Žena koja je s Pumama prva ušla u oslobođeni Knin: Na tvrđavu sam se popela u svojim sretnim balerinkama. Kad smo stigli na vrh, doslovce smo popadali

U ranim noćnim satima 5. kolovoza 1995. godine, na položaju zapovjedništva 7. gardijske brigade u selu Lukama bilo je napeto.
Zapovjednik brigadir Ivan Korade i nekoliko časnika spremalo se za pokret prema Kninu. Tridesetak ih je kilometara dijelilo od grada. Čvrsto su vjerovali u oslobađanje Knina, a time i u završetak Domovinskog rata. Ti su sati bili presudni.

U iščekivanju odlaska za Knin, Ena je u zapovjedništvu 7. gardijske kunjala na stolcu. Svi su sjedili za stolom i preko volje svako malo uzeli zalogaj kao oružje protiv sna.

Tjedan dana prije oslobođeno je Bosansko Grahovo, zadnja prepreka prema Kninu, piše Slobodna Dalmacija.

– Bila je to vrlo teška i zahtjevna operacija koja je trajala više dana. Bili smo u selu Sajkovićima, tamo nam je bilo zapovjedništvo. Operacija je bila vrlo zahtjevna zbog konfiguracije terena, a i neprijatelj je doveo nove snage na to područje. U prva dva dana napravili smo dobar prodor, ali naši susjedi, susjedna postrojba na Šator planini, nisu uspjeli potpuno odraditi svoj zadatak pa je na taj smjer uvedena 4. gardijska brigada.

Prije smo se na terenu smjenjivali s 4. gardijskom brigadom i do tada nismo zajedno provodili operacije, ali nakon ove bili smo zajedno, pa zato i govorimo kako su to bratske brigade.

Oslobađanjem Bosanskog Grahova stvorili su se uvjeti za napad i oslobađanje Knina sa sjeverne strane. Zimu prije toga, proljeće i ljeto radilo se samo na "prolasku" do Knina.

U Grahovo me nisu vodili jer navodno nije bilo sigurno, "da mi se nešto ne dogodi". Bila sam ljuta. Bilo je to najgore što mi se dotad dogodilo. Nakon toga sam se doslovno držala za kvaku da me opet ne ostave – vrlo se živo svakog detalja prisjeća Ena Šimek Šuplika, varaždinska medicinska sestra.

Varaždinskoj se brigadi priključila u veljači 1993. godine. Prvi teren bio joj je Biograd. Iako je nakon manje od godinu dana, u listopadu, prebačena u zapovjedništvo kao referentica zdravstvene struke, a kasnije promovirana u časnicu za PD u Logističkoj bojni.

Željko Hajdinjak/HANZA MEDIA

Noć iščekivanja na ulazak u Knin bila joj je najdulja u životu. Neposredno prije toga, kad je znala da je gotovo, da je oslobađanje Knina tek pitanje dana, panično je shvatila da uz sebe nema svoje sretne, zlatom tkane ružičasto-ljubičaste balerinke koje su je pratile od prvog terena. Sva nesretna, od sestre je tražila da joj ih dostavi kako god zna.

– Čudan je tijek misli u tim tenucima, još čudniji su naši potezi. Adrenalin je na vrhuncu. I ja sam htjela balerinke. Zašto? Jer sam obećala sebi, svojem ocu i dečkima da ću ih nositi kad uđemo u Knin. Bilo je to dvije godine ranije. Uopće nisam dvojila da će se to dogoditi – smije se danas Ena.

Balerinke je, kaže, dugo nosila svuda sa sobom, da bi ih u jednom naletu realnosti poslala doma. Sad ih je pod svaku cijenu htjela natrag.

U kavani na varaždinskom Korzu sjedimo sa zgodnom plavušom širokih ramena. "Takva su od plivanja i streličarstva", kaže. Radila je u varaždinskoj Općoj bolnici kao sestra instrumentarka u operacijskoj dvorani, odakle je i otišla na bojište. Dok je te noći čekala na ulazak u Knin, vrijeme provedeno u operacijskoj dvorani činilo joj se kao tri života unatrag. U tom je trenutku bila natporučnica, pomoćnica zapovjednika za PD.

– U jednom smo trenutku pozaspali obučeni na stolcima, netko je tako legao, u kompletnoj odori. Oko četiri sata uletio je pukovnik Crnčec, tada načelnik stožera brigade, lupao je redom po vratima i vikao: "Gospodine zapovjedniče, ne ustanete li istog trenutka, propustit ćete ulazak u Knin!"

Krenuli smo preko Crvene zemlje prema Kninu. Za prelazak 30 kilometara trebalo nam je više od sat i pol. Putem smo sretali tenkove, pješaštvo... Cijelo se to vrijeme vatreno djelovalo po odabranim vojnim ciljevima oko Knina, pri čemu se pazilo da se ne razara grad i da ne bude civilnih žrtava.

U zoru je to izgledalo i zvučalo kao novogodišnji vatromet. Bilo je istovremeno strašno i sjajno. Nekako... sve je to strašno, ali to je naša snaga.

U Knin smo došli brzo, vidjeli smo i zaostale neprijateljske vojnike koji su koristili svako zatišje da se izvuku iz grada. Bilo je veliko uzbuđenje, srce mi je lupalo u grlu. Bilo je pješaka i tenkova. Molim vas, ne zaboravite spomenuti da je 7. gardijska bila varaždinska postrojba, ali u njoj je bilo i Slavonaca, Dalmatinaca, Međimuraca... – govori Ena.

privatni album

– Uokolo su se još čule granate, bilo je i snajperista. Dižeš i spuštaš glavu, bili smo ko Mirko i Slavko…"Jbt... snajper", svako malo se čulo. Kad smo došli do mjesta gdje se danas nalazi spomenik, zbunjeno smo stali. Shvatili smo da nitko od nas ne zna gdje je tvrđava.

Na klupi ispred jedne kuće sjedi starčad. Nemaju kamo. Knin je njihov grad. Netko naslonjene brade na štap, drugi prekriženih nogu s laktom na koljenima. Puše smotane cigarete. Poput scene iz balkanskog art filma. General Korade pitao ih je gdje je tvrđava. Jedan je ustao i poveo nas do tvrđave.

Tada smo naišli i na naših sedam gardista pa nas je ukupno bilo 13 koji smo se popeli na tvrđavu. Vjerojatno smo hodali manje od sata, ali meni se činilo kao cijela vječnost. Često smo zastajali, netko da popije vodu, netko da zapalili cigaretu... Zastava od 20 metara bila je na sigurnom, cijelo vrijeme bila je s nama.

Kad smo stigli na vrh, doslovce smo popadali. U tom trenutku na tvrđavi smo bili Elvis Mihić iz Rijeke, Mario Bilač iz Vodica, Edvard Baltić iz Čakovca, pokojni Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice, Jasmin Hadžić iz Belog Manastira, Florjan Novak iz Čakovca i Miljenko Hojsok iz Varaždinskih Toplica – sjeća se Ena detalja.

Prva je fotografirala najveće trenutke hrvatske povijesti. S ove je strane fotoaparata, a nju je slikao netko drugi – kako ona slika svoje suborce.

– Počeli su dolaziti zapovjednici. Prvi su stigli generali Rahim Ademi i Ljubo Ćesić Rojs. Teško je opisati tu atmosferu – govori nam Ena.

Iako se dotad sjeća svakog detalja, izraza lica, riječi, tu nastaje mrak.

– Da me pitate gdje sam ja tu noć spavala, ne znam. Što sam jela, ne znam, jesam li nešto pila, ne znam. Od tog trenutka pa do sljedećeg jutra, kad sam dobila zadatak postaviti stol za uzvanike, predsjednika Tuđmana i goste, apsolutno se ničega ne sjećam. Bila sam toliko umorna od neprospavanih noći i svih napora. Ne znam jesam li spavala ili glavinjala uokolo – i danas je zbunjena kad se sjeti večeri 5. kolovoza 1995. godine.

"Pume" su u Kninu ostale još nekoliko dana. Ena moli da napišemo da je bilo situacija kad za vrijeme akcije nije bilo hrane ili vode, ali tko tvrdi da je 5. i 6. kolovoza u Kninu bio gladan, taj nije ratnik.

– Taj se čučao negdje u nekom zapećku. Ratnici u tom veličanstvenom trenutku nisu osjećali ni glad ni žeđ.

Ena je u vojsci ostala do 2006. godine, kad je otišla u mirovinu. Ostat će upisana u povijesti kao žena koja je sa 7. gardijskom brigadom prva ušla u oslobođeni Knin. U jednom je trenutku, kad je nekim čudom ostala sama, sjela na zidić tvrđave i zapalila. Klatila je nogama u ružičasto-ljubičastim balerinkama protkanim zlatnim nitima.