Zbog suše u Dalmaciji po zimnicu smo potegnuli preko Velebita: ’Do prije dvije godine krumpir je koštao četiri kune, a sad...’;

U tvrdoj zemlji ponosno spava, a ponekom se vidi glava. Kada dođe hladno vrijeme, jedva čeka da ga za večeru spreme.

Kada mu dodaš kapulu i mirisnu slaninu, nije teško prebroditi hladnu ličku zimu. Crven, bijeli, duguljast, okrugli, različitog i neobičnog oblika, poznat i omiljen svima. Zato ori zemlju, kupuj sjeme, i gnojivo dodaj, te na kraju lički krumpir ne prodaj – svojevrsna je to oda krumpiru sastavljena iz bogatog pjesničkog opusa učenika osnovne škole u Lovincu, čiji radovi kao da prizivaju duh ne tako davnog vremena kada taj lički gomolj, premda zaštićen na zajedničkom EU-ovu tržištu, nisi mogao prodati ni darovati.

Međutim, u posljednje dvije godine "ubi" ga suša. Od Dalmacije do Slavonije, od sadnje do vađenja, kako bi to kazao Vakula, na mikrolokacijama nije palo ni kap kiše, pa nije čudo da toga gastronomskog bisera nema ni koliko je crno pod noktom. Tražili su ga Dalmatinci kod susjeda, rodbine ili prijatelja, ali odgovor je svuda isti: Nema!

Podbacilo je, kažu, i u Lici, tradicionalnom podneblju nadaleko poznatog krumpira. Cijene su i tamo otišle u nebo.

– Do prije dvije godine za kilogram si trebao izdvojiti četiri kune, a sada na malo sedmica ti ne gine – tvrdi Nikola Vidaković, suvlasnik i direktor "Agrovelebita" iz Lovinca, možda i najvećeg proizvođača i distributera ličkog krumpira.

Kod malih proizvođača i onih koji nisu imali mogućnost navodnjavanja, "krušni" je plod jednostavno podbacio. Ništa bolje nije ni s onima koji su imali taj privilegij. Urod je prepolovljen.

– Na naših trideset hektara upravo je u tijeku vađenje. Za sada smo relativno zadovoljni i nadamo se prinosu od nekih tisuću tona plus oko 250 tona sjemenskog krumpira, koji distribuiramo proizvođačima i poljoapotekama. Da nismo navodnjavali, urod bi bio vrlo loš.

Nikola Vidaković, suvlasnik tvrtke ‘Agrovelebit’

Tom Dubravec/Cropix

Računica je vrlo jednostavna. Na površinama koje se navodnjavaju imamo prinos od tridesetak tona po hektaru, dok su tamo gdje se to nije radilo količine za trećinu manje. Od kiše se ove godine nitko nije okoristio. Zamislite, od konca travnja, kad počinjemo sa sadnjom, do kraja rujna ne znam je li palo stotinjak litara po četvornome metru. I to je većina toga palo ovih zadnjih dana, što krumpiru više ništa ne znači.

On se formirao, sazrio je i voda mu više nije potrebna. Jasno da sve to rezultira korekcijom cijena, koje diktira tržište, a ove godine tome je pridonijelo i enormno poskupljenje gnojiva i energenata, tako da ste primorani na korekcije. Do prije koju godinu za obradu jednog hektara trebalo je 50 tisuća kuna, dok danas za tu istu površinu trošimo 20 tisuća kuna više – izračunao je Vidaković.

Novi skladišni prostor

Ipak, uz sve probleme, u "Agrovelebitu" namjeravaju tijekom sljedećih nekoliko godina povećati proizvodnju za dodatnih tridesetak hektara kako bi došli do magične brojke od 2000 tona krumpira. Za tržište ne strahuju.

Trenutno većina uroda, u prepoznatljivim i primjerenim pakiranjima s oznakom Lika Quality, završava na policama naših najvećih trgovačkih lanaca, a ono što preostane, ako preostane, ide na malo.

Da se misli ozbiljno, potvrđuje činjenica da se privode kraju radovi na potpuno novom, 12 milijuna kuna vrijednom skladišnom prostoru u Gospiću, koji se, između ostalog, podiže uz pomoć EU-ovih sredstava. Osim skladištenja u optimalnim uvjetima, tu će se krumpir selektirati i pakirati.

U Gospiću se uz pomoć EU-a gradi novi prostor za skladištenje i pakiranje krumpira, vrijedan 12 milijuna kuna

Tom Dubravec/Cropix

Do sada se to radilo u objektu nekadašnjeg Poljoprivredno-proizvodnog kombinata "Velebit", koji više ne udovoljava propisanim uvjetima. Kada se vratimo u ne tako davnu prošlost, na polovinu osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali ponajprije radi pogleda u budućnost koja može biti puno pozitivnija i realno ostvariva, dolazimo do podataka da je Lika za vrijeme bivše države uz izvrsne klimatske prilike, sastav tla, očuvanje okoliša i dobrim dijelom zadržanog tradicionalnog načina proizvodnje, bila glavna regija u proizvodnji krumpira.

– Upravo tada u Lici se proizvodilo od 70 do 80 tisuća tona jestivog i 67 tisuća tona sjemenskog krumpira. Demokratskim promjenama i neprilagođenošćui novim tržišnim uvjetima, proizvodnja je pala na niske grane, a tržište je nepovratno nestalo.

Danas naš proizvod distribuiramo prema trgovačkim lancima, a ujedno našim kupcima pružamo mogućnost kupnje preko interneta u dizajniranom pakiranju od minimalno 10 kilograma. Interesa ima, pogotovo u ovom "kriznom" razdoblju – vjeruje u bolje sutra direktor Vidaković, koji se nakon završenog fakulteta u Zagrebu vratio u Lovinac i s još nekolicinom suradnika dokapitalizirao bivšu zadrugu i započeo posao.

Na navodnjavanim površinama ‘Agrovelebita’ iz Lovinca prinos je tridesetak tona po hektaru, dok su tamo gdje se to nije radilo količine za trećinu manje

Tom Dubravec/Cropix

Danas raspolažu s 300 hektara zemljišta, uglavnom u zakupu. Dvjesto državnih hektara i stotinjak privatnih. Što se tiče površine pod krumpirima, mještani se ne žale. Tko hoće raditi, može, samo je pitanje pod kojim uvjetima.

Upravo ti uvjeti doveli su u problem male proizvođače, čiji krumpir svojom cijenom ne može pokriti ni osnovne troškove. Stoga je sve manje štandova uzduž glavne prometnice koja vodi od Gračaca, preko autocestovnog čvora u Svetom Roku, do Gospića.

– Ovo je katastrofa. Godina je totalno podbacila – tvrdi Elka Bošnjak, Bugarka s gospićkom adresom, i dodaje:

– Tri smo njive posadili, ali koje nam koristi. Urod je podbacio, a kupcima cijena previsoka. Prije ga nisi mogao ni pokloniti, a kamoli prodati, sada je opet otišlo u drugu krajnost. Teško je ljudima objasniti da su troškovi davno prerasli onu cijenu od četiri ili pet kuna, za koliko si mogao kupiti krumpir do prije godinu ili dvije.

Ovih par vrećica što dnevno prodamo uglavnom ode put Dalmacije. Čujem da je doli sunce sve spržilo, a kiše na kapaljku. Evo, teta Elka osim krumpira nudi svake sreće, od kisela, do slatka, od gorka do paprena, ali koja mi korist.

Auti rijetko staju. Onda je i nas prodavača sve manje, jer nema svrhe stajati na ovom vjetru nizašto.

Niti dvadeset metara niže štand je OPG-a "Jurčić". Prodavačica Slavica također se žali na slab prinos i još manji interes za krumpirom.

– Možda bi ga i bilo da je ostala ista cijena kao prije dvije godine. Puno toga se posložilo da je cijena takva. Nama je bitna sajamska manifestacija "Jesen u Lici", koja se tradicionalno održava u Gospiću (proteklog vikenda, nap.a.). To je prilika za nas male proizvođače da predstavimo svoje proizvode i eventualno ih prodamo. Do sada nije nikad zakazalo.

Vjerujem da će ove godine baš iz Dalmacije biti najviše kupaca, jer čujem da je kod vas urod podbacio zbog suše – optimistična je Slavica Jurčić.