U srijedu 25. kolovoza navršit će se punih devet godina otkako je na predjelu Telegrin na splitskom Marjanu pronađeno mrtvo, gotovo dekapitirano tijelo tada 31-godišnje Selene Margarite Graciano Macedo, turistkinje iz Meksika, koja je ubijena tri dana prije, kada je i prijavljen njezin nestanak.
Za njezino je ubojstvo u srpnju 2013. godine nepravomoćno, a što je Vrhovni sud potvrdio u lipnju 2014. godine, na 15 godina zatvora pravomoćno osuđen tada 28-godišnji Edi Mišić iz Splita.
Mišić je uhićen tek 3. listopada 2012. godine, više od mjesec dana nakon ubojstva koje je šokiralo i dobro prestrašilo Splićane i cjelokupnu hrvatsku javnost, i to tek nakon što je policija u medijima objavila fotografiju dresa NK Milan s brojem 5 i natpisom REK_I. Dres je pronađen u ruksaku koji je bio prekriven kamenom 60-ak metara od mjesta gdje je dan poslije nađeno mrtvo tijelo, podno kamenog suhozida u podnožju stabla. U ruksaku su još pronađeni i zakrvavljeni kuhinjski nož dužine oštrice 13 centimetara, dvije samoljepive trake, zakrvavljeni ručnik, vrećica s tri sendviča, dva Selenina fotoaparata, dvije autobusne karte za relaciju Dubrovnik - Split i par radnih rukavica. Zbog tog je dresa na kojem je, po riječima članova Mišićeve obitelji, bilo otisnuto ime Reksija, psa kojeg je imao njegov djed po ocu i kojeg je Edi jako volio, on u javnosti nazvan Reksi.
Nema osjećaj krivnje
Iako je ovaj slučaj već davno sudski zaključen i iako Mišić služi svoju zasluženu zatvorsku kaznu, vrlo je zanimljivo da on nikad na sudu ništa nije govorio o motivu i razlozima zbog kojih je na tako okrutan način ubio nedužnu djevojku. Nikad nije ni sudskom vijeću, ni istražiteljima, ni svom tadašnjem odvjetniku, a ni javnosti ponudio ništa više od šture izjave pred sudskim vijećem pod predsjedanjem suca Vladimira Živaljića, a koja je glasila: "Nisam kriv". I to je sve.
Napomenimo da je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da je bio ubrojiv, dakle "normalan", odnosno da ne boluje ni od kakve duševne bolesti, ovisnosti ili poremećaja seksualnih sklonosti. Psihijatri su, tijekom devet psihijatrijskih intervjua u Zavodu za forenzičnu psihijatriju Klinike Vrapče, utvrdili da je emocionalno hladan, da zanemaruje osjećaje drugih osoba i da nema osjećaja krivnje.
S psihijatrima je otvoreno razgovarao o svom životu, odnosima s roditeljima, seksualnim sklonostima, odnosima s djevojkama, no na sam spomen ubojstva bi se "zatvorio" i apsolutno ništa o tome nije htio govoriti.
- Utvrđivanje motiva nije neophodno za ocjenu je li optuženik počinio kazneno djelo, iako je motiv njegova postupanja svakako korisno znati radi sveobuhvatne i što pravilnije ocjene utuženog događaja. Međutim, pravi motiv u konkretnom je slučaju ostao nerasvijetljen iako činjenice da je optuženik napao nepoznatu žensku osobu, da je dotičnu onesposobio tako da joj je vezao ruke i usta te je potom nosio 57 metara južno niz padinu do skrovitog mjesta, a osobito činjenice što je žrtva pronađena obnažena u donjem dijelu tijela, upućuju na motiv seksualne prirode.
No, kako nije bilo drugih pokazatelja u tom pravcu, sa sigurnošću se ne može znati je li optuženik postupao iz navedenih ili nekih drugih razloga - obrazložio je u svojoj presudi, uz ostalo, sudac Živaljić.
Ipak, prema službenoj zabilješci splitske policije o obavijesnom razgovoru s Mišićem koja je napisana dan prije negoli je i službeno uhićen i koja se nije mogla koristiti kao dokaz u sudskom postupku, vidi se da je tada 28-godišnjak bio puno razgovorljiviji.
'Isti je Pepe'
Tijekom istrage, krajem rujna te godine, kad se još nije znalo tko je ubojica, policija je došla do informacija prema kojima je više ljudi iz Mišićeva kvarta u razgovorima u kafićima ukazalo da bi baš on mogao biti osoba koja je tog ljeta često nosila Milanov dres te da je to osoba koja se čudno ponaša i koja gotovo svakodnevno trči na Marjanu. Policija je razgovarala s osobom koja je, među deset fotografija raznih muškaraca, odmah pokazala na Mišića kao osobu koju je tog ljeta više puta vidjela na Benama u tom dresu.
Na plaži su neka djeca govorila da je taj muškarac isti Pepe (portugalski nogometaš koji je zavidnu karijeru ostvario u Real Madridu), a policajci su potom usporedili Mišićeve i Pepeove slike i utvrdili da je "velika sličnost istih".
Dakle, kad je postalo izvjesno da bi dres Milana koji je pronađen mogao biti njegov, Mišić je pozvan u policiju te je tada istražitelju rekao da je on vlasnik navedenog dresa i da ga je imao jer je vatreni navijač navedenog kluba.
Iako ga nitko od policajaca ništa nije pitao, Mišić je nastavio govoriti o tome kako se dres nalazi u njegovu ruksaku crne boje s natpisom "Note" (a koji je pronađen s krvavim predmetima nedaleko od mjesta ubojstva), koji je derutan i da ga je on mislio baciti. Rekao im je tad i da se u ruksaku nalazio ručnik za plažu svjetlijih boja, jedna vrećica njemu nepoznatog trgovačkog lanca (radilo se trgovini "Kerum") s tri napravljena sedviča s njemu nepoznatom salamom.
Sadržaj ruksaka
- Sendviči su bili umotani u papirante ubruse, a napravio sam ih kod kuće pa se ne mogu sjetiti koja je bila salama i vrsta kruha, nego znam da je bila jedna bublica. U ruksaku su bile i crveno-bijele rukavice sa žutim obrubom koje sam koristio pri građevinskim radovima koje povremeno obavljam te dvije samoljepljive trake, jedna mala žute boje i jedna široka sive boje, koje su mi služile da oblijepim vrećice oko nogu kako prilikom izvođenja građevinskih radova ne bih uprljao tenisice. Nisam počinio ono za što me teretite, a gore navedene stvari sam izgubio na plaži Žnjan 15-ak dana prije ovoga - rekao je tada policiji.
Na pitanje kako zna da je to bilo baš 15-ak dana prije ubojstva, rekao je da ne zna, ali da je vrlo pozorno pratio sve informacije o nestanku i pronalasku tijela nestale djevojke. Policajac ga je još pitao i je li netko iz novina znao da je on vlasnik dresa i je li ga itko išta pitao u vezi s tim, rekao je da su ga otac i majka, odmah nakon što je fotografije dresa objavljena, pitali je li to njegov dres i je li on ubio djevojku.
- Rekao sam im da je dres moj, ali da nisam ubio tu djevojku - kazao je Mišić tada policiji.
I nakon toga, kad je uhićen, kod Mišića je zavladao "zakon šutnje". Koji traje i danas. A samo on zna zbog čega.