Nedavno je Stojko Vranković, predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza, otvoreno govorio o debaklu u kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Kini, što nije promaklo Giuseppeu Giergi, bivšem izborniku i vrhunskom igraču.
-Mislite li da su okolnosti u kojima se odvijaju kvalifikacije isključivi krivac za naš neuspjeh?
- Istina, sustav je manjkav i to nije sporno, međutim, uvjeti su svima jednaki, u pitanju je prilagodba na njih, ali mi u tome nismo uspjeli i onda nikoga ne treba čuditi što nas je Rumunjska, košarkaška ‘velesila’, srušila na Višnjiku, a još jedna ‘velesila’ Nizozemska, zamalo pobijedila.
-Što reći na činjenicu da smo protiv Litve i Poljske također poraženi s četvoricom NBA igrača u koje se gledalo kao spasitelje?
-Komentara nemam, niti postoji alibi za sva posrtanja. Nažalost, nastavljamo s katastrofalnim predstavama u zadnjih četvrt stoljeća.
-Sve upućuje na “preskakanje” Svjetskog prvenstva, moguće je i Olimpijskih igara. Kako gledate na tu činjenicu?
- Prije svega, bilo bi pošteno javnosti objasniti da su u moje vrijeme kriteriji za odlazak na SP bili kudikamo teži, odnosno, unutra je moglo svega 12 reprezentacija, danas je put otvoren za dvostruko veći broj.
-Nerijetko se ističu slabi financijski uvjeti, koji su prema riječima čelnika HKS-a okovali ovaj sport, kao jedan od razloga neuspjeha. Dijelite li takvo mišljenje?
- Ne! Mi smo radili i stvarali vrhunske rezultate, u iznimno težim uvjetima nego danas. Uostalom, sve se događalo u vrijeme Domovinskog rata. Znači nema potrebe otvarati to pitanje, jer riječ je o infantilnim floskulama kojima se žele pokriti sramotni rezultati. Kontaminirali su našu vrhunsku košarkašku filozofiju virusom neznanja koji je metastazirao diljem Lijepe naše. Jedini izlaz je pustiti znalce da rade, a ne ih tjerati od sebe na razne načine, bilo da je riječ o reprezentaciji ili našim klubovima.
-U pokušaju opravdavanja slabih rezultata, Vranković je spomenuo odnos broja stanovnika u nekim zemljama, primjerice Italiji, s brojem košarkaša. Kako vi razmišljate?
- Nikako se ne mogu složiti s time, vjerujem ni mnogi drugi, jer po takvoj teoriji o kojoj govori Vranković, Kinezi, ili pak Indijci bi trebali biti svjetski prvaci. A znamo da nisu! Svi stanovnici Litve mogli bi stati u jedan malo bolji hotel u Pekingu, a Litavci su košarkaški gigant! Ili, Indijci su vrhunski igrači hokeja na travi, ali u ovom sportu ih nema. Ili, Crnogoraca nema nešto više od pola milijuna od kojih 450 tisuća ne zna plivati, ali su europski prvaci i pobjednici Svjetske vaterpolske lige. Što se teorije minoriteta i majoriteta tiče, evo još jedan primjer. U svijetu je 35 milijuna Židova, ali su darovali ni manje ni više nego 160 nobelovaca. Znači, usporedbe o kojima pričaju iz HKS-a nemaju ovdje mjesta.
-Volite kazati da su Dalmatinci genetski predodređeni za sport, pa tako i košarku. Stojite li i dalje pri tome?
- Dalmatincima to nitko ne može oduzeti, oni su doista genetski usmjereni prema odlikama vrhunskih košarkaša, ali i u drugim sportovima, te granama društvenog života, u kojima su se dokazivali kroz povijest. Znači ne samo košarkaši, nego i drugi, počevši od Ivana Balića, Duje Draganje, Luke Modrića, Blanke Vlašić itd... Izvrsnost Dalmatinaca očituje se kroz cara Dioklecijana, Sv. Jeronima, Grgura Ninskog, Marka Marulića, Ruđera Boškovića, Ivana Meštrovića, svi skupa su dika i ponos naše domovine. Zato ću kazati: Dajte znalcima košarku u ruke i s Dalmatincima će napraviti od Hrvatske prvaka svijeta!
-Što prema vama treba napraviti kako bismo konačno krenuli naprijed i vratili se na put slave?
- Nedvojbeno je da u Hrvatskoj postoje ljudi koji mogu i znaju napraviti program i selekciju, ali ih se udaljilo od košarke. Selekcija je po meni glavna, jer nakon što odradite ‘bateriju’ testova, opet odlučuje ekspertno oko, a to je Božji dar. Znači, pogriješite li u startu, svaki daljnji korak je ‘Sizifov posao’! Treba mijenjati trenažni proces i obrađivati svaki košarkaški segment i element. Mi danas nemamo igrača koji je vrhunski dodavač, kojem su pregled igre, vrijeme i prostor, te brzina svih radnji glavno oružje. Čemu se onda nadati, kad je današnjim igračima to enigma.
-Ali, mi u Hrvatskoj imamo veliki broj trenera. Kako to da nemaju uspjeha?
- Kako će imati kad se veleučeni treneri dva dana pripremaju za utakmicu sjedeći ispred TV ekrana i ‘skautiraju’. Mogu to raditi godinama i ništa neće riješiti, ako ne znaju sve to sintetizirati u deset minuta i onda otići na parket prenijeti igračima. Da mi je znati što rade na treninzima. U stvari znam, njihovi rezultati dovoljno govore koliko ne znaju. Dok ne promijene košarkašku filozofiju i trenažni proces, nema nam pomaka. Jedini spas mogao bi biti u tome da isti promjene zanimanje i odu primjerice u glazbenike, da postignu svjetski glas i tako spase našu košarku.
-Opet se moramo vratiti na NBA igrače, iza kojih će ostati zapisano kako su prokockali odlazak na SP. Jesu li oni ta snaga za bolje sutra?
- Vidim da jesu. Zar rezultati ne govore njima u prilog. Na stranu ova moja primjedba, koja je razumljiva imalo košarkaški pismenom čovjeku, treba se uhvatiti posla, a ne samo pisati i pričati bajke o NBA igračima. Stvarno. Jer da su oni takva snaga onda bi Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre bili naš ponos. Ovako moramo živjeti pod ruku s katastrofalnim rezultatima. Treba se upitati zašto u 20 godina nismo stvorili niti jednog vrhunskog košarkaša na ijednoj poziciji.
