U sportskom svijetu dovoljno je reći Branko Cikatić. Svatko tko iole prati sport zna da se radi o jednom od najvećih sportaša na našim prostorima.
Rođen je 3. listopada 1954. u Splitu. Bio je prvi pobjednik turnira K-1 Grand Prix u Japanu 1993.
Branko Cikatić bio je istaknuti profesionalac u kick – boxingu i tajlandskom boksu. U amaterskom kick – boxingu bio je svjetski prvak 1981. godine, a europski prvak 1979., 1980., 1981., 1982. i 1983. godine. Nastupajući kao profesionalac, bio je svjetski prvak 1987., 1988., 1989. i 1992. godine, a europski prvak 1986. godine.
Vijeće Hrvatskog olimpijskog odbora, razmijevajući da u prvoj godini samostalnosti Hrvatska nema svoja veleposlanstva ni konzulate, nego samo nekoliko ureda, odlučuje 23. rujna 1991., uspostaviti počasne dužnosti u sportu – poklisara – ambasadora. Tako je Branko imenovan za poklisara u Njemačkoj.
Ukupno trinaest puta bio je svjetski prvak u raznim disciplinama. Svoj sportski put započeo je u karate klubu Solin, potom u karate klubu Hajduk iz Splita, gdje jedno vrijeme obnaša dužnost tajnika.
Branko je vrlo cijenjen i popularan u sportskim krugovima. Ovoj konstataciji, ide u prilog i tekst koji je o Branku Cikatiću u knjizi Velikani hrvatskog sporta, napisao autor knjige, Damir Škaro: «Branka sam upoznao 1987. godine u vrijeme priprema za Mediteranske igre u Latakiji (Sirija).
Kako su mi odbili sparirati svi srednjaši, poluteškaši, pa čak i teškaši, morao sam potražiti sparing partnere izvan reprezentacije. Branko je vrlo korektno ponudio pomoć u granicama svoje moći i znanja, budući da se i on pripremao za neki meč u full contactu. Nakon Mediteranskih igara, gdje sam osvojio zlatnu medalju, ponudio sam mu da se nastavimo zajedno pripremati, on za svoj meč, a ja za Svjetski kup, koji se krajem godine održavao u Beogradu. On je to sa zahvalnošću prihvatio, a meni je jako dobro došao.
Godine 1990. Branko se preselio iz Solina u Zagreb i počeo trenirati u dvorani Boksačkog kluba Kralj Tomislav, čiji sam bio osnivač i predsjednik. Zajedno smo krenuli u sportsku satniju Hrvatske vojske, zajedno kupovali uniforme u Njemačkoj i vozili ih u Osijek. Organizirali smo, 1991. godine u Zagrebu, meč za poginule redarstvenike u Borovu Selu. Mogu reći da je zapravo nevjerojatno koliko se topline i blagosti krije u tako opasnom sportskom borcu. Nakon toliko godina druženja, mogu slobodno reći da je Branimir – Branko Cikatić, najfanatičniji sportaš kojeg sam sreo u životu, pravi «ovisnik» o sportskim treninzima. Bez svakodnevnog treninga Branko se osjećao zbunjeno i izgubljeno.»
Branko Cikatić, ili u Solinu Masa, nikada nije skrivao svoje izuzetno domoljublje, stoga je Hrvatski Tigar, u vrijeme najtežih dana za Domovinu, prenosio istinu o Hrvatskoj i Domovinskom ratu diljem svih kontinenata, naglašavajući ulogu hrvatskih sportaša kao svojevrsnih hrvatskih veleposlanika u promicanju pravedne istine o Hrvatskoj. Tako je mučeničke 1991. hrvatske godine jednom izjavio: «U Japanu, Tajlandu i Koreji nisu čuli za Hrvatsku, ali zato većina zna za Ivaniševića, Kukoča i mene. Upravo zbog toga, posebna čast i motivacija je boriti se pod hrvatskom zastavom».
Učinio je mnogo i na osnivanju Hrvatsko – japanskog društva, koje uz sportske aktivnosti uključuje poslovne i kulturne kontakte. Radi mnogo na prezentaciji hrvatskim proizvoda u zemljama Dalekog istoka, poglavito Japana. Svoje goste iz dalekih zemalja na proputovanju kroz Split i Solin, ne zaboravi odvesti u Salonu. Branko im rado pokaže i Šukicu gdje se kupao «na rici», govori im o staroj Gašpinoj mlinici, o izvornoj solinskoj pastrvi, vodi ih put Majdana, kuda je kao mali trčkarao, a sve da im upotpuni sliku ambijenta u kojem se on rodio i rastao.
Branko Cikatić bio je pokretač raznih humanitarnih akcija, dao je i daje svoj obol u mnogim prilikama.
Međutim Branko rado ističe 1994. godinu kada ga je za blagdan Male Gospe 1994., njegov Grad Solin, nagradio kao prvog dobitnika pojedinačne Nagrade grada Solina.
Evo što je tada Masa izjavio: «Moglo bi zvučati kao kurtoazna zahvala, ali ova nagrada mi je najdraža u životu. Meni kao Solinjaninu čast je i ponos što sam baš ja prvi laureat».
Poznavajući Branka i njegovu privrženost svom Solinu, drugo ništa nije mogao ni izjaviti, jer gdje god bio diljem svijeta, Solina i Hrvatske su mu uvijek puna usta, a svom rodnom mjestu uvijek se rado vraća, jer kako je Masa govorio: «Solin je samo jedan».