Duga ulica trofeja Jakova Vladovića

Srce zadarsko! Jedno vrijeme je živjela nagrada za košarkaša iza čijih bi se rezultata mogao staviti potpis na dvije početne riječi ovoga teksta u kojem ćemo s razlogom predstaviti Jakova Vladovića.

Iza njega je cijeli niz trofeja osvojenih u dresu Zadra, dva prvenstva Hrvatske i četiri Kupa " Krešimir Ćosić", što ga svrstava u skupinu slavnih. Vladović je u međuvremenu promijenio nekoliko adresa, na koncu odlučio vratiti u Jazine, odnosno , Višnjik. Do svojeg prvog pehara u karijeri Jakov je stigao 2003. godine na Gripama, u Kupu kojeg je te godine Zadru malo tko "nudio".

- Istina, nije ni u toj velikoj finalnoj utakmici, s ondašnjom euroligaškom Cibonom, nitko vjerovao da možemo do trijumfa koji je prema mnogim prognozama već bio u rukama " vukova ". Koliko me sjećanje služili bili smo dugo u minusu , u jednom trenutku čini mi se čak 17razlike , onda se priča počela okretati u našem smjeru – prisjetio se Vladović.

Semafor je ubrzo skroz "prolupao" , iza Zadra je odjednom osvanula serija 25:0, dovoljno za urnebes na splitskim tribinama, jer je ozračje bilo posve domaćinsko.

-Uh, ta večer će mi ostati u trajnom sjećanju, ne samo poradi činjenice da smo neočekivano uzeli trofej, nego potpore koju nam je davao Tornado. Meni u to vrijeme mladom igraču koji je stjecajem okolnosti dobio prigodu "utrčati" u prvu petorku, jer se ozlijeo Mladen Erjavec, svaka sekunda te utakmice i danas kuca u srcu – sjetno će Jakov.

Ne dvojimo kako će uspomene na te dane prenositi na nove naraštaje igrača Zadra kao zalog početnoj konstataciji – zadarsko srce.

-Nisam previše igrao, ali i ono malo vremena bilo je dovoljno za osjetiti tu povezanost momčadi i navijača. Jer da nije bilo huka s tribina teško bismo okrenuli utakmicu koju je Cibina već "arhivirala". Malo prerano – nasmijao se Vladović, koje je te večeri teško palo što se nije moglo više feštati jer je ispred njega i Zadra bio novi izazov, odnosno, Final Four " Goodyear lige", kojeg se pak obilato proslavilo najprije u Ljubljani potom na Narodnom trgu u Zadru. Častil ose naveliko i dvostrukog pobjednika s klupe, trenera Danijela Jusupa.

- U onoj strci i erupciji veselja naših navijača u sjećanju će mi ostati proslava navijača koji su se nakon ulaska u autobus krenuli ljuljati kao da su u brodu. Malo me bilo strah da se ne prevrne, ali su očito znali mjeru do koje mogu doći – veli Vladović.

Okrenemo li se Jakovljevoj "trofejnoj ulici", dolazimo do osvajanja Kupa 2005. i to u Jazinama, pod palicom Rudolfa Juga.

-Činjenica da smo bili domaćini završnog turnira nije nam davala neke osobite izglede za osvajanje trofeja, jer je inače bila velika sumnja u mogućnosti ondašnje momčadi. Ali, sve smo uspjeli demantirati, iako smo najprije morali " skinuti" momčad Splita koja je imala respektabilnu momčad, koja je "pucala" visoko. U finalu s Cibonom ,od samoog početka stekli smo prednost, protiv suparnika koji je imao također iznimno jaku ekipu, kvalitetene domaće igrače, ali i strance. Ništa im nije pomoglo , slavili smo naveliko te praktički najavili pohod na naslov prvaka Hrvatske, što je koji mjesec kasnije konačno osvojen nakon devetnaest godina. Nikako ne mogu preskočiti važan podatak da sam do tog trofeja došao uz bok s današnjim trenerom Aramisom Naglićem – dobra je Vladovićeva memorija.

Slična priča dogodila se u Karlovcu , samo što je na drugoj strani bila momčad Zagreba, protiv koje trener Vlado Vanjak i njegovi mušketiri nisu imali osobitih problema do iskoraka na pobjednički tron.

-I u Karlovcu godinu dana kasnije smo imali više nego zanimljivu potporu s tribina , to mi je nekako najlakše osvojen trofej, drugi u nizu u Kup natjecanju, međutim, jednako drag kao i prethodni. Uvijek me je ispunjavalo zadovoljstvo što smo znali svojoj publici podariti podosta razloga za slavlje i tih dana je također do izražaja dolazilo zajedništvo nas na parketu i Tornada na tribinama – ponosno će Jakov.

Kup se iduće godine ponovno vratio na parket legendarnih Jazina, gdje je nakon finala protiv Zagreba "gorjelo# na tribina , ali i na gradskim ulicama i trgovima. S klupe je upute davao trener Petar Popović.

-Bio je to moj zadnji trofej u zadarskom dresu, jer sam na isteku sezone prešao baš u redove poraženog Zagreba.I taj se osvojeni Kup proslavilo na pravi način, iskreno, s puno sjete sam promijenio adresu.Poklopilo se pak da sam kao novi "mrav" , u Trnskom slavio protiv svojeg Zadra . U sjećanju mi je ostalo isključenje Aleksandra Petrovića, te veliki prosvjedi zadarskih navijača zbog suđenja koje su držali nepravednim. Iskreno , nisam mogao slaviti , jer Zadar je uvijek bio i ostao moj najdraži klub – zaključio je Vladović, koji je teškom mukom pristao dati kratku prognozu Kupa koji je u tijeku.

- Objektivno Cedevita je već nekoliko sezona naša najbolja momčad, međutim, unatoč njihovoj nepobitnoj kvaliteti pokazali se da ih možemo dobiti mi i Cibona. Prema tome nisu nepobjedivi! Naše se želje znaju, željeli bismo Krešin kup ostaviti na Višnjiku – otvoreno će Jakov.