Na današnji dan, prije točno 31 godinu, Jugoplastika je po prvi puta postala prvak Europe. Prisjetite se, iz sigurnosti doma, kako je to izgledalo

Ne znate što ćete sa sobom danas, a nekako i ovih dana općenito? Hoćete li u onom dobrom, sunčanom scenariju početak neradnog tjedna provesti na balkonu ili u onom još "luđem", u redu ispred najbližeg dućana da protegnete noge stojeći na mjestu?

Evo vam našeg malog, skromnog prijedloga. Što god da odlučili, pametni mobitel u ruke i nać' na youtubeu snimke finala Europskog kupa prvaka Jugoplastike i Maccabija iz '89., navijačkog ludila i dočeka u Splitu... Pogotovo generacije ispod 35 godina koje nisu imale tu sreću da te slavne dane splitske košarke osjete u realnom vremenu.

Jer baš danas je "žutima" godišnjica. Točno je 31. godina prošla otkad se Jugoplastika u Münchenu po prvi put okitila naslovom prvaka najbolje momčadi Europe.

Nećete zažaliti, dapače, vrijeme će vam proletjeti. Garantirano. A malo ćete se i vratiti kroz vrijeme. U vrijeme kada se najbolja košarka u Europi igrala na Gripama. Možda to samo izolacija govori iz mene, previše repriza uživo Hitchcockovog "Prozora u dvorište" pogledanih posljednjih dana.

No, ove starije i srednje, trenutno rizične generacije mogu se u samo par klikova prisjetiti, novije vidjeti kako je to bilo kad su se cijeloj Europi tresle gaće pred "žutima", a nije to tada bio u pitanju virus stigao iz Kine. Nije možda vrijeme za zafrkanciju, ali jest za prisjećanje, nostalgiju. Pogotovo kada su nam košarka i sport općenito dobili novi težak udarac zbog epidemije koronavirusa.   

Bio je to prvi od tri naslova prvaka Europe splitske momčadi u nizu. Kukoč, Rađa, Ivanović, Sobin, Sretenović, Perasović... Otišli su na taj svoj prvi Final four kao papirnati autsajderi, a na povratku od mase razdraganih navijača zrakoplov je jedva dobio dopuštenje da sleti na pistu u Resniku. A bio je to samo početak. U to kameno doba prije mobitela, interneta, facebooka i ostalih čudesa na putu do Splita, u gradu, oko i u dvorani na Gripama trenera Božu Maljkovića i igrače dočekalo je cca 150 tisuća ljudi.

Toliko da tadašnja milicija nije pustila igrače na prepunu Rivu jer se do nje, govorili su, jednostavno nisu mogli probiti.