Aitor Alcalde/Getty Images
Bila je srijeda 13. veljače kada je u Antwerpenu dr. Koen Lagae, svjetski autoritet ortopedije, u višesatnoj operaciji rekonstruirao lijevo koljeno desnog bočnog ili “dvojke” druge reprezentacije svijeta. Baš nam dobro zvuči ta sintagma kada asociramo na Šimu Vrsaljka, pogotovo danas, osam i pol mjeseci od uspješno obavljene operacije u Belgiji. Jer “Šimu nazionale”, miljenika domaće šire javnosti, zatekli smo pozivom opet u Belgiji, ali u kudikamo boljem raspoloženju.
Tipičnom, a la Vrsaljko. Dakle vic, smijeh, optimizam. Napokon. Imao je različitih faza (ne)raspoloženja zbog tog nesretnog koljena, nestalo je mira i opuštenosti, njegova osmijeha i dobrih vibracija. Operacija je bila ne u pet do dvanaest, nego pet poslije dvanaest, odnosno u najvećem riziku koji je doveo u pitanje i kakvoću njegova nastavka karijere. Kako danas gleda na sve te i ostale stvari, sipao je kao iz rukava, kao iz dana najbolje forme ili najljepših doživljaja iz Rusije…
Dakle, kakva je situacija?
- Odlična. Tu sam u Antwerpenu, privodim kraju šestomjesečni program u rehabilitacijskom centru dr. Lievena. Za dva, dva i pol tjedna selim se konačno u Madrid i priključujem treninzima Atletica. Naravno, bit će to postupan ulazak u trening, podizat ćemo intenzitet rada i punog pogona kako procijenim s liječnicima kluba. Nema preskakanja etapa, ali sada je to već sve pri kraju. Ili kako se ono kaže, napokon vidim svjetlo na kraju tunela.
Već sprintam, pucam...
Kad biste mogli izići van, odnosno u puni pogon s momčadi?
- Vidjet ćemo, ali po nekim realnim planovima, za puni režim i igru, odnosno da budem na dispoziciji treneru, bit ću spreman u siječnju. Govorim, naravno, o fazi kad mogu igrati i izdržati 90 minuta utakmice.
To su sve odlične vijesti. Osim za vas i vaše najbliže, to je sjajna novost i za reprezentaciju?
- Dobrih je vijesti već i bilo, ali sam si kazao, neću ništa govoriti javno, neka ide sve svojim tijekom. Naime, treniram ja već na terenu, sprintam, pucam, radim sve kao prije, u dinamici koja ide u pravcu da lijevo koljeno bude funkcionalno kao i prije ozljede odnosno operacije. Presretan sam što nemam nikakve tegobe. Jedino poslije većih napora u 2-3 dana i treninga, kojima postupno napredujem u opterećenju, malo zaboli “područje”, ali to je, tvrde liječnici, normalna reakcija. Duga je bila pauza, sve se to sada naštimava po novom. Jako je važno da nema nikakvih oteklina.
Znači operacija je dobro izvedena, rehabilitacija dobro teče svome kraju, jedino ostaje prebroditi psihološke terete?
- Jak sam mentalno, oduvijek, ali nakon svega što sam prošao, biti ću kao stijena čvrst! Operirao sam stražnji križni ligament, to je rjeđa ozljeda u odnosu na prednji, ali je po doktorima teža i složenija. Iziskuje duži oporavak, ali za razliku od prednjeg ligamenta, bitno je manje rizika od ponavljanja. No, rekoh, radio sam i radim kao zvijer da budem opet u ravnoteži mišića. Sve se zapravo zaokružuje tim balansom, odnosno treba vratiti snagu mišićima koji drže koljeno kao u vrijeme prije ozljede i operacije.
Bilo je teških trenutaka na putu do oporavka?
- Bilo je, ne mogu negirati, napornih mi trenutaka, ali najviše u prva dva mjeseca nakon operacije. Imao sam štake, dva mjeseca nisam stao na nogu. Svi moji bližnji znaju da nisam tip od ležanja, mirovanja. I kako su mi ti dani sporo prolazili postao sam grintav. Ne možeš sam ništa raditi, niti se oblačiti, niti oprati, stalno si drugima na teret, ovisan o drugome. No, i tada sam odmah počeo raditi s fizioterapeutom Mirkom Damjanovićem, koji mi je uvijek od velike pomoći i važnosti. Naravno, ta dva mjeseca spašavala mi je raspoloženje to što sam kući, u Zadru, sa suprugom Mateom i sinom Brunom, s roditeljima, bratom, prijateljima, domaćim okruženjem. To je, ajmo reći, pozitivna posljedica faze nogometnog mirovanja, da stigneš biti sa svojima, pogledati stvari koje inače ne stigneš…
U Belgiji ste bili odmah nakon toga?
- Nakon dva mjeseca sam preselio u Antwerpen i tu sam praktično pola godine. Svaka 2-3 tjedna odletio bih do Zadra, da vidim familiju, osvježim snagu i natrag u Belgiju. Tamo mi je pak sve olakšao moj FIFA-agent, Vlado Lemić i njegovi ljudi. Brinu o meni kao da sam im sin i nije mi falilo što se kaže ptičjeg mlijeka. Hvala im na tome, neću to nikad zaboraviti.
Dan Mullan/Getty Images
Nedostaje mi igra
Pretpostavljamo da puno trenirate?
- Bilo je raznih faza. U početku je vježbanje trajalo duže jer se moralo polako raditi, puno je zahtjevnije. Već neko vrijeme radim kraće i intenzivnije, kako to protokol oporavka dopušta. No, uvijek govorimo o 5-6 sati dnevnog ritma. Osjećam ogroman napredak, napokon nema više bola koji me “ubijala” dok sam igrao posljednjih godinu dana. To je fantastičan osjećaj jer odjednom ti navali snažna doza adrenalina, želje i motiva da se što prije vratiš na teren, da radiš sve kao i prije. Strašno mi nedostaje igra…
To je jedna od dobrih posljedica inače najgore faze za igrače, kad se oporavljaju?
- Istina je. Ova udaljenost od igre, koja traje više od osam mjeseci, naučila me puno stvari, i u tom kontekstu. Zahvalan sam prije svega što sam sada zdrav, sretniji ali i na podsjećanju sudbine koliko mi zapravo taj nogomet znači. Kad si u naletu karijere, mlad i ambiciozan, samo gledaš naprijed, bolji klub, ugovor, iskorak, rezultat. Toliko si zaokupljen da ne stigneš guštati u sadašnjosti one trenutke koje prolaziš. Kao privilegirana osoba. Igraš čarobni nogomet na visokoj razini i to je nešto predobro. Nije da do sada nisam bio posvećen nogometu, oduvijek sam profesionalan, ali od sada na dalje, još ću se više podrediti. Osim obitelji, koja je svetinja u svemu i zauvijek, nogomet je najljepši dio moga života. I dat ću sve od sebe da mu se odužim za sve što mi pruža.
Je li bilo razočaranja u odmaku od nogometnog miljea?
- Ma kakvi, dapače. Svi su moji bili uz mene stalno i to je već dovoljno da sve bude lakše. No, stvarno su mi javljanjima i bodrenjem svi moji iz nogometa pokazali koliko me poštuju. Svima im zahvaljujem, kao i svim navijačima i nepoznatim ljudima koji mi šalju poruke potpore. Posebna je emocija kad osjetiš da te ljudi vole, simpatiziraju, kad spoznaš da i ti njima nešto značiš.
Naslućujemo da ste napeti kao puška da se vratite igri. No, iz ovog fokusa, moglo je to sve dramatično završiti. Svjesni ste da ste ozbiljno riskirali zdravlje jer ste praktično dvije godine igrali s polurasturenim koljenom?
- To je točno, rizik za karijeru je postojao, stvari sam doveo gotovo do zida. Dvije sam godine igrao i trpio bol, nadajući se da ću sve riješiti bez operacije, ali i uz uvjerenje da jednostavno ne želim propustiti ono što se događalo ili se trebalo dogoditi. Stotinu puta sam pomislio jesam li trebao prije na operaciju, jesam li se to igrao s rizikom da kompromitiram nastavak karijere, ali znate, nije mi žao ni jedan posto! Ja sam donio svoje odluke, znao sam za moguće posljedice, ali nisam stao. Bio je to i test karaktera i bez obzira na što netko mislio, ponosan sam na sebe. Da nije bilo tog trpljenja bola i kalvarije koje sam prolazio, ne bi mi se dogodile one veličanstvene stvari koje su se dogodile. S Atleticom sam osvojio Euroligu, a onda i doživio san svih snova s Hrvatskom u Rusiji. Zbog svega toga svaki onaj bol, tablete, injekcije, neprospavane noći - vrijedilo je! Miran sam sa sobom, bio i ostao.
Kaže Modrić da ste u Rusiji bili velika faca upravo i zbog toga, jer ste nadvladali sve da bi igrali i pomogli reprezentaciji?
- Imao sam težak trenutak nakon utakmice s Rusijom. Nisam znao što činiti, što mi se dogodilo s koljenom i koliko je realno da uopće mislim na polufinale i finale. Nije bilo pošteno niti misliti samo na sebe, jer što ako kažem da nekako mogu, a onda nakon 10-15 minuta moram vani. Zakineš svoju momčad, a polufinale, da ne govorim finale, vrh je svijeta. Nisam imao pravo na grešku u prosudbi. Razgovarao sam s liječnicima, izbornikom, suigračima, s kapetanom Modrićem. Luka mi je kazao da je to teška odluka i da je samo na meni, jer ja najbolje znam kako mi je. Rekao je da će svi poštovati moju odluku kakva god bila, ali i dodao jednu stvar, “polufinale, odnosno finale, to je jednom u životu”. Odlučio sam izdržati sve i u borbu.
CROPIX
Stalno gledam SP
Pogledate li danas još kadrove tih borbi?
- Pa naravno, gledam i gledat ću. Svaki put kada mi nešto nije po volji, u raspoloženju osjetim neki pad, odmah otvorim te filmove. Kad vidim kako smo igrali, radovali se, kako su navijači bili uz nas, kako je u Hrvatskoj bilo ludilo, odmah mi digne raspoloženje. Nikad se neću umoriti gledati te scene. To je fantastično! I znate što, kako vrijeme odmiče, emocije su sve jače u meni. Kao da je s odmakom vremena i smirivanjem tog vulkana emocija sve sjelo na svoje mjesto i bistro vidiš što si sve proživio. Ma prelijepo…
Igrali ste posljednju utakmicu za Hrvatsku 18. studenoga prošle godine na Wembleyju, 1:2 s Englezima u Kupu nacija. Vidjeli smo vas u Splitu, pred Mađarsku, kad ste došli dečkima dati podršku?
- Prije svega moram reći da je utakmica u Splitu, atmosfera i okruženje, sve bilo senzacionalno. Jedinstveno je to ozračje na Poljudu i uhvatio sam se možda i prvi put tako snažno nostalgičarski, kako bih volio da sam dolje na terenu. Fali mi to, reprezentacija, valovi euforije i podrške s tribina, zajedničke radosti, borba. Bio sam s dečkima i to mi je bilo jako drago. Igraju dobro, iako im nije lako u kratkom terminu ponoviti dvije maksimalne partije. No, prvi su u skupini i tamo će i završiti kvalifikacije.
Na neki način u Splitu ste osjetili miris atmosfere koju ćete valjda ubrzo opet živjeti kao igrač. Nažalost, kvalifikacije niste odigrali, a to je reprezentacija osjetila po desnom boku. Sada u vašem rodnom gradu, Rijeci, Vatrene čeka vatreni boj za prolaz na Euro?
- Mislim da je reprezentacija pokazala da može bez mene. Momčad uvijek može kolektivno nadoknaditi odsustvo pojedinca. U Rijeci će se igrati presudna utakmica i ja sam veliki optimist. Slovačka zaslužuje veliki respekt i to što ih tako ozbiljno shvaćamo pokazuje da ih cijenimo. No, Hrvatska je kvalitetnija reprezentacija, dokazala je to i u Trnavi, i potvrdit će to na svom terenu. Uvjeren sam da će atmosfera na Rujevici biti top, kao i na svakom stadionu u Hrvatskoj gdje reprezentacija igra. Nije to nikakva fraza, ali mi igrači smo se osjećali voljeno i podržano u maksimalnom intenzitetu baš u svakom gradu gdje smo igrali. I to je naša snaga, Hrvatska voli reprezentaciju, kao što reprezentacija obožava igrati za Hrvatsku.
Ipak ima jedno ‘ali’
Još da ste na Rujevici spremni za igru... Desni bok postaje problem kao što je (bio) lijevi bok?
- Nogomet je uvijek faza do faze. Dođe tako i ona u kojoj postoje neki deficiti, ali, kao što rekoh, kolektivni pristup najbolji je lijek za svako odsustvo ili manjak. Hrvatska to pokazuje godinama jer ima igrače koji se uvijek podređuju reprezentaciji i doživljavaju je kao nešto što je iznad svakog pojedinca. Siguran sam da će izbornik Dalić, kao i do sada, pronaći optimalna rješenja da Hrvatska pruži najbolje od sebe. Tada smo vrlo nezgodni, za svakoga.
U nekom realnom scenariju, Vrsaljko u “kockastom” dresu, u ožujku, u sklopu priprema za Euro?
- Sada ćemo prvo navijati da dečki zaključe priču kvalifikacija protiv Slovačke kako spada. Onda ćemo misliti i na proljeće. Naravno, gorim od želje da se što prije uključim i, naravno da je moj slijedeći san nastup na Euru 2020. i oživljavanje atmosfere Rusije… No, ima jedno “ali”...
Uvijek ima neko “ali”. Recite...
- Prije svega moram se vratiti igri, nametnuti se treneru u klubu i ući u kontinuitet. Moram dohvatiti pravu formu, bit će to i za mene novi test, da vidim koji su mi to limiti i kako postati opet “pravi”. Tek tada mogu biti od koristi i Hrvatskoj.
PONOSAN SAM ZBOG DINAMA
Vaš bivši klub, Dinamo, oduševljava u Europi?
- Iskreno, i nisam iznenađen. Djeluju super već neko druže vrijeme, a to je zasluga svih u klubu, od vodstva preko stožera do igrača. Naravno, najvažniji su u kontekstu rezultata odnosno igara igrači i trener, a oni to stvarno vrhunski rade. Dinamo danas izgleda kao prava snažna europska momčad i doista sam ponosan da je jedan hrvatski klub dostigao te razine u nikad jačoj europskoj konkurenciji. Sve čestitke svima u Maksimiru i samo neka potraje.
