Nakon dugih 17 godina opet ćemo gledati dalmatinsko finale: kako god okreneš, kup je naš!

Kup je naš. Dalmatinski. Kako kod okreneš. Rekli bi Ameri da je to „win win” situacija. Nakon dugih 17 godina opet ćemo gledati dalmatinsko finale. Opet će trofej Slobodne Dalmacije ostati „doma”. A finale se uz to i igra u Dalmaciji, u predivnoj novoj dvorani u Omišu. Zadnji put je tako bilo 2004. kada su golobradi Ukić i „žuti” šokirali Zadar u Jazinama. Vratio se Ukić na Gripe, vratilo se opet i dalmatinsko finale. I košarka – doma. Šteta samo što nema publike, tražila bi se karta više.

Međutim, nastranu naša interna dalmatinska zafrkancija koju tuđi čovik nikad neće shvatit, pobjednik će na kraju ipak biti samo jedan. Starije generacije jako dobro pamte kakvo je nekad veliko sportsko rivalstvo vladalo između Zadra i Splita. Pa je čak nekad i prelazilo okvire sportskoga. Pogotovo u vrijeme bivše države kada je njena liga bila dom najjače košarke izvan NBA lige, a Dalmacija je izbacivala njena najveća imena, pa i Krešimira Ćosića čije ime nosi kup natjecanje. 

„Cibonizacija” cjelokupne hrvatske košarke u kojoj se Zadar ukupno, a pogotovo zadnjih desetljeće i pol bolje snašao, pa i dobri odnosi Torcide i Tornada, taj su rivalitet u dobroj mjeri ublaživali. Uostalom, u ova luda koronavremena i revijalni susret povodom 75. rođendana oba kluba Splićani i Zadrani odigrali su međusobno. A i još onomad ludih sedamdesetih su u Splitu i Zadru sanjali o fuziji dviju momčadi da se zajedno napadne Kup prvaka, malo pod jednim, malo pod drugim imenom. 

No, daleko najviše je taj rivalitet ublažio manjak pravog međusobnog nadmetanja za trofeje. Zadnji put su o trofeju odlučivali u finalu prvenstva 2008. godine. Čak i onda kada su ispisivali svoje najbolje sezone u neovisnoj Hrvatskoj, jednima i drugima je najveći rival tada bila Cibona.

„Žuti” već tih 17 spomenutih godina čekaju na trofej, a Zadar je svoju sušu dugu 12 godina lani prekinuo baš osvajanjem kupa. Nekako se micanjem Cedevite s pozornice svima malo otvorio put, ali treba i njime proći. Hoće li Split na dan Hajdukovog rođendana konačno donijeti jedan veliki momčadski trofej u najsportskiji grad na svitu? Ili će Zadrani obraniti i ponovno kući odnijeti najdraži trofej u natjecanju koje nosi ime po njihovom velikanu? Kako god završilo, kup je zaista već naš. Ali što je još važnije vraća se rivalstvo Zadra i Splita. Nadamo se da se vraća da ostane.