StoryEditorOCM
RegionalPROF. DR. ALEN SOLDO

Znaju se krivci za katastrofu u Jadranu! Organiziranje i mogućnost ribara da zastupaju svoje interese pred državom je nasljeđe komunističke prošlosti

Piše Ljubica Vuko/SD
30. svibnja 2020. - 15:42

Kad govorimo o stanju jadranskih resursa, nije moguće dati istoznačan odgovor jer same resurse, s obzirom na način ribolova, najčešće dijelimo na koćarske (demerzalne), pelagične (plava riba) i priobalne.

Opće stanje je loše, puno lošije nego prije nekoliko godina, pa ne začuđuje da se Jadran unutar Mediterana, koji se inače proglašava najiskorištavanijim morem na svijetu s više od 90 posto prelovljenih resursa, smatra morem s najlošijim statusom resursa. Priobalni resursi, koje izlovljava najveći dio naše flote, ali manjih brodica, i dalje su u opadanju, ali su još dovoljno jaki da ih se relativno brzo može obnoviti nekom konkretnom i koordiniranom politikom.

Kaže to prof. dr.sc. Alen Soldo sa Sveučilišnog odjela za studije mora Sveučilišta u Splitu na početku razgovora za Spektar o stanju ribljeg fonda u Jadranu, ribarstvu i ribarskoj politici. Reći će kako ipak postoje neke promjene u odnosu na razdoblje prije nekoliko godina.

- Tada su koćarska naselja doslovno bila u kolapsu. Tada je napokon i Italiji, kao i Hrvatskoj, došlo do ušiju ono što su brojni znanstvenici stalno zagovarali, a to je potpuna zabrana ribolova u najvećemu mrijestilištu koćarskih resura na Jadranu, tj. u Jabučkoj kotlini. Iako se samo manji dio Jabučke kotline zaštitio 2017. godine, rezultati su očekivano vidljivi pa već postoje podaci da je, primjerice, u odnosu na razdoblje prije zaštite, količina oslića po kvadratnom kilometru u tome području već 3 puta veća.

Nažalost, ove godine ta zaštita prestaje i još nije sigurno da će se nastaviti, iako bi sad svima trebalo biti jasno da je to jedini način obnove prelovljenih koćarskih naselja.

Mislite da se zaštita neće nastaviti?
- Glavni razlog za zabrinutost nije samo naša standardna ribarska politika koja nikad nije bila proaktivna, nego se bavi samo pokušajima gašenja problema, već uobičajena suzdržanost Italije koja uvijek, zbog svoje nerazumne ribarske industrije, djeluje protiv zaštite morskih područja, a dokaz je nedavno odustajanje od već dogovorene zaštite otrantskog područja.
Nadam se da će ovaj put razum prevladati i da će se zaštita dijela Jabučke kotline nastaviti, a možda i proširiti, čime bi koćarski resursi dobili barem nekakvu šansu za obnovu.

Kakva je situacija kad je riječ o tuni?
- Što se tiče pelagičkih resursa, tuna je pod striktnom regulacijom ICCAT-a pa tu postoje nekakve naznake oporavka, iako se mnogi u Europi ne bi s time baš složili jer je još rano da bi se vidio nekakav konkretan pozitivan trend koji može osigurati dugoročan oporavak prelovljene tune u Mediteranu.

A što se tiče male plave ribe?
- Tu prije svega mislim na jadransku sredelu i inćune, još prije 6-7 godina sam javno upozoravao da ćemo ako nastavimo s takvim loše reguliranim ribolovom u roku od par godina biti u velikim problemima. Tada su me čak i zvali neki tzv. predstavnici ribara koji su tvrdili da to nije dobro javno govoriti s obzirom na to da lovimo iste količine i imamo isti ribolovni napor.
Nažalost, to je bio tipični problem ove države u kojoj su svi stručnjaci opće prakse pa sukladno tome svatko kreira ribarsku politiku, a jedini uvjet je biti blizu oltara. Ono što ti tzv. stručnjaci nisu znali jest činjenica da nam ribolovni napor nikako nije isti, već puno veći.

Oni su brojili samo ribarske brodove koji sudjeluju u ribolovu male plave ribe, a nisu gledali ulovne mogućnosti tih brodova koji su svi bili veći nego nekad, imali veće mreže, te bili opremljeni novom tehnologijom, posebice onom u pronalasku ribe.
Primjerice, jedan moj kolega je u svome doktoratu dokazao da plivaričarski brodovi opremljeni sonarima love u prosjeku 48 posto više nego plivaričari potpuno istih karakteristika, ali opremljeni sonderima. Ukratko, ribolovni napor nam se konstantno povećavao, a ulov je ostajao isti.

image
Goran Šebelić/HANZA MEDIA

Govorili ste i o sve manjim mogućnostima obnove populacija?
- Da, srednja lovna dužina srdele i inćuna je katastrofalno padala, što je značilo da lovimo sve mlađe i mlađe primjerke, čime smanjujemo mogućnost obnove populacija. Pretpostavljam da se možemo sjetiti kada se lovilo srdelu s 25 komada u kilogramu i inćuna s 33 do 34 komada, a gdje smo danas? Danas su rijetki ulovi obiju vrsta ispod 65 u kilogramu!?

Sve je to nekome tko se razumije u ribarstvo ukazivalo na to da će situacija postati loša, ali, kao i uvijek, politiku su vodili stručnjaci opće prakse koji su to ignorirali jer o tome ionako nisu ništa znali. I onda se dogodilo upravo ono što sam i predvidio pa je Europska komisija zaključila da su srdela i inćun u Jadranu u katastrofalnom stanju i predložila uvođenje kvota te smanjenje ulova, koje se, u zavisnosti od scenarija, kretalo od četvrtine pa čak do potpune zabrane ribolova na godinu-dvije.
Jasno, ti koji su bili odgovorni za takvu situaciju nisu se osjetili krivima, već su za krivce proglasili EU komisiju.

To je naša uobičajena praksa prebacivanja vlastite krivice na drugoga, a svjedoci smo toga i danas u drugim djelatnostima pa se sukladno tome može kazati da su najveći krivci zapravo srdela i inćun, jer se ne ponašaju u skladu sa željama naših tzv. stručnjaka.

Prijedlog EU komisije je odbijen u EU parlamentu zalaganjem Ruže Tomašić i tada sam se s gđom Tomašić u tome i složio jer se time trebalo dati dodatno vrijeme našoj ribarskoj industriji da se adekvatno pripremi s konkretnim rješenjima za očiti problem. Nažalost, od onda se ništa nije uradilo jer, treba li uopće napomenuti, isti oni koji su bili krivci za tu situaciju i dandanas su na istim pozicijama i vode nas u pravu propast. Svima mora biti jasno da će situacija uskoro biti puno gora i onda više neće biti druge mogućnosti nego prihvatiti smanjenje ulova te uvođenje kvota, u čemu ćemo mi, poučeni iskustvom, sigurno lošije proći nego Talijani.

Jasno, najviše će stradati ribari koji nisu blizu oltara, a ovi tzv. njihovi predstavnici opet će se snaći koristeći državne beneficije.

Na koga mislite kad kažete predstavnici ribara?
- Kod nas pravi predstavnici ribara ne postoje. Svi trenutačni tzv. predstavnici ribarskog sektora dolaze kao predstavnici HGK-a ili HOK-a, što s pravim predstavljanjem ribara prema europskim (a i svjetskim) standardima nema nikave veze.

Te dvije komore su poludržavne organizacije pa ispada da država razgovara sama sa sobom.

Ribari se u Europi smatraju proizvođačima hrane i organiziraju se u profesionalne udruge proizvođača koje kao članove imaju profesionalne ribare, njihove tvrtke i obrte, ribarske zadruge te sve ostale ribarske subjekte.

U te organizacije učlanjeni su na dobrovoljnoj osnovi te biraju i plaćaju svoje predstavnike koji se onda bore, pred državnom i EU administracijom, isključivo za interese svih svojih članova i nikakva druga politika „ne može u njihovu butigu“.

Kod njih je nemoguće da oni bliže oltaru politike prolaze bolje, a svi ostali lošije, što je upravo slučaj kod nas.

Žalosno je da se od osnutka hrvatske države kod nas ništa nije promijenilo i da takav sustav i dalje opstaje. Pretpostaviti je kako će ti tzv. predstavnici, kao i državna administracija, naći milijun razloga da opravdaju takav sustav, ali da ne ostane samo na mome mišljenju, citirat ću nekoga posve neutralnog, a to su škotski ribari, koji su napravili publikaciju, financiranu od strane EU parlamenta, nazvanu “Stanje ribarske industrije i odnos sa zakonodavcima – usporedba Škotske i Hrvatske”.

Nakon posjeta Hrvatskoj i upoznavanja sa svim specifičnostima hrvatske ribarske industrije bili su veoma iznenađeni upravo sustavom predstavnika ribara te su doslovce napisali da je organiziranje naših ribara i njihova mogućnost da zastupaju svoje interese pred državom veoma loša te da je današnji sustav „nasljeđe komunističke prošlosti“. Pametnome dosta!

image
Božidar Vukičević/HANZA MEDIA

Postoji li drugdje tržište ribe kao kod nas?
- Nije mi poznato da u EU-u postoji slično tržište ribe kao kod nas, što samo po sebi objašnjava puno toga.
U svim zemljama EU-a postoje veletržnice (burze) ribe, u kojima se odvija najveći dio prodaje ribe i koje reguliraju tržišni uvjeti, tj. ponuda i potražnja.

Veletržnice su organizirani centri u koje dolazi ulovljena riba s nekog područja i u kojima se ulov ribara prodaje, postiže najbolju trenutačnu cijenu koja se odmah isplaćuje ribaru.

Kod nas to ne postoji, nego se riba prodaje različitim prekupcima koji ribu često ne plaćaju odmah, a cijenu ne diktira tržište, već sami prekupac, što je potpuna besmislica u tržišnoj ekonomiji. Javna je tajna da ti prekupci često ribu plaćaju i na crno, što većini ribara ne odgovara jer onda ne mogu ostvariti nikakve beneficije.

Stoga je sasvim normalna pojava da, primjerice, u vrijeme ribolova trlje ribar za kilogram te ribe dobije 4 kuna, a zatim se ta ista riba prodaje nama na ribarnici za 40 do 50 kuna!?

Što je s izvozom?
- Puno puta sam upozoravao da je opasno imati ograničeno tržište i da treba sustavno raditi na širenju, jer nama cijeli izvoz ribe uglavnom završi u tri zemlje, u Italiji i Španjolskoj, a tuna u Japanu. A gdje su Austrija, Slovenija, Mađarska, Češka itd.?
I onda se dogodi korona koja pogodi Italiju i Španjolsku i naše ribarstvo stane!? Nema kome prodati ribu, jer je tržište kod nas posve neorganizirano. Naši ljudi su gladni ribe, a nemaju je gdje kupiti?

Dodatno, naša vrla administracija zatvori i sve otvorene ribarnice pravdajući se EU zakonodavstvom iako je to posve netočno. Nakon što su zatvorili vanjski dio splitske ribarnice, na zamolbu Hippos tržnice koji njome upravljaju, napravio sam im besplatno manji elaborat u kojem sam taksativno naveo sve propise i članke EU legislative kojima se dopušta ne samo prodaja određene količine ribe na otvorenim dijelovima ribarnice, nego i direktna prodaja ribe na gatovima i mulićima.

Nevjerojatno je da Europa upravo promovira takav način tradicionalnog ribolova i posljedične prodaje, a kod nas se to zabranjuje!?

Do danas se, koliko znam, ništa nije promijenilo, a vjerojatno i neće, jer bi to podrazumijevalo da netko iz administracije mora uložiti određeni napor i prilagoditi te propise našima, a jednostavnije je nešto zabraniti koristeći se polovičnom copy/paste metodom. I tko je onda za to kriv? Vjerojatno virus.

Sudeći po vašim tvrdnjama, ima li Hrvatska uopće ribarsku politiku i razvojnu strategiju?
- Ponovit ću ono što sam mnogo puta rekao... Nemoguće je ocijeniti hrvatsku ribarsku politiku jer ona zapravo nije nikad ni postojala.

Niti jedna vlast do današnjeg dana nije imala ribarsku politiku koja bi bila zasnovana na stručnim, jasnim i realnim postavkama. Sve što je dosad administracija radila, od osnutka hrvatske države, bilo je ispunjavanje raznih interesa pojedinaca i usko povezanih interesnih skupina, što uglavnom nije bilo od koristi za širu ribarsku industriju.

Cjelokupna naša ribarska politika i dalje je postavljena, da ponovno citiram Škote, na „nasljeđu komunističke prošlosti“. Doduše, moram kazati da se neki stariji ribari, bolji poznavatelji prošlog sustava, kunu kako je nekad bilo više stručnosti nego danas.
Iako postoje nekakve birokratske verzije, mi zapravo nemamo nikakvu pravu strategiju razvoja ribarske industrije, ne za nekoliko godina unaprijed, već za danas popodne. Nismo uopće svjesni da nama više od 90 posto ribarske flote čine brodice manje od 12 metara i da se one bave priobalnim neindustrijskim ribolovom koji se u EU-u sada smatra najoptimalnijim načinom ribolova, ne samo s ekonomskog gledišta, već i radi zaštite morskih resursa i okoliša.

Upravo bi se njima trebao olakšati ribolov kao gospodarsku djelatnost, uz puno poštovanje postavki odgovornog ribolova. Situacija je posve suprotna, jer kad vidim koje sve prepreke i ograničenja naša administracija postavlja pred njih, postavim si pitanje za čiji račun uopće radi naša administracija?

Što je rješenje?
- Ako želimo sačuvati naše ribarstvo i resurse, potrebno je kompletno resetiranje sustava.

To znači da se na stručnim postavkama treba napraviti dugoročna strategija onoga što želimo dobiti od ribarske industrije te znati kako to i ostvariti čuvajući naše resurse.

To je posebice važno za priobalno i otočno stanovništvo jer valjda nam je upravo ova sadašnja situacija pokazala da kolapsom turizma jedino što preostaje u tome području su poljoprivreda i ribarstvo.

Odmah treba početi i s reorganiziranjem sustava predstavljanja ribara jer u svemu tome obvezno se mora čuti glas svih ribara, a ne samo malih interesnih grupa. Sustav treba ustrojiti da imamo prave predstavnike ribara, kompetentne predstavnike znanosti te fokusiranu i proaktivnu državnu administraciju koja će raditi za interese cjelokupne ribarske industrije i same države.
U tome slučaju, imajući ta tri osnovna stupa, možemo imati i dobre temelje na kojima se može graditi budućnost ribarstva u Hrvatskoj uz puno očuvanje naših resursa. U suprotnome, ako u sustavu i dalje budu stručnjaci opće prakse koji će gledati samo svoje osobne interese, nema nam spasa.

08. studeni 2024 09:36