anu Bučko kao učenicu. Može se reći da je ona dijete rata. Rođena je u vukovarskoj bolnici u srpnju 1991. godine i s nekih 14 dana napustila je grad u koji se s obitelji vratila 2000. godine. Danas je uspješna mlada žena, magistra glazbene pedagogije koja predaje glazbenu kulturu u OŠ Dragutina Tadijanovića i vodi zbor Glazbene škole Vukovar. Pjeva i u bendu Das Rage, u duetu s prijateljem Zoranom Filkom, te iza sebe imaju dva albuma "dark popa". Ranije je bila dio Mirovne grupe mladih Dunav u Vukovaru, gdje se družila i radila s mladim ljudima drugih nacionalnosti, razvila empatiju prema drugim kulturama i narodima, pa je interkulturalizam u glazbi bio i tema njezina diplomskog rada. Rat joj je kao djetetu zapravo bio strani pojam, za podijeljenost nije znala, a onda je kao 9-godišnja djevojčica osvanula u razorenom gradu.
- Suočila sam se s pojavama koje nisam razumjela. Mama nas je prošetala da vidimo gdje ćemo ići u školu, stali smo pred jednu ruševnu zgradu i onda je rekla: ‘To je vaša nova škola!‘ U početku je bilo strogo, pazi koga pozdravljaš s ‘bog‘, a koga s ‘ćao‘. U međuvremenu se to iskristaliziralo i pokazalo da mlade nije toliko briga za to. Vjerojatno toga ima i danas, ali u daleko manjoj mjeri nego 2000. Uglavnom, meni je to tada sve bio jedan šok, no s vremenom je to sve počelo sjedati na svoje mjesto. Završila sam ovdje i osnovnu i srednju školu, rasla sam zajedno sa svojim gradom i svakodnevno gledala kako se obnavlja i razvija. Veliki period živjeli smo među ruševinama, zgrade su bile prepune rupa. Sjećam se kada je došla vojska čistiti ruševine, u jednom trenutku sam osjetila neku sentimentalnu vezu prema tim našim ruševinama, jer su one bile dio mojeg odrastanja. Naravno da je to bilo pozitivno, ali kao djetetu mi je to bilo nekako čudno, živjeli smo s tim ruševinama i onda su nam ih uzeli - govori nama Ana.
Dok je studirala u Puli najviše joj je, kaže, nedostajalo vukovarsko zelenilo kakvo nikada nigdje nije doživjela. Vukovar je prekrasan, njoj je lijepo i dobro, ali vidi i zna da mnogima nije.
- Vukovar je odlično mjesto za život ljudima koji imaju stalan posao ili mirovinu. Za mlade koji se žele razvijati u znanju, struci - nisam sigurna. Mislim da nedostaje jedna šira paleta interesa i ponuda, kako poslovnih tako i društvenih. Osobno mi, primjerice, nedostaje više kulturnih zbivanja - zaključuje.
Tea Dodlek s Vukovarom se prvi put susrela 2011. godine, kada je na ovdašnjem veleučilištu upisala studij fizioterapije. Danas, 12 godina poslije, ova mlada žena iz Ladimirevaca u Vukovaru živi i radi. Nakon završetka studija zaposlila se na veleučilištu kao predavač na studiju fizioterapije, ali i zasnovala obitelj te sa suprugom Ivanom, inače Vukovarcem, čeka prvo dijete.
- Vukovar mi je od prvog trenutka prirastao srcu, a što sam više vremena u njemu boravila, ti su osjećaji bili izraženiji - kaže Tea, koja ne pamti ratni Vukovar, osim sa slika i snimaka. No, čak i u usporedbi s 2011. godinom, kad je prvi put ovdje došla, danas vidi jasne promjene.
- Danas je još više sadržaja nego što je tada bilo. Za jednu buduću majku sviđa mi se što imamo bazen, sportsku dvoranu, puno se radi na dječjim igralištima, šetnicama, sportskim terenima. No, ono što je još važnije, osjećam se ugodno i sigurno i vidim da grad ima potencijala - kaže Tea, ističući u tome i ulogu veleučilišta koje smatra jednim od generatora razvoja grada. Ono što joj nedostaje je više adekvatnog stambenog prostora za mlade obitelji. Programa za subvencioniranje u Gradu ima, ali drži da bi se trebalo poraditi na novim stambenim objektima. Naravno, i na razvoju industrije, novim investicijama koje bi privukle neke druge, nove mlade ljude poput nje.
- Važno je istaknuti da je ovo grad u kojem se normalno živi, osobno nikada nisam doživjela nikakav problem niti osjetila neke tenzije koje bi imale korijene u tragičnim ratnim događajima. U Vukovaru se stvarno živi jedan normalan život - poručuje Tea.
Da život u Vukovaru usprkos svim užasima iz prošlosti bude što normalniji za mlade ljude, mnogo truda uložila je Mirovna grupa mladih Dunav iz Vukovara, koja na tome uporno i nepopustljivo radi od 1996. godine, kada je i osnovana, kaže njezin predsjednik i jedan od osnivača Saša Bjelanović.
- U prvim godinama naglasak je bio na integraciji, razvijanju razumijevanja među mladima, da spojimo mlade da žive ne jedni pored drugih, nego jedni s drugima, ne po principu bratstva i jedinstva, već po principu istih interesa u glazbi, kulturi, umjetnosti. Ako smo imali bend, taj je bend trebao bubnjara, a ne Mađara, Srbina ili Hrvata, nego bubnjara. U tom bendu trebaju svirati glazbenici, a ne nacionalnosti, da oni poslije mogu zajedno otići na piće. Znači, bez guranja ideje nekog zajedništva, nego da to postane nešto što je normalno - kaže Bjelanović.
- Došli smo do toga da je većini mladih to postalo normalno. Zato i ne žele o tome govoriti. Oni na rat gledaju potpuno drukčije nego njihovi roditelji, ne osjećaju potrebu da o tome govore, to je nešto što je bilo davno. S jedne strane je dobro da su rasterećeni od toga, a s druge strane je dobro i da mladi znaju da je Vukovar imao svoju tragediju. No, na većinu njih to nema nikakvog utjecaja i drže se dalje od tih tema - objašnjava nam Saša, koji se prisjetio i početaka. Oni nisu bili lagani. Trebalo je pridobiti mlade Srbe koji su ostali u Vukovaru i mlade Hrvate koji su se vratili u grad da sjednu u istu prostoriju, da postanu uštimani bend, te da poslije odu zajedno na piće.
- To je krenulo s grupom mladih alternativaca, dosta iz mješovitih brakova, a prvi kontakti su preko UNTAES-a ostvareni s mladima iz Vinkovaca i Osijeka sa sličnim interesima. Postupno su počeli dolaziti i mladi Hrvati Vukovarci. Naravno, naše djelovanje politički nije bilo prihvaćeno ni od srpske ni od hrvatske politike. Bilo je i napada na nas, jer smo zagovarali ideju normalnog života. Onda su postali problem i roditelji, čak donedavno je bilo to neko etiketiranje tipa ‘nemoj ići tamo, tamo su Srbi‘, odnosno ‘nemoj ići tamo, tamo su Hrvati‘. No, mi smo ostali vjerni svojoj ideji - ističe Bjelanović, po prirodi optimist.
I on vjeruje da Vukovar ima perspektivu.
Kada ga usporedimo s drugim gradovima u Hrvatskoj, Vukovar je stvarno O.K., tu su sportski klubovi, infrastruktura, škole, veleučilište, mjesta za izlaske, a ako nešto i nedostaje, blizu je Osijek. Neke tenzije se još neko vrijeme neće moći izbjeći, ali u globalu, kada pogledamo cijeli paket, Vukovar je dobar i bit će još bolji - zaključuje naš sugovornik.
A evo što o kvaliteti života govore brojke.
Kako bismo dobili što realniju sliku stanja stvari u Vukovaru u odnosu na ostatak Hrvatske, usporedili smo ga u nekim ključnim parametrima s Požegom i Čakovcem. Oba su ova grada također županijska središta, imaju približan broj stanovnika prema Popisu iz 2021. godine (Vukovar 23.175, Čakovec 27.122, Požega 22.364), s time da Požega dijeli s Vukovarom slavonsku sudbinu, a Čakovec spada u predvodnike razvoja u toj kategoriji gradova. Ovi podaci samo potvrđuju da je Vukovar vodeći po proračunu, ostvarenim prihodima poduzetnika, turističkim pokazateljima, najmanjoj stopi nezaposlenosti, ali, nažalost, i po broju iseljenih stanovnika.
Zaključno s rujnom ove godine, u Područnom uredu HZZZ-a u Vukovaru su evidentirane 1642 nezaposlene osobe, smanjenje je to za 1,7 posto u odnosu na mjesec ranije, odnosno 2,9 posto u odnosu na godinu ranije. U Požegi je evidentirano 2130 nezaposlenih, u odnosu na prethodni mjesec nezaposlenost je manja za 5 posto, odnosno 2,6 posto u odnosu na mjesec ranije. Čakovec bilježi 2165 nezaposlenih osoba i smanjenje nezaposlenosti u odnosu na kolovoz za 7,1%, dok je u usporedbi s rujnom 2022. godine evidentiran porast za 12,5%.
Proračun grada Vukovara za 2023. godinu iznosi 45,2 milijuna eura, a projekcija za narednu godinu je gotovo dvostruko veća, iznosit će više 81 milijun eura. U Požegi je ovogodišnji proračun 25 milijuna eura, a projekciju za sljedeću govore da će se nešto malo smanjiti. U Čakovcu su ove godine raspolagali s 59 milijuna eura, a očekuju povećanje za desetak milijuna eura za sljedeću godinu.
Prema istraživanju Fine, na rang-listi gradova u kojima su poduzetnici ostvarili najveće prihode među najboljih deset nalaze se dva od tri naša grada - iznenadit će vas da je Vukovar na drugome mjestu, odmah ispod Zagreba, Čakovec se ugurao na deseto mjesto, dok Požege nema na toj listi. Spomenimo da su iz Vukovara, dakle, preostala tri najveća regionalna grada - Split, Rijeka i Osijek.
Logično je da je Zagreb na prvome mjestu jer u glavnom gradu sjedišta ima velik broj poduzeća koja su ostvarila najveće ukupne prihode od 537,7 milijardi kuna. Drugi, Vukovar, ima 37,8 milijardi, a poziciju drži ponajviše zbog velikih prihoda Prvog plinarskog društva koje tu ima sjedište.
Kakva je situacija u turizmu? I tu prednjači Vukovar. Grad na Dunavu u ovom trenutku gostima nudi 1099 ležajeva u 71 smještajnom kapacitetu. U prvih šest mjeseci imali su 30.725 gostiju koji su ostvarili 46.679 noćenja i porast od oko 75 posto u odnosu na godinu ranije. Požega raspolaže s 39 smještajnih objekata s 426 raspoloživih kreveta te su ostvarili 9742 dolaska i 18.605 noćenja, ali ne u prvih šest mjeseci ove godine, već od lipnja prošle do lipnja ove godine, dakle u 12 mjeseci, i s porastom od 15 posto. Kako nismo pronašli podatke za Čakovec, usporedive za isto razdoblje, koristimo one iz svima rekordne 2019. godine - tada su imali malo manje od 15.000 dolazaka i oko 34.000 noćenja.
Nije nevažno spomenuti, Vukovar je odnio titulu "najboljega grada" Hrvatske u kategoriji "demografija, obrazovanje, mladi i socijalna politika" koju provode portal Gradonačelnik.hr i Hanza Media, a među preostala četiri finalista bio je i Čakovec.
I sada one najgore brojke - iseljavanje. No, Vukovar i tu drži čelnu poziciju. Između dva popisa Vukovar je napustilo 4508 stanovnika, Požegu 3945, a Čakovec čak bilježi mali porast stanovništva, 14 osoba, ali dovoljan da bude u "zelenom".
I ključno pitanje, zašto je tako? Uz sve muke koje muče Vukovar, ovo bi mogla biti ključna, u Vukovarsko-srijemskoj županiji isplaćuju se daleko najniže plaće u Hrvatskoj. U trećem kvartalu ove godine najviša prosječna plaća zabilježena je u Gradu Zagrebu te ona iznosi 1270 eura, odnosno čak 9 posto više od državnog prosjeka, a najniža je u Vukovarsko-srijemskoj županiji, gdje je ona čak 18 posto ispod državnog prosjeka. Na udaljenosti od samo tristotinjak kilometara razlika u plaćama je gotovo 30 posto za ista zanimanja.
Iz Vlade su nam za ovu reportažu dostavili posljednje podatke o tome koliko je uloženo novca da Vukovar ponovno zasja na svojoj obali Dunava iz svih državnih izvora. Radi se o vrtoglavom iznosu od milijardu i 150 milijuna eura. Ovaj podatak, međutim, odnosi se samo na razdoblje od 2016. godine zaključno s listopadom 2023. godine, odnosno na razdoblje u kojem Vladom predsjeda Andrej Plenković. Ukupni iznos u posljednjih 25 godina mnogo je veći.
Što je sve Vukovar dobio? Pobrojat ćemo najvažnije objekte i projekte. Obnova Vodotornja, izgradnja novog zatvorenog olimpijskog bazena i nove gradske tržnice, nova zgrada veleučilišta, novi proizvodni pogoni... To su samo neki od velikih kapitalnih projekata koji su posljednjih godina realizirani u Vukovaru, kao još jedan dokaz uspona ovoga grada u infrastrukturnom pogledu.
Više od 30 milijuna eura vrijedni su projekti koji su uvelike promijenili i oplemenili estetiku Vukovara. Od obnove Vodotornja, ratnog simbola obrane grada, u što je uloženo 46 milijuna kuna, preko izgradnje novog zatvorenog plivališta olimpijskih dimenzija sa svim popratnim sadržajima kakvima se ne može pohvaliti nijedan hrvatski grad istočno od Zagreba, a u što je uloženo 62 milijuna kuna. Potom izgradnja Studentskog doma "Leopold" koji je stajao 23 milijuna kuna, pa nove gradske tržnice vrijedne 22,6 milijuna kuna, obnovljenog Gradskog stadiona u koji je uloženo 12,3 milijuna kuna, nove zgrade veleučilišta "Lavoslav Ružička" u nekadašnjem Radničkom domu u Borovu naselju, koja je stajala 8,8 milijuna eura i za čije će opremanje uskoro biti izdvojeno dodatnih 1,2 milijuna eura. Tu su i infrastrukturna ulaganja u izgradnju novih šetnica, sportskih i dječjih igrališta, obnova cesta i nogostupa, sagrađen je i novi Skate park, kao i Centralna kuhinja za vrtiće. Obnovljena je napokon i OŠ Nikole Andrića, posljednja koja je bila neobnovljena još od Domovinskog rata, u što je uloženo 3,18 milijuna eura. Za uređenje igrališta i okoliša škole Grad je izdvojio dodatnih 141 tisuću eura. Sagrađena je i nova vojarna u koju se preselila inženjerijska bojna Hrvatske vojske iz Vinkovaca, kao i Interventna jedinica PU vukovarsko-srijemske županije, sagrađene su nove višestambene zgrade u okviru Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja, Fina je otvorila jedan od svojih razvojnih centara.
Jedan od najvažnijih alata preko kojih se prelijevala pomoć iz zagrebačkih blagajni u vukovarske ruševine je Fond za obnovu i razvoj grada Vukovara. Njegova današnja predsjednica, dr. sc. Ljiljana Blažević zaposlenica je Fonda od prvog dana, pa najvažnije informacije i projekte ima u malom prstu. Njezin je posao da provede sve odluke Upravnog odbora, a predsjednik UO-a je po svojoj funkciji ministar regionalnog razvoja.
- Prosječno na godišnjoj razini imamo oko 74 milijuna kuna, od toga je oko 40 milijuna za projekte, a preostalih 34 milijuna kuna isplaćujemo poslodavcima za povrate doprinosa temeljem povlastice koju ima grad Vukovar. Dakle, svi poslodavci s područja grada Vukovara nakon što isplate plaće za radnike, koji imaju prebivalište na području Vukovara, imaju pravo na povrat 50 posto tih iznosa. Poslodavci zahtjeve prilažu Mirovinskom i Zdravstvenom, oni ih obrađuju i nama dostavljaju nalog za isplatu. Radi se kontinuirano mjesec za mjesec - govori nam dr. sc. Ljiljana Blažević.
Da su trendovi dobri, svjedoči sljedeći podatak - ovaj iznos od 34 milijuna kuna povrata poslodavcima je ove godine probijen te im je za tu namjenu doznačeno još 1,5 milijuna eura.
- Budžet smo iskoristili s 1. rujnom, a prijašnjih godina bi uvijek ostalo od 7 do 8 milijuna kuna. To pokazuje da se gospodarstvo u Vukovaru razvija, da ima veći broj poslovnih subjekata i da ima veći broj zaposlenih - objašnjava gospođa Blažević.
Što se tiče projekata, poduzetnici mogu računati na godišnjih pet milijuna kuna zagarantiranih za njihove projekte, no oni moraju biti isključivo u funkciji razvoja. Javljaju se s prijedlozima, koji se vrednuju s time da dobivaju sredstva u vrijednosti do 30 posto ukupne vrijednosti projekata. Godišnje bude između 40 i 70 takvih projekata.
Osim toga, oni ulažu u komunalnu infrastrukturu, pomažu grad, sudjeluju u realizaciji europskih projekata. Najveći i najznačajniji projekt im je super moderno plivalište. Ukupno je preko Fonda u Vukovar uloženo 922 milijuna kuna, direktno iz državnog proračuna, a tome treba pridodati sredstva iz EU, te preko ministarstava, koja su obnavljala i ulagala u zgrade po svojim resorima.
Iz svega bi se dalo zaključiti da je Vukovar doista poduzetnički okrenut. Pitali smo je li tako u praksi vukovarskog poduzetnika Vedrana Vidića, vlasnika dvaju uspješnih poduzeća, Durocoola d.o.o., za proizvodnju ambalaže za vodu te punionice vode, i Toneta d.o.o., pružatelja usluga bežičnog interneta. Moglo bi to sve skupa i bolje, kaže on, jer biznis ne poznaje emocije, kojih je u Vukovaru dosta, iako priznaje da je situacija po pitanju poticaja na vrlo visokoj razini. Vedran je rođen u Slavoniji, odrastao je u Zagrebu, a mladost je proveo u SAD-u, gdje je diplomirao međunarodno poslovno upravljanje, radio je u financijskom sektoru, a onda se prebacio na poslove s vodom. Upravo je taj biznis počeo u Hrvatskoj, u koju se vratio 2008. godine, Vukovar se, kaže, dogodio slučajno.
- Ja sam se htio vratiti u Europu i, eto, završio sam u Vukovaru, tu sam napravio prvu tvornicu za vodu. To je zaživjelo i radilo godinu dana, onda sam zbog nekih političkih igara ispao žrtva pa sam taj pogon s 20 radnika zatvorio. Otvorio sam novi na Mitnici, od 2010. godine radimo na distribuciji vode za urede te smo sada prisutni na području cijele Hrvatske. Ubacili smo i soda vodu - govori Vedran.
Nema političkih veza, na tržištu se probija svojim radom i uslugom, kaže. U Vukovaru je upoznao današnju suprugu i s njom ima dvije kćeri. Vjerojatno će zbog djece i i njihova školovanja preseliti se bliže Zagrebu. No, poduzeća ostaju u Vukovaru. Pitamo ga što ga je privuklo Vukovaru.
- Alternativna mogućnost i uvjeti da tu napravim prvu tvornicu vode na ovom području. Grad je O.K., mali je, brzo svugdje stigneš. Kvaliteta života je odlična, osobito ako imaš novca. Ima puno pozitive. Ima tu jednu emocionalnu stranu koju vuče od rata, razumijem to, no takve stvari treba odvojiti od poslovanja. Mentalni sklop za poslovanje nije najbolji mogući. Prvo je bila problematična infrastruktura, sada je to u redu jer je dosta uloženo kroz godine. Fali osjećaj, obazrivost Grada, bez obzira na to koja politika bila na vlasti, gdje imaju neke svoje miljenike i oni uvijek imaju prednost, a ja u tome ne vidim poantu. Premalo se pozornosti daje malim tvrtkama, one koje zapošljavaju od pet do 20 ljudi. One su nositelji svake države, a kod nas je to zanemareno. Ako nisu kamioni i avioni, ne valja - govori Vedran.
Prvu Kolonu sjećanja, kojom će se i danas obilježiti vukovarska žrtva, prehodao je jedan jedini čovjek. On je Tomislav Čorak, prvi i dugogodišnji šef protokola u Gradu, a rutom od 5,5 km iz dvorišta vukovarske bolnice do Memorijalnoga groblja mjerio je vrijeme za taj križni put, kako bi se točno mogla odrediti satnica.
- Bilo je izazovno osmisliti i provesti program kojim ćemo dostojanstveno odati počast vukovarskim žrtvama, da to bude posebno kao što je i Vukovar poseban. Prvo takvo obilježavanje bilo je 1998., na parkiralištu nekadašnjeg hotela Dunav. Postavili smo pozornicu, puštali hrvatske domoljubne pjesme. Da postoji uređaj za mjerenje emocija koje su bile na tom skupu, taj bi eksplodirao. Bilo je nekoliko stotina branitelja i članova obitelji poginulih i zatočenih, te prvih povratnika. Bio je to i zadnji put da se na taj dan drže govori - prisjeća se Čorak.
- Grad je obnovljen na vrhunski način, digao se poput feniksa, infrastrukturu i sve što grad čini gradom imamo ne za 22.000, nego za 50.000 stanovnika. Međutim, Vukovar ne diše punim plućima jer nije riješena najveća rana, nije podmiren čist račun, o čemu najbolje govore slogani Kolone iz 2005. ‘Gdje da tražim sina svog‘ te 2007. ‘Vukovar za istinu i pravdu‘. Nažalost, nema povjerenja među stanovnicima, jer nestali, istina i pravda nisu riješeni - smatra on.
- Daleko je to još od idealne situacije, ali život se vraća u Vukovar i vjerujem da je taj grad mjesto za nekakav dobar početak ili dobar kraj - riječi su Darka Milasa, hrvatskoga glumca i režisera, rođenog Vukovarca koji je, iako poslovno vezan uz Zagreb i kazalište Gavella, često u svome rodnom gradu, koji je odavno postao dio njegova bića. Milas je praktički od prve godine i sudionik programa obilježavanja Dana sjećanja, koji je nezamisliv bez njegovih interpretacija tekstova hrvatskih književnika prije nego što Kolona sjećanja krene iz bolnice prema Memorijalnom groblju. Tako će biti i ove subote, a Milasu su to posebni trenuci.
- No, još uvijek treba raditi na međuljudskim odnosima, iako i tu stvari idu naprijed. Osobno se trudim pridonijeti i toj priči. Bez tolerancije, komunikacije, razgovora i upućenosti jednih na druge, koji su nulta točka razvoja općeg društvenog dobra i pripadnosti zajednici, nećemo daleko stići. Moramo imati sluha jedni za druge i gledati u budućnost. I vidim da ima pomaka, sve je više mladih, neopterećenih ljudi koji dolaze, koji su odlučili tu živjeti, stvoriti obitelj, posao, život - vjeruje Darko Milas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....